Mićovićev lascivni štoseraj

Za Antenu M piše: Ana Zmajevac

Čast i čojstvo, učili su nas, mjerili su se u Crnoj Gori odnosom prema drugom i drugima, dobru i zlu, pravdi i nepravdi. A bilo je  i jedno doba, koje pamti vremešni Mićović,  u kome su  pisci smatrani za "savjest društva".

Potom  su došle 90-e i mnogi pisci postali su ratni huškači, a jedan od njih i ratni zločinac. Pjesnik Milutin Mićović očito nije  razumio prvo vrijeme, i priklonio se etičkom kanonu onog drugog - u kome je bilo poželjno, dopušteno čak ubijati  onog, s kojim si, koliko juče, dijelio jugoslovenski prostor i društvene vrijednosti.. ili vrijednosti, ipak, nijesi!? Ponesen i oskokoljen Šešeljevim "naučnim" (ne) djelom, uzeo je sebi za pravo da s referencama pjesnika-filozofa, na  krajnje vulgaran način, komentariše prijetnje dvijema crnogorskim   novinarkama (Gradske RTV i M portala). Ali, kad su  prijetnje u pitanju, zar se odbrana ne podrazumljeva i da su T. Nikčević i D. Nikolić drugog nacionalnog predznaka? Budući da je i brat visokorangiranog svještenog lica Crkve Srbije u Crnoj Gori ( Joanikija), ništa ni od hrišcanskog shvatanja milosrđa. Ili braća ne praktikuju taj nauk.

Ne, Milutin Mićović, dobitnik, "Miroslavljevog jevanđelja", umjesto odbrane, fakinski-lascivno napravio je štos na račun novinarki.

 Onaj koji je držao do savjesti i časti, i  biće u svim vremenima prepoznat kao  pjesnik i aforističar ( Stanislav Ježi Lec),  rekao je: "Cijeni riječi! Svaka može da bude tvoja posljednja". Zamislimo, šta bi iza Mićovića ostalo...