Injac i JBB kao Alister Krouli i Salvador Dali

Za Antenu M piše: Jakov Daković

U susret danu oslobođenja Podgorice čelnice Glavnog grada nisu škrtarile sa pohvalama na sopstveni račun. A i što bi,vrijeme je darivanja a svaki je čovjek ipak sebi najbliži. Tako je predsjednica Skupštine Glavnog grada Jelena Borovinić Bojović izjavila da su "svi građani Podgorice sad podjednako slobodni a prije to nisu bili" a gradonačelnica Olivera Injac je u istom ritmu nastavila i rekla da "ovog 19- og decembra možemo govoriti o svojevrsnom ponovnom oslobođenju Podgorice". Oslobođenju od koga? Nacista? Vanzemaljaca? Saurona?

Znate, autohagiografija nije nov književni žanr. Tako je zloglasni i često pogrešno shvaćeni Alister Krouli nazvao svoje memoare. On, je, dabome, bio (auto)ironičan. Ali ima toga u umjetnosti i politici kolko hoćeš: Salvador Dali - "Ja sam genije" npr. Džaba ti talenat ako ne mistifikuješ svoju biografiju i ne posjeduješ bezočno uvjerenje o svojoj apsolutnoj izuzetnosti.

Hajde da ipak malo problematizujemo ova dva iskaza. Da se napravimo ludi i gluvi, kao da smo upravo pali sa neke druge planete pa nas uistinu zanima o kojoj to slobodi čelnice Glavnog grada besjede. Jer, sloboda za mene nije pravno - politički već prevashodno filozofski i etički pojam.

First of all, čime se to mjeri stepen osvojene slobode? Napretkom u građanskim pravima? Uspjesima u školstvu, zdravstvu, privredi? Subjektivnim osjećajem? Svih ili samo nekih? Sa ili bez sjevernog vjetra? Da se ne bih upuštao u odveć apstraktna razmatranja o shvatanju slobode u klasičnom njemačkom idealizmu što bi bez sumnje odvratilo publiku od daljeg čitanja, poslužiću se jednim primjerom.

Uzmite recimo slučaj doktora Dobričanina. On je, budući Srbinom u Podgorici, na svojoj koži iskusio sve pošasti bivšeg neslobodnog režima. Zlopateći se kao direktor Urgentnog centra on je svaku bogovetnu noć imao posla sa razbijenim glavama, prostrelnim ranama, nagnječenim rebrima, ali ne, kako bi neko naivan pomislio, zato što je izabrao taj poziv, već zbog čiste zlobe DPS vlasti. Tek sa "oslobođenjem" dr Dobričanin je shvatio kakav neiskorišteni potencijal za politiku leži u njemu. Što bi se čovjek mučio po Kliničkom centru i vidao tuđe rane kad može kao poslanik lijepo da mudruje i (retorički) vida rane svojih tj. kosovskih Srba?

Sličnih primjera je mnogo i siguran sam da i sami znate nekog ko je poslije litija ekspresno napredovao u struci (najčešće tuđoj).

I tako, oslobođena od bogomržnje i bratomržnje, Podgorica uživa u novostečenoj slobodi uz povremene mizogine ispade na račun, gle čuda, doskorašnjih novinarki Gradske televizije. Čovjek bi pomislio da će bar neka od žena u politici reagovati. Simonida Kordić? Vanja Ćalović? Gospođe sa početka ovog teksta? Anyone?

No dobro, možda ne treba pridavati važnost nekom tamo pjesniku, pa makar bio i mitropolitov brat. Razdražljiv je to soj, vazda stvaranjem obuzet, i hrvanjem sa sopstvenim demonima. Genus irritábile vatum, kako reče Horacije.
Uglavnom, slobodu o kojoj tako gordo zbore Injac i Borovinić Bojović (i president Milatović na državnoj ravni) ja baš i ne opažam. Biće da je do mene, i moje pogrešne optike. Što ću kad sam namćor i uvijek nezadovoljan?

Zapravo, jedina dobra vijest koju u skorije vrijeme pročitah je da će Ritam Nereda početkom iduće godine gostovati Podgorici. Zato, za kraj ovog teksta jedna njihova stvar koja je od "oslobođenja" veoma aktuelna u Crnoj Gori. Ne znam na šta su tačno momci iz benda mislili (ako izvorni smisao teksta mimo interpretacije uopšte postoji) ali ja je tumačim na svoj način a siguran sam da ćemo se razumjeti.

Na linku pogledajte snimak. link