Srećna Nova godina?

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Godina se približava kraju i ljudi širom svijeta se pripremaju da proslave Božićne i Novogodišnje praznike. Praznična radost, međutim, ne može da sakrije veoma negativnu sliku aktuelnih međunarodnih odnosa.

Ukrajina se zaglavila. Njihova dugo očekivana kontraofanziva sprovedena je na ljeto/jesen 2023, ali nije postigla zacrtane ciljeve. Ukrajinske snage su sada potisnute u defanzivu, a Rusi su obnovili pritisak na frontu i u Istočnoj i u Južnoj Ukrajini.

Pored toga, sve je više očigledno da Ukrajina teško da može da preživi, a kamo li dobije rat, bez kontinuirane strane vojne i ekonomske pomoći. Paketi pomoći su, međutim, u zastoju – kako onaj iz SAD, tako i iz EU. U SAD, republikanci u Kongresu uslovljavaju nastavak vojne pomoći Ukrajini i Izraelu usvajanjem strogih propisa za suzbijanje ilegalnih migracija (posebno onih preko granice SAD-Meksiko). U EU, gdje se odluke da se trećoj zemlji pošalje pomoć u vojnoj opremi donose konsenzusom, pro-ruski premijer Mađarske Orban već nekoliko mjeseci uspješno blokira slanje pomoći Ukrajini.

Kako sada stvari stoje, i Kongres SAD i nadležne institucije EU će pokušati da donesu odluku o slanju pomoći Ukrajini na samom početku 2024. Neizvjesno je, međutim, da li će bilo kakva pomoć biti odobrena. Veći problem je, međutim, sljedeće – čak i da EU i SAD odobre pomoć, šta se dešava ako Ukrajina potroši data sredstva i opremu i opet ostane u “pat – poziciji” na bojištu? Malo je vjerovatno da će poreski obveznici u SAD i EU imati bezgraničnu toleranciju za trošenje novca za vojnu pomoć Ukrajini. Iako većina to još uvijek podržava, podrška već opada i značajno je manja nego 2022.

Ukrajina je tako postala “žrtva svog uspjeha”. Ta zemlja je zaista prevazišla sva očekivanja. Ukrajinska vojska je uspješno i herojski odbranila zemlju od prvobitnog napada Rusije, a zatim sprovela kontranapade koji su rezultirali povraćajem dijela teritorija koje je Rusija okupirala. Međutim, a kako je već rečeno – posljednja, velika kontra – ofanziva nije bila uspješna.

Sa druge strane, Rusija je prilagodila svoju ekonomiju ratnom stanju i uspješno se pripremila za dugotrajni rat. Putina ne interesuje da li će pobijediti za pet mjeseci ili za pet godina – njemu je samo bitno da pobijedi.

Ukrajini i njenim zapadnim saveznicama sada nedostaje nekoliko stvari – jasan plan kako dobiti konvencionalni rat sa Rusijom; drugi plan koji će učiniti ukrajinsku vojsku i ekonomiju samo – održivom, u slučaju da se pat pozicija na bojištu nastavi a ogromne količine strane vojne pomoći više ne budu dostupne; kao i odgovor na pitanja šta se dešava ako Rusija zaista bude pred konvencionalnim porazom ali onda odluči da iskoristi taktičke nuklearne projektile kako bi izbjegla totalnu katastrofu.

Međutim, eventualni mir sa Rusijom je nemoguće postići bez značajnih ustupaka Putinu koji bi značili legitimizaciju oružanih otimanja tuđe teritorije na evropskom tlu. Takva vrsta mira značila bi kraj bezbjednosti Evrope i poretka zasnovanog na pravilima na tom kontinentu. Upravo zato su, i za Ukrajinu i za Zapad, sve trenutno raspoložive opcije loše.

Jedina država sa unutrašnjim demokratskim uređenjem na Bliskom Istoku, Izrael, bila je prilično uspješna u svojoj kontra – ofanzivi protiv terorističke organizacije Hamas, koja je 07. oktobra 2023. ubila najveći broj Jevreja u jednom danu od Holokausta. Izraelske operacije su još uvijek u toku. Dostupne informacije, međutim, sugerišu da su izraelske snage uspjele da unište značajan dio terorističkih mreža. Čini se sve jasnijim da je glavni cilj Izraela – uništenje Hamasa u sadašnjem obliku, ipak dostupan.

Ipak, Izrael gubi “informacionu” i bitku za svjetsko javno mnjenje. Čak i najodaniji saveznici ove države, poput SAD, pokazuju sve manje tolerancije za “kolateralnu štetu” – smrt i veliku patnju palestinskih civila u Pojasu Gaze. Samim tim, propagandni narativi o “genocidu” u Palestini, koje diseminiraju pro-palestinski aktivisti širom svijeta, a čije širenje obilato pomažu ruske i iranske obavještajne mreže i “informacioni ratnici”, nailaze na plodno tlo u zapadnim zemljama, posebno među mladima i lijevo orijentisanim biračkim tijelom.

Izraelski političari se stalno žale kako je svijet uvijek saosjećajan kad Jevreji ginu, ali nikad nema razumijevanja kad Izraelci hoće da spriječe buduća stradanja. Otvoreno je pitanje da li su u pravu. Međutim, izgleda vjerovatnim da će Izrael biti brzo suočen sa izborom – ili da značajno smanji vojne operacije u Gazi, ili da se suoči sa sve ozbiljnijom međunarodnom izolacijom.

Nastavak krvoprolića takođe osjetno smanjuje šanse za ostvarenje ključnog izraelskog strateškog cilja – poboljšanja odnosa sa Saudijskom Arabijom kako bi se postigla protivteža Iranu. Takav razvoj događaja bi predstavljao “glavobolju” i za SAD – jer dobri odnosi Izraela i Saudijske Arabije su potreban uslov ne samo za smanjenje iranskog, već i ruskog (u budućnosti i kineskog) uticaja u jednom od strateški najvažnijih svjetski regiona.

Sa druge strane, ukoliko Izrael makar značajno ne umanji terorističke kapacitete Hamasa, može se reći da je poražen. Poraz bi za tu zemlju imao jako ozbiljne posljedice – jačanje terorističkih grupa koje žele uništenje Izraela, kao i iranskih “proksija” u region. Ako se to desi, bezbjednosna situacija u Izraelu biće još gora i događaji od 7. oktobra 2023. postaće pravilo, a ne izuzetak. Isto kao i Ukrajina, i Izrael i njegovi saveznici su prisiljeni da biraju “manje zlo”.

2024. će takođe biti godina izbora – najvažniji su oni u SAD, Ujedinjenom kraljevstvu, EU (Evropski parlament), Rusiji i Indiji. U demokratskim državama, anti – establišment populizam ponovo je u usponu. I lijevi i desni populisti sve više žele da okončaju važenje ustaljenih unutrašnje i spoljno – političkih normi.

Naravno, nijesu svi takvi procesi negativni – ali veliki je broj primjera (antisemitizam u Francuskoj, Velikoj Britaniji ili na koledžima u SAD, nedovoljno jak ekonomski oporavak nakon pandemije Kovid-19, nekontrolisane migracije, uspon apsurdnih “anti – sistemskih” ideologija i teorija zavjere poput Kjuanona, “wokeism”-a, ili “kritičke rasne teorije”) koji pokazuju da su djelovi sistema u ozbiljnom kvaru i da je potrebna radikalna popravka. Ipak, alarmantan je trend da birači sve više biraju zastrašujuće ekstremističke političke opcije, ili lidere čije neznanje je očigledno svima, samo zato što su “anti – establišment”.

Takva vrsta političara, na obje strane političkog spektra, je sve više voljna da ugrozi najveći izvor stabilnosti na svijetu – transatlantsku alijansu. Naravno, nijesu svi oni na platnom spisku Putina ili Ši Đinpinga. Ipak, oni nehotično rade njima u korist – destabilizacija NATO-a i njegovih članica, pad povjerenja u demokratske institucije i disrupcija trans – atlantskih odnosa su uvijek pokloni za revizionističke sile i autoritarne lidere.

Situacija gdje se u isto vrijeme događaju ozbiljne međunarodne krize i izbori koji povećavaju šanse da anti – sistemski radikali preuzmu vlast u najvećim članicama NATO predstavljaće ozbiljan izazov za demokratski svijet u 2024. Međunarodni poredak biće pod prijetnjom više nego ikad – a sljedeće godine vidjećemo da li će se održati ili će, kao u Jejtsovoj pjesmi, “bezvlašće preplaviti svijet”.