Percepcija Evrope da je Ukrajina most između EU i Rusije najveća greška, Putin je ne posmatra kao tampon zonu

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Ideja o obnavljanju Ruske imperije ključni je Putinov cilj tokom skoro 25 godina de facto vladavine. Putin ovaj proces naziva "obnavljanjem ruskog suvereniteta", koji bi se trebao odvijati na račun gubitka suvereniteta zemalja u susjedstvu Ruske Federacije. Stoga Putin, na "finiš liniji" svoje vladavine, ne štedi ni finansije ni ljudske resurse za vođenje rata koji bi mogao postati tragedija za cijelo čovječanstvo. Razmjere buduće konfrontacije određuju se na bojnom polju u Ukrajini - što se Putin više osveti, prije će otvoriti drugi front. Putin je 14.12.2023. nedvosmisleno nagovijestio da će njegov sljedeći predsjednički mandat biti period totalnog rata. Konkretno, Putin je ukrajinsku Odesu nazvao „ruskim gradom“, a takođe je naglašeno pomenuo Moldaviju, rekavši da njeno članstvo u ZND nema nikakvu vrijednost.

S obzirom na činjenicu da se Putin sprema za dugi rat u Ukrajini, nije teško pretpostaviti da je ugrožen i Kišinjev - Moldavija nije članica EU i NATO-a, osim toga, ima neriješen problem Pridnjestrovlja: jeste nije slučajno da su ruske trupe pokušale da uđu na granice PMR-a u februaru 2022.

S tim u vezi, vojna reforma velikih razmjera u Oružanim snagama Rusije, kao i povećanje vojnog budžeta, je značajan signal za Zapad. Konkretno, 2024. ruska potrošnja za odbranu iznosiće 6% BDP-a. Predviđa se da bi se nakon sljedećeg reizbora Putina u Rusiji mobilizacija mogla ubrzati - pomenuta reforma podrazumijeva, između ostalog, i povećanje osoblja ruske vojske.

Prema preliminarnim podacima, do 2027. njegov broj će premašiti 1,5 miliona vojnog osoblja - Putinu je takav broj potreban ne samo za rat s Ukrajinom. Međutim, direktna konfrontacija sa Evropom bez prethodnog uspeha na ukrajinskom frontu je nemoguća - Putin je cinik koji je spreman da ubija ruske vojnike u ogromnom broju, ali uvek kalkuliše svoje postupke. Pošto je precijenio svoje snage uoči invazije na Ukrajinu, Putin neće ponoviti takvu grešku i neće štedjeti vremena za gomilanje vojne rezerve. Neke evropske zemlje trezveno procjenjuju rusku prijetnju: posebno, Bundeswehr će rasporediti svoje tenkovske i artiljerijske bataljone u Litvaniji - dao je odgovarajuću izjavu njemački ministar odbrane Boris Pistorius. Ovaj proces će biti završen do 2027. godine, što se poklapa sa završetkom vojne reforme u ruskoj vojsci.

Zauzvrat, Poljska je započela proces prenaoružavanja vojske: moderniji modeli vojne opreme će biti kupljeni i isporučeni vojnicima. U uslovima agresivnog militarizma u Rusiji, istočni blok NATO-a treba maksimalno ojačati naporima zemalja koje su za to zainteresovane. Ruska agresija je pitanje vremena, shodno tome i skladišta oružja u susjednim zemljama moraju biti popunjena.

S obzirom na navedeno, aktuelne rasprave u Evropi o podršci Ukrajini su pitanje buduće sigurnosne konfiguracije zapadnog svijeta. Paradoks situacije je da ne žele svi u EU vjerovati da je Rusija prijetnja bez presedana koja u najgorem slučaju može uništiti civilizacijsku suštinu Zapada. Uprkos činjenici da je ruska vojska arhaična i nespretna, gubi hiljade vojnika na ukrajinskom frontu da bi napredovala nekoliko stotina metara, takvi faktori za Putina nisu značajni i nisu indikativni.

Rusija ima ogroman potencijal resursa i još uvijek ima dovoljno ljudi koji se mogu staviti pod oružje za kratko vrijeme. Štaviše, ruska vojska "na maršu" uvijek se popunjava predstavnicima porobljenih naroda - baš kao što je nekada bila popunjena vojska Džingis-kana. Zapravo, Ukrajina je Putinu interesantna, uključujući i na osnovu svojih ljudskih resursa, uključujući ljude koji se mogu mobilisati. Rusija to već radi na okupiranim teritorijama Ukrajine - takozvane DPR i LPR izgubile su značajan dio muške populacije, kidnapovane za rat.

Kako bi spriječila možda najveći rat u ljudskoj istoriji, Evropa se mora osloniti samo na sebe i započeti hitne pripreme za zaštitu svojih granica i stanovništva, na osnovu trezvene procjene Putinovih namjera. Moguće je izdvojiti tri glavne komponente koje su od presudnog značaja za efikasne protivmjere protiv Rusije. Prije svega, moraju se razviti mehanizmi kolektivnog odvraćanja Ruske Federacije: set mjera koje neće dozvoliti da ruske vojne i hibridne prijetnje rastu.

Takođe, evropske zemlje treba da ojačaju i povećaju svoj vojni potencijal, povećaju proizvodnju oružja - to je jedini mogući način da se zaista suprotstave Rusiji na bojnom polju. Mirno, bezbrižno doba, poznato evropskom građaninu, nepovratno je nestalo prvim raketnim udarima koji su izvedeni na ukrajinske gradove 24. februara 2022. Stoga se mora donijeti odluka da se Ukrajini daju stvarne garancije sigurnosti i članstva u nadnacionalnim institucijama Zapada.

Jedna od najvećih grešaka koja postoji u Evropi je percepcija Ukrajine kao "mosta" između EU i Ruske Federacije, dok Putin apsolutno nema interesa da Ukrajinu posmatra kao tampon zonu. Zapravo, pravci u kojima je Rusija napala Ukrajinu u februaru 2022. potvrđuju da se Putin nikako ne boji susjedstva sa NATO-om – suprotno izmišljenim fikcijama ruskih propagandista.

Nijedna država u Evropi, kao ni na postsovjetskom prostoru, ne može se osjećati sigurno sve dok je Putin na vlasti u Ruskoj Federaciji. Jedino čemu Evropa može da se suprotstavi jeste da pokaže Putinu da je spremna da odlučno uzvrati, obnovi svoju istorijsku veličinu i ojača svoje istočne granice. U tom smislu, pravovremena podrška Ukrajine, koja je preuzela udar ruskih osvajača, najvažniji je faktor u iscrpljivanju ofanzivnog potencijala Rusije.