I pisce ubijaju, zar ne?

Piše: Faruk Šehić

Do sada je u Gazi ubijeno trinaest pisaca i pjesnika. Ubila ih je izraelska vojska. Niko od ubijenih nije bio član ni pripadnik nijedne militantne, ni naoružane skupine. Ubijeni su kao civili. Broj ubijenih novinara već je dosegao stotinu. Stravična je to statistika smrti i razaranja cijelog područja Gaze.

Već su se pojavili arhitektonski projekti u kojima se reklamira izgradnja luskuznih vila u Gazi, na zemlji gdje su sravnjene palestinske kuće. Ta vijest je kružila danima na socijalnim mrežama, da bi se iz arhitektonskog studija javili i rekli kako je sve bila samo šala.

Šala ili ne ovo jasno pokazuje kako je svaki rat borba za teritoriju i fizičku eliminaciju neprijatelja, dok neki ratovi u sebi sadrže i genocidnu komponentu, jer agresor želi pored teritorije uništiti i svaki trag svog neprijatelja. U ovom slučaju uništavano je sve, od džamija i crkvi do bolnica i škola u Gazi. Cijeli kvartovi su zbrisani detonacijom eksploziva. Jedan svemirski stručnjak kaže da iz svemira Gaza već ima drugu boju i teksturu, jer je toliko uništena.

Trinaest pisaca je ubijeno i nisam vidio da se neko pretrgao da od toga napravi vijest koja će izjedati savjest normalnih stanovnika ove planete.

Bio sam u Ukrajini dva puta i znam koliko Ukrajinci rade na sjećanju na svoje poginule pisce, i sam sam pisao o njima u reportaži iz Kijeva i drugih gradova Ukrajine. Radili bi i Palestinici kada bi mogli, ali od gladi, bolesti, negihijenskih uslova, od konstantnog bombardiranja i ubijanja u velikim brojevima, ljudi imaju vremena samo da misle kako će preživjeti. Šta će danas jesti, hoće li imati išta jesti za sutra? To su brige preživitelja (izmislio sam tu riječ u svom novom romanu) i u takvom načinu života, poluživota, kultura sjećanja nema mjesta. Barem dok ne utihnu konstantno bombardovanje, granatiranje i raketiranje iz zraka, sa zemlje i s mora.

Skoro sam imao intervju za RAI 3, i dogovorili smo da se nađemo u Buybooku. Kada je novinar sa snimateljem i toncem ulazio u Buybook prva misao mi je bila da se nalazimo na pogrešnom mjestu. Pomislio sam kako bih ja sad trebao biti u Gazi i pisati reportaže o tamošnjem stradanju, dok bi novinar RAI 3 isto trebao biti tamo negdje, ako ništa, barem s egipatske strane graničnog prijelaza Rafah.

Nisu Izraelci slučajno zabranili stranim novinarima pristup u Gazu, osim tima CNN-a koji je napravio prilog o Gazi, jer ne žele da se sazna prava istina o uništenju i teroru koji planski i smišljeno provode.

Uzalud je sada što je Washington Post objavio iscrpnu analizu u kojoj kažu da nijedna bolnica u Gazi, koja je uništena, nije imala nikakve veze s organizacijom Hamas. Kasno je jer su te bolnice ili oštećene ili uništene. Ne rade. Sistematska dehumanizacija Palestinaca koja traje decenijama vidljiva je iz priča o graničnom prijelazu Erez, gdje su palestinski pacijenti dolazili kako bi izašli iz Gaze i nastavili liječenje. Mnogi od njih su bili onkološki pacijenti i mnogi su umrli čekajući odobrenje prelaska graničnog prijelaza, koje nikad nije došlo.

Kada nekog dehumaniziraš do te mjere onda se čudiš kada ti taj pruža vojni otpor. Čudiš se kako su „humane životinje“ i „podljudi“ sposobni da se bore. Znamo to s početka 1992. kada je u Bosanskoj Krupi organizovano suđenje nekolicini boraca otpora i civila kao što su Nijemci sudili partizanima, odnosno banditima, kako su ih zvali. Tako su i Karadžićevi teroristi iz SDS-a isto zvali uhapšene stanovnike našeg grada jer su se, zamislite to, drznuli da uzmu pušku u ruke. Zarobljene, mahom civile, među kojima su bili jedan ili dva loše opremljena borca, u sudskim spisima zovu grupa JOKS. Pisao sam o tome u jednoj knjizi. Tek sam prilikom ukrajinskog prevoda te knjige shvatio da JOKS znači: je..o vas onaj ko vas sastavi, ukoliko je moj ukrajinski prevoditelj u pravu.

Moj otac, Sead Šehić, 1992. bio je ucijenjen na 100.000 DM, živ ili mrtav. Oglas je u zagrebačkom Večernjem listu dala opštinska organizacija SDS-a iz Bosanske Krupe. Glava mog oca je bila ucijenjena, jer je bio komandant Patriotske lige i komandant štaba Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine u našem gradu. Tako se agresor ponaša prema onima kojima je namijenio sudbinu nestanka.

Kad vidiš jedan rat kao da si ih vidio sve. Neki mehanizmi i pravila nikad se ne mijenjaju. Kao dehumanizacija Palestinaca koju rade izraelski tiktokeri snimajući klipove u kojima su mladi Izraelci i Izraelke našminkani sa spojenim obrvama i sa zatamnjenim zubima, kako bi izgledalo da im fale zubi i da liče na majmune. Ismijavali su fizički izgled Palestinaca. Paralela sa prikazima bosanskih djevojaka i žena iz Srebrenice odmah dolazi u sjećanje. I to oni grafiti i crteži iz Potočara gdje su bili smješteni holandski vojnici UN-a. Dehumanizacija i islamofobija u svom najboljem izdanju, jer se neprijatelju ne dozvoljava ništa drugo nego da izgleda kao bezubi siromašni čovjek ili „ljudska životinja“.

Hiljade dobrovoljaca i plaćenika dolaze iz Francuske, SAD, Italije, Njemačke, Holandije i drugih zemalja da bi se u sastavu IDF-a borili protiv Hamasa i da bi učestovali u ubijanju civila i razaranju Gaze. Danas je popularno biti islamofob, i svako od njih može doći u Gazu da nesmetano ubije nekog civila.

Da ostvari neku od temeljnih evropskih vrijednosti kao što je genocid.