Sumrak Mojkovca?

Piše: Borislav Jovanović

Ljudi moji, ne u nova jalovišta. Onomad ona koja su bila ispod nogu, a sada u ona koja će biti iznad naših glava.Ne, u stvaranje mjesečevog pejzaža od Bjelojevića ispod Bjelasice i iznad bivšeg rudarskog gradIća.Ne u pretvaranje prirodnog blaga u njegovo uništenje – za šaku dolara, zlatnih ili olovno – sivih.

Mnogo, (ne)potrebne priče niokošta. Mnogo! Mnogo priče i manevarsko - poslovne igre o nečem što je unaprijed jasno, pa i glasno. Zašto? Zato što je sada, ođe, u Mojkovcu, sve to već onomad viđeno i bilo katastrofalno. I debelom ljudskom kožom plaćeno. Ne samo sa ekološke, prirodne tačke gledišta, već i sa svake druge, iskonske, laičke, iskustvene. Ali, avaj, sad je, opet, na dnevnom redu projekta Rudnika koji će uprkos svom zlatu i bogastvu koje će donijeti vodi u novu katastrofu. U novo, trojalovište obogaćeno sa dubokim slojevima toksida.

Hoće pa hoće, zapravo, da se gradi divlji rudokop u divljoj ljepoti. Hoće pa hoće da se otvara po treći put srednjevjekovni rudnik iz kojeg su njegovi nemanjićki gospodari, iščegrljali, sve što je valjalo. Ostali su samo restlovi što je pokazao i Rudnik koji je otvoren 1976. a zatvoren zbog jalovosti 1991. A, evo, sad se nađoše neki novi nemanjići koji su, eto, svojim kapital – duhom namirisali da nešto tu ima od čega će njihovi šefovi biti dobro naflotirani - po sistemu kolonijalnog duha.

Ovako se, zapravo, jedino može upriličiti velika prašina koja se digla oko toga da li će se na površini sela Bjelojevići - kakav blistav, biseran, bogomdan toponim- koje se nalazi u istočnim pristrancima Mojkovca - graditi novi velelepni, skoro svojom strukturom, odnosno, maketom, nadrealni, digitalni Rudnik i donijeti blagostanje i posljednjem penzioneru ili nečijem novom ili starom mandatu. I koji je, eto, biti ili ne biti za Mojkovac. I koji će, znali ne znali, biti kao apoteka pod vedrim nebom.

Jer, zaboga, tu će da se zaposli sedam stotina ljudi. Jer, zaboga, obnavljanje Rudnika biće velik obnova Mojkovca u kojem je sve što je donio socijalizam odnio kapitalizam. I to je prva stvar koja je jezičak na vagi cijele ove priče. Odnosno, ono što izlazi u prvi plan. Argument nad argumentima. Mamac nad mamcima. Prihvatam iznuđenom planetarnu devizu o tzv obaveznoj usklađenosti ekonomije i ekologije, ali to je samo lijepo upakovana zemljotresna milijarderska receptura. To je, u stvari, jedna vrsta zavjere protiv najdragocjenijeg što ima ova Planeta – život. Neponovljivost biološke supstance.

Svaka časta stručnjacima, ali ponekad, svaka čast može da se odnosi i na laike kada je u pitanju zaštita čovjekove životne sredine, pogotovo. To se odnosi, prije svega, na mlade ljude iz Mojkovca koji svoj građanski aktivizam veoma razložno iznose u ime organizacija Zdravi Mojkovac. Ko ne sluša mlade, slušaće oluju. Nezavisno od toga što su oni najviše zainteresovani za svoju budućnost. Pa to, uostalom, hoće i većina ljudi ovog mjesta. Neće sumrak iznad sopstvenih kuća. Neće novi Rudnik, makar, im donio zlatne kašike.

Prosto je neshvatljivo da toliki broj ljudi može biti zaposlen u jednom maltene ovovremenom rudničkom sistemu. Prije svega, zbog toga što je on tipa površinskog kopa. Tamo će najviše radnih mjesta biti za teške zemljokopačke i dubokokopačke mašine a najmanje za ljude. Toliko radnika je bilo zaposleno u prethodnom Rudniku olova i cinka Brskovo koji je imao mnogo glomazniju tehnologiju. Imao je i dubinske, tunelske i površinske kopove. I taj Rudnik je radio 15 godina. Ruda je bila mnogo siromašnija od one koju su tada secirali jugoslovenski stručnjaci. Od njega je ostalo samo 20 hektara jalovišnog otpada u centru Mojkovca.

Ostao je, bolje reći, crni medicinski dosije proizveden njegovim obogaćenim toksidima visokog stepena. Sad je taj prostor sa sanacijom u koju je uloženo 20 miliona eura umjesto polja - jadikova postao zelena livada ispod koje je na dubini od 15 metara ostalo nekadašnje igralište fudbalskog kluba Brskovo.

Priča o tajanstvenom zlatu na ovom rudilištu može biti u centru vidnog polja ove jalovištijade. O tome se šaputalo i prilikom rada Rudnika Brskovo.Jedan od iskusnih inženjera rudarstva, Mojkovčanin, Božo Đukić čija je kuća u podnožju Bjelojevića, govorio mi je ( dok sam bio dopisnik Pobjede ) da postoje znaci rude zlata u flotacionom materijalu koji je prodavan kao sirovina Rudniku u Trepči, odnosno, šabačkoj fabrici Zorka ali da je sve to minimizirano. Ovog puta flotacioni materijal će se prerađivati samo u inostranstvu. Što, može biti, zagonetno! Možda su, su, nonajnovije bušotine, sonde, detektovale zlatne žice,iči, makar žičice. O čemu naravno u svim elaboratima nema ni govora, ali se priznaje algoritam da tamo đe ima žive ima i zlata.

Doduše priča o tragačima za zlatom ni ođe nije stara. Tako se ne tako davno mislilo da je u jednoj pećini iznad bivšeg rudnika - brdo Mučnica - nalazi sakriveno zlato još iz doba Nemanjića. I tamo se rudarilo. Ishod je, naravno, nepoznat.

U kontestu cijele ove priče, njene vjerodostojnosti ili ne, mora se podsjetiti na nevjerovatan podatak – da je srednjevejkovni, navodno, grad Brskovo imao oko 40.000 stanovnika. Bio je, govorilo se, veći od Londona. E, sad zamislite toliki grad na obroncima Bjelasice prije sedam vjekova. I zamislite, da je od svog tog mega – urbaniteta ostao samo nekakav arheološki sitniš.

Jedna tvrđavica, pozide i smarvljeni ostaci male bogomolje. Čak su se spominjale i rezidencije raških kraljeva kao zimovališta i ljetovišta. A bilo je to, ponajprije, nešto nalik privremenom rudarskom smještaju. Doganjica. A da ne govorimo o tome kako je Mojkovac, nekadašnje selo, dobio ime po tome što je raški vladar govorio: Moj kovani novac, moj kovani novac. Od svega je tačno da je ođe kovan nemanjićki novac. Tako je eto grad Brskovo pređnut jednom usmenjačkom slagalicom u ono što sada jeste i što je bio i prije toga. Toponima Mojkovac ima i na prostoru bivše Jugoslavije.

Plašim se, zapravo, da će Mojkovcu ako se ovaj projekat realizuje, u ekonomskoj dobiti, ostati samo sitniš sličan onom arheološkom. I, naravno, vječiti ukus hemije. Eksploatator je eksploatator. Kad on pokupi svoje zlatne prnje, onda će ovaj potarski kraj biti kompletirana jalovišna zona. Gledaćemo mjesečeve kratere podno Bjelasice i cijelu tu rudarsku infrastrukturu kao još jedan muzej tamnine.

I nije ođe riječ o estetsici već i etici.

P.S. Iako to nije bilo vrijeme današnje ekologije, prilikom donošenja odluke, prije više od šezdeset godina, o otvaranju istražnih radova Rudnika olovo i cinka Brskovo, zbog bojazni o zagađenju prirode, Tare prije svega, održan je ekspresno Opšte jugoslovenski naučni simpozijum na Žabljaku. Sa njega je upućena oštra, jednodušna, sada već ekološka opomena u njenoj punoj potvrđenosti i punom kapacitetu.