Rastezanje istine

Za Antenu M piše: Jakov Daković 

Jeste li znali da ono što se desilo Jevrejima u holokaustu nije rezultat ekstremnog antisemitizma nacističke Njemačke već posljedica rata u Evropi?

Tako bi barem ispalo ako pitate aktuelnog ministra odbrane Dragana Krapovića koji je juče pokazao da je jednako sklon relativizacijama kao i Dritan Abazović koji će, držim, ući u anale beščašća sa onom izjavom da "su u Srebrenici ubijani ljudi a ne muslimani".

Ako mene pitate, ministar je komotno mogao otići i korak dalje pa kazati da se ustaše i četnici nijesu polovinom 1945-e povlačili ka Austriji zato što su bili saradnici okupatora već zato što svaki rat podrazumijeva velike pokrete ljudstva i opreme. Možda je tu konstrukciju ipak ostavio u amanet kolegi Mandiću.

Problem s relativizacijama, kao što vidite, nije u tome što su one neistinite tvrdnje - one mogu biti savršeno tačne, već što se njima suptilnom, a nekad i bezočnom sofisterijom sakriva istina koju ne želimo da vidimo.

Zamislite da ja, na primjer, kažem: "Šekspirova drama Hamlet se bavi porodičnim odnosima". Ili - "Zločin i kazna obrađuje problem lihvarenja". Nije netačno, ali ni tačno. Parcijalno je. Komično neprecizno. U vremenu trijumfa informatike, mi smo doslovno zatrpani relativizacijama najrazličitijih vrsta.

Dovodi se u pitanje sve i svašta,od postojanja nekih virusa pa sve do oblika zemlje. Otuda ne čudi drskost ekstremno netalentovane kolumnistkinje "Vijesti" Ratke Jovanović koja nedavno ustvrdi da se pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora 2016-e nije dogodio (vjerovatno se i klerikalna revolucija nije desila nego smo to sanjali).

Znam da Hajzenbergov princip neodređenosti otvara prostor za uzbudljive ideje o mijenjanju prošlosti, pa bi tako alternativna istorija iz romana Filipa K. Dika "Čovjek u visokom dvorcu" u kojoj je Hitler dobio rat odista postojala u nekom paralelnom svemiru. Ali to su još uvijek spekulacije, misaone igre fizičara i filozofa dok se, bogme, neki naši medijski poslenici vladaju tako kao da zaista mogu promijeniti fakte jer ih je, eto, zapao privilegovan položaj na tržištu.

Elem, svi mi ponekad racionalizujemo i relativizujemo stvari. To je važan odbrambeni psihološki mehanizam. Problem nastaje onda kad oni koji se bave javnom djelatnošću i koji treba sine ira et studio da informišu građane pokušavaju informaciju da razvlače kao plastelin. Da je oblikuju po potrebi trenutka, ciljne grupe, vlasnika medija, vladajuće klike...

Nešto mislim, zemlja čiji je ministar odbrane Dragan Krapović, kadar Demokrata koji nikad nisu imali jasan stav ni o čemu, treba bez odlaganja da potpiše bezuslovnu kapitulaciju. Zašto, kad ni sa kim ne ratujemo, pitaće neko? Eto tako, unaprijed, za svaki slučaj. A možda je to već učinila, kad je na čelu resornog ministarstva bio Filip Adžić, a ovo sad je samo ponavljanje već viđenog, loša beskonačnost, vječno vraćanje istog?

Ima onaj sjajni i beskrajno melanholični roman Dragoslava Mihailovića o našem čovjeku u Švedskoj koji može da se uzda još jedino u rat. Nekad mi se čini da crnogorske/građanske partije veoma pasivno čekaju na raskol Spajića i Milatovića koji se može, ali i ne mora desiti, umjesto da se pouzdaju u sebe i grade jasnu strategiju za pobjedu na izborima od koje su - dok god se ovako mlako ponašaju - svakim danom (u svakom pogledu) sve dalje i dalje, baš kao što se istina o zbivanjima iz devedesetih rasplinjava i izobličuje u maglovitim izjavama ministra Krapovića.