Maskenbal

Piše: Đorđe Šćepović

Svijet je pun gada, pisao je Andrić. Znam, ponavljam i sebe i druge, i Andrića. Ali, i opšta mjesta znaju biti neminovnost. Potreba. Umjesto da čovjek izbljuje sadržaj želuca u WC šolju, on napiše: "Svijet je pun gada", i mučnina bude manja. Podnošljivija.

Prije nekoliko dana umro je Milenko Perović. Profesor Milenko Perović. Paradigma čovjeka. Paradigma dostojanstva. Paradigma mudrosti. Paradigma znanja.

Smrt Milenka Perovića nije samo tragedija njegove porodice, već tragedija Crne Gore. Trebalo bi napisati i objaviti nekoliko tomova pa zabilježiti sve ono što je Milenko Perović učinio za Crnu Goru. I sve ono što je pokušao da učini za Srbiju. U kojoj je rođen. U kojoj je i umro.

O žrtvi koju je decenijama podnosio vjerujem da je izlišno govoriti. Živio je život dostojan čovjeka. Uvijek na nogama, nikad na koljenima, uprkos naporima mnogih da ga učine drugačijim. Ne. On nije bio čovjek kompromisa. Niti čovjek straha. Nije živio život muve, već život čovjeka.

Smrt Milenka Perovića razlog je što smatram nepristojnim ovih dana više govoriti o osvajanju Gradske televizije. O četničkom pohodu na nju. O ukidanju emisija, koje nijesu po volji slugama Aleksandra Vučića. Gašenje Aritmije i Knjiških ljudi nije tragedija. To je horizont očekivanja koji nije iznevjeren. To je književni tekst čiji kraj možete naslutiti na samom početku čitanja.

Smrt čovjekova je tragedija. Ovo nazovimo gadošću. Onom gadošću s početka ovog teksta. I ne, andrićevski gad ne prebiva u prostorima "srpskih svetova", već među nama. U njima. U onima kojima je data mogućnost da ih osim uže porodice upozna i crnogorska javnost. Onima koji su bljuvali vatru čitajući kolumnu Gavran.

Valjda je tankoćutnim bićima novih poslodavaca nanesena duševna bol. A oni su, znate, ljudi empatije. Ako pati onaj koji odlučuje o njihovoj sudbini, pate i oni. Ljudi bez biografije, od kojih je Tamara Nikčević neumorno pokušavala načiniti novinare. Ljudi koji su čitali napisano, i to s priličnim poteškoćama. Mučno, kako i biva kad glumac prvi put čita tuđ tekst. Takvi su, zahvaljujući dobročinstvu Tamare Nikčević, najednom izašli iz mraka anonimnosti. I baš takvi se stavili na raspolaganje novim upraviteljima. I baš takvi se nude kao rješenja za ukinute emisije.

Dobro, činili su to i ranije, nudili se. Ali nije bilo kupca. Knjiške ljude, šapatom dabome, proglašavali su političkom emisijom. Iskali žutu fotelju. Ali uzalud. Njihove želje morale su sačekati svetosavlje na čelu Gradske televizije. I ko zna, možda svetosavlje poput duha iz boce i usliši njihove želje.

Duh velikosrpskog nacionalizma je 2020. pušten iz boce, tako da bocu nije nužno protrljati. Samo lijepo i ponizno zamoliti novog upravitelja. Jednu istinu su ipak izgovorili. Knjiški ljudi su bili i politička emisija. A o politici su govorila najznačajnija imena crnogorske i regionalne kulture i nauke. Pokušavam da zamislim Mirka Kovača, koji, recimo, '92, ili '93. u nekoj emisiji o kulturi govori isključivo o Gubilištu, Malvini, ili Ranama Luke Meštrovića. Dok krv teče opsadiranim gradovima.

Zemlja gori, i obaveza svakog intelektualca je da pokuša da ugasi vatru. Crnu Goru raziđuju, do temelja, da od nje ni kamen ne ostane, i obaveza svih nas je da pokušamo da ih zaustavimo. Da rušitelje jasno označimo. Tako da, jeste, Knjiški ljudi su i politička emisija, jer politika kopa raku za kulturu, istoriju, kolektivno pamćenje. Ali, ne uzimam im za zlo. Pa ni to što su šapatom govorili da su pozvaniji od mene da budu autori Knjiških ljudi. Moguće da su u pravu. Ja sam ipak imao biografiju. Koja niti je počela, niti će završiti Knjiškim ljudima.

Svijet je pun gada, i nije riječ o okupatoru, o njemu znamo sve, njegove su namjere očite. Magma gadosti izbija na površinu. I to je u redu. Bal pod maskama je završen.