Milenko A. Perović - Spomen na doprinos i početak „odbrane, održanja i ukrjepljenja ideje crnogorstva“

Za Antenu M piše: Dragan B. Perović

Prekjuče, 2. januara 2024, na novosadskom Gradskom groblju oprostili smo se od Milenka A. Perovića, druga, prijatelja, saborca. U danima tugovanja još vjerovatno nijesmo svjesni koliko je Crna Gora izgubila njegovim odlaskom. Podśećajući se sa okupljenim prijateljima na decenije druženja, nepristajanja na poniženje Crne Gore i neprekidne aktivnosti na odbrani slobode i borbe za istinu, sa više strana je sugerisano da bi vrijeđelo objaviti kako je sve počelo. To bi bio svojevrsni nekrolog izuzetnoj ličnosti i veličini kakvu je u svakom smislu predstavljao Milenko A. Perović.

Počelo je davne 1989. godine, pismom koje nam je Milenko uputio iz Novog Sada, 30. marta (kako stoji na pečatu). U nastavku prenosimo tekst pisma (uz male intervencije, jer na starim pisaćim mašinama nije bilo slova „đ“, nego se pisalo „dj“). Založio se za „odbranu, održanje i ukrjepljenjeideje crnogorstva“.

Po dobijanju pisma, čuli smo se telefonom i ugovorili viđenje, kada bismo popričali o problemima koji nas tište i načinu suprotstavljanja zlu koje se povampirilo. Došao je u Nikšić, đe smo ga sačekali Rajko Todorović Todor i ja. Uveče smo se, po dogovoru, susreli u „kuću Zirojevića“, u stanu pokojnog dr Ratka Perovića (Slavkovog brata). Tu su, osim Milenka, Ratka, Todora i mene, još bili Slavko Perović, dr Raco Mijanović, Krsto Migo Popović (kasnije prvi predśednik ogranka LSCG za Nikšić) i braća Krivokapići, Ilija, Aco i Nenad (nažalost, sva trojica pokojni).

Ostalo je istorija, sa različitim putevima i śećanjima. Kako je govorio Mladen Lompar, naš zajednički prijatelj, „Nikad ovđe neće biti posljednjeg boja - mi smo vječita meta“. To se može viđeti i iz ovoga Milenkovoga pisma, koje analizira sve teme i probleme, koji su stalna pratnja i patnja crnogorska. Sve iznova, sa starim akterima.

Nadamo se, samo, da će Milenkova intelektualna superiornost, moralna snaga, bezrezervna ljubav prema Crnoj Gori i njegovo veličanstveno djelo, biti inspiracija mlađim naraštajima i onima koji se „nijesu dali prepadnuti“. Vjerovao je vanredni Milenko A.Perović da je takve našao prije 35 godina, kao što i mi vjerujemo da ih danas ima. To je najbolji put za čuvanje vječnog spomena na dr Milenka A. Perovića.

Prenosimo tekst, uz faksimile pisma i koverte.

„Dr Milenko A. Perović

Novi sad

Bulevar Marksa i Engelsa 16/023

Tel. 021 360-189

Poštovani druže i prezimenjače,

Prije izvjesnog vremena primio sam Vaše otvoreno pismo povodom slučaja prof. Zekovića. Pomalo sam iznenađen što ste ga i meni uputili, jer ne smatram se osobito afirmisanim čovjekom na području ideja i ciljeva za koje se, po svoj prilici, borite ili namjeravate boriti.

Međutim, prema toj stvari naprosto ne mogu ostati indiferentan, jer sam Crnogorac. Iako nijesam rođen u Crnoj Gori, ne smatram se „manjim“ Crnogorcem od bilo kojega đeteta kojemu se kao prvi lik ovoga svijeta po rođenju – ukazao prizor Orlova krša. Naprotiv, potrebno je dosta volje i čvrstog htijenja da ono što je tek puka genetska činjenica – postane trajnim dijelom životnog opredjeljenja.

Istorijski i duhovni sklop u kojemu se pojavljuje Vaše otvoreno pismo, u osnovnim mi je potezima već dovoljno poznat, kao što mi je poznato da je to već malte ne – hiljadita varijacija na temu toga sklopa u potonjih stotinu godina. Iz toga, svakako, možete zaključiti da mi je Vaše nastojanje sasvim blisko, utoliko prije što držim da se ono nalazi na liniji odbrane, održanja i ukrjepljenja ideje crnogorstva.

Ne mislim da je ta ideja tek puka stvar ove ili one propale političke koncepcije, ove ili one birokratije, ovoga ili onoga višedecenijskog srpsko-hrvatskog natezanja, ovoga ili onoga čeprkanja po atavizmima, po varljivoj istorijskoj faktografiji i njenom uprezanju u svakojaka političko-politikanska kola, nego prije svega stvar konstitucije samosvijeti crnogorskog naroda, kojom se može i mora na ravnoj nozi stupati u konstituciju federalne ideje jugoslovenstva.

Poslije svih događaja koji su Crnu Goru zadesili u potonje vrijeme, a gđe je, držim, srušen i razbijen institucijski sklon koji je (sa svim svojim glupostima i manjkavostima, oprezima i strahovima) održavao ideju crnogorstva (i preko nje – ideju jugoslovenstva), svakako ne treba dopuštiti da se ta ideja valja u prašini poraza i prezira (čemu nam za pouku može poslužiti period od 1918-1941.).

Koja snaga može i mora da održi tu ideju? Po mome sudu, niko drugi doli to malo preostale crnogorske inteligencije (a pretpostavljam da potpisnici pisma čine onaj njen dio koji se nije dao prepadnuti). Njoj na pomoći mora biti onaj dio crnogorske inteligencije koji se rasuo po Jugoslaviji.

S drugarskim pozdravom

MPerović“(potpisano rukom)

.

.

.