Ezoterični smisao Božića

Za Antenu M piše: Jakov Daković

Predsjednik crnogorskog parlamenta Andrija Mandić izjavio je da "nema značajnijeg dana (na Zemljinom šaru) od dolaska Spasitelja". Osim za budiste, hinduse, muslimane, đaine, agnostike, jelte. Ali pustimo to. Čestitka je, u krajnjem, upućena pravoslavnim vjernicima i sveštenstvu pa možemo i preći preko ove ne baš najpreciznije formulacije.
Još jedna jučerašnja izjava mi je živo privukla pažnju. Mitropolit Crnogorske crkve ili bar jedne njene frakcije, Boris, rekao je da danas slavimo najveseliji hrišćanski praznik. Kad sam to čuo, osjetio sam kao da me neko zviznuo pesnicom posred lica. Božić je, naime, najradosniji praznik. Između "najradosniji" i "najveseliji" postoji suptilna ali ogromna razlika i neko ko pretenduje da bude lider pravoslavnih Crnogoraca to bi morao da zna. Ko želi narodno veselje - ima na raspolaganju Pink paket, molim lijepo.

Želio bih sad da vas pitam: šta je za vas Božić? Prilika da se ispucaju petarde i vatromet ostali od Nove Godine? Nešto bogatija trpeza nego obično? Dobrodošao predah od svakodnevnih obaveza? Ili nešto sveto i mistično? Da vidimo to malo pobliže.

Vratio bih se začas na Mandićevu izjavu. Jevreji su naime oduvijek očekivali spasitelja, ali za njih je to značilo čekati nekog ko će ih osloboditi od rimske vlasti. Mesija bi dakle bio zemaljski kralj, ne bi imao eshatološki smisao. I onda se, u takvoj mesijanskoj i usijanoj atmosferi kakva je uvijek na Bliskom Istoku pojavljuje Isus. On je čovjek koji u biti protestuje protiv zvanične religije, i kao takav predstavlja opasnost za fariseje i sadukeje. On sve izvrće, čitav društveni poredak. Druži se sa autsajderima, oprašta preljubnici, istjeruje trgovce iz hrama ( da, ljubičaste novčanice su i tada bile popularne). Pontije Pilat nije baš imao afiniteta prema jevrejskim vjerskim sporovima i izrazio se otprilike kao Porfirije pred ustoličenje Joanikija, parafraziram: "Pravo da vam kažem, mene od svega ovoga boli glava, too much informations, ja ne nalazim krivicu na ovom čovjeku, eto ga vama pa činite od njega što hoćete". To je čuveno pilatovsko pranje ruku. Ali Judeja je bila pod rimskom vlašću i iako je Isusa formalno osudio Sinedrion egzekucija u vidu raspeća je tipično rimska rabota tako da se Pilat u krajnjem nije mogao osloboditi odgovornosti. On je samo prepustio svjetini da kaže koga žele da pusti a koga da raspne. Puk je, dabome, tražio oslobođenje razbojnika Varave (barabe).

Elem, svako rođenje je tajna a rođenje Boga bi onda bila tajna nad tajnama, da i ja malo skliznem u sveprisutnu patetiku. Pa ipak, Isusovo djetinjstvo jevanđelja skoro i da ne pominju osim jednog pasusa gdje se navodi da je desetogodišnji Isus ušao u hram i govorio tako mudro "da se sav narod divljaše". Spisi otkriveni u Nag Hamadiju 1945-e bili su otkrovenje za istoričare ranog hrišćanstva i gnoze.Tu su bile na stotine svitaka na aramejskom, grčkom i hebrejskom i to su po svoj prilici najstarija pisana svjedočanstva o Hristu. Tako recimo Tomino "Jevanđelje djetinjstva" navodi da je Isus još kao dijete činio čuda, praveći ptice od blata koje su potom oživljavale. Priča je lijepa, poetska, ali zašto onda Tomino jevanđelje i drugi gnostički spisi nisu ušli u Corpus christianicum? I ko ih je sakrio u taj ćup u Egiptu? Pa, između ostalog zato jer se tu otkriva jedan drugačiji Isus koji više podsjeća na čarobnjaka nego na vjerskog učitelja. Ovo nas opet vraća jevrejskoj tradiciji i podsjeća na Mojsijev štap koji se pretvorio u zmiju i pojeo dvije faraonove zmije. Iako će vam bezmalo svaki rabin reći da je Kabala egzegeza skrivenih značenja Tore i nešto rezervisano samo za ortodoksne Židove ja sam ipak sklon pretpostavci da je Mojsije neke magijske vještine uključujući i kabalu morao naučiti upravo od egipatskih sveštenika koji su u starom svijetu bili bez premca u toj oblasti.

Kako zapravo nastaje jedna religija? Kako se npr. od jednostavnog prelamanja hljeba uz riječi "Ovo činite meni u spomen," došlo do raskošne liturgije i čitave teologije euharistije? Izvorno Isusovo učenje je zapravo prilično jednostavno - ne činite ljudima što ne želite da oni čine vama, ne molite se javno, ne razmećite se vjerom, nemojte se zaklinjati ni u šta... Onda su uslijedila beskrajna tumačenja i tako se došlo do hrišćanstva kakvo danas znamo, doduše podijeljenog na tri glavne i nebrojeno sporednih denominacija.

Ranu Crkvu uznemiravale su mnoge jeresi. Monofiziti su učili da Hristos ima samo božansku a ne i ljudsku prirodu. Arijanska jeres je tvrdila da je Isus stvoren a ne rođen. Nestorije je smatrao da se Isusova priroda sastoji od dvije razdvojene ličnosti - jedne ljudske i jedne božanske. Ovi komplikovani sporovi potrajali su nekoliko vjekova dok se konačno na nikejsko -carigradskom saboru nije formulisao Simbol Vjere, Credo, alfa i omega koju svaki hrišćanin mora da zna.

Ali tu raspravama nije bio kraj. Uslijedili su sporovi o prirodi Bogorodice, a onda i čuveni razdor oko "filioque" koje je zapravo bilo samo povod jer su i prije 1054-e već postojale značajne doktrinarne i ritualne razlike Crkve na Istoku i Zapadu.

Kako god stvari stajale sa Hristovom prirodom, jedno je neporecivo: hrišćanstvo je oblikovalo zapadnu civilizaciju i ja primjećujem da je ta činjenica jako neprijatna novoateistima koji predstavljaju kvazinaučni pogled na svijet i prinuđeni su da tvrde da Isus nije ni postojao jer ,kako mi reče jedan od njih, "nije logično da je postojao a da je sve drugo izmišljeno." Ali to je neodrživo stanovište. Ljudi koji su čitav život posvetili izučavanju ove problematike nemaju dilemu da je Isus bio istorijska ličnost. Evropa je u krajnjoj liniji savez hrišćanskih država, sviđalo se to nekom ili ne. U multikulturalnom svijetu ovo vjerovatno nije politički korektno reći ali mene,iskreno, nije briga. Sve do pojave impresionizma. hrišćanski motivi su bili preovlađujući na platnima velikih slikara. Slično je bilo i u muzici. "Ako neko sve duguje Bahu, to je svakako Bog. " (Sioran) Zato se slažem s Jungom koji je rekao da je Isus manje religiozni a više civilizatorski genije, koliko god to može čudno zvučati.

Pjotr Demjanovič Ouspensky, ruski matematičar i okultusta, učenik mistika i avanturiste Gurđijeva u knjigama "Četvrti put" i "Novi model univerzuma" iznio je niz originalnih ideja o smislu hrišćanstva i ako vas interesuje problematika ta djela su nezaobilazna. Priča se da mu je, kad je vidio rukopis "Tertium Organum-a" Gurđijev rekao: "Kad bi ti shvatio šta si napisao, ja bih tražio da budem tvoj učenik." Ni kod jednog drugog mislioca, osim Šopenhauera, nisam našao toliko inspirativnih ideja. Po Uspenskom, mnogo toga ako ne i sve što je Isus govorio pogrešno je shvaćeno. Uzmimo opšteprihvaćeno mnijenje da je u hrišćanstvu "bližnji" svaki čovjek. Međutim, kad se pažljivije pročita parabola o dobrom Samarićaninu jasno se vidi da to nije baš tako.

"Šta misliš, koji je od ove trojice bio bližnji čovjeku koji je zapao među razbojnike? - Onaj koji mu milost učini "
Idi onda i ti čini tako." (Lk 10.35 - 37) Takođe, Hristove riječi "radujte se kad vas progone " on tumači ne da se odnose na progon prvih hrišćana već, pazite sad, na progon pravih duhovnih ljudi od strane Crkve i pseudohrišćana .Kao i Šopenhauer, i Ouspensky primjećuje uticaj budizma u Isusovim parabolama. Negdje je taj uticaj potpuno očigledan, recimo priča o starcu Simeonu koji je čekao da vidi dijete Isusa u hramu i da tek onda napusti ovaj svijet je doslovno prepisana iz budističkih sutri. Pažnju mu naročito privlače riječi "Bdite i molite se stalno" što dovodi u vezu s budističkom idejom pažnje ("mindfulness"). Ouspensky čak tvrdi da je Isus znao za budizam. To se ipak mora uzeti sa rezervom.

Za pesimistu iz Frankfurta pak , "duh indijske mudrosti može se osjetiti u Novom Zavjetu kao miris cvijeća koji preko planina i mora dolazi iz dalekih tropskih predjela". Ja bih dodao da je potrebno imati veoma istančan metafizički njuh da bi se taj miris osjetio ali apsolutno razumijem šta je genijalni Njemac ovim htio reći. Šopenhauer, naravno, ne bi bio veliki filozof da nije nepogrešivo detektovao i najslabiju tačku hrišćanstva: "Religija koja se zasniva na jednom jedinom događaju ,i koja nastoji da taj događaj načini prekretnicom svijeta i bića u cjelini ima tako slabe temelje da neće moći da opstane kad postane predmet dubokog i ozbiljnog promišljanja. A koliko je mudar budizam sa učenjem o hiljadama Buda, toliko je nerazumna pretpostavka hrišćanstva da izvan Hrista nema spasenja".

Poodavno sam vam obećao tekst o ezoteričnom značenju Božića pa evo da donekle ispunim obećano. Imalo bi doduše, tu još dosta da se priča. Nisam ni pomenuo Rudolfa Štajnera i Annie Besant koji su imali sopstvene hristološke koncepcije jer bi to iziskivalo poseban tekst. Uostalom ,znate već kako je: ovo pišem na Badnji dan, buka već postaje nesnošljiva pa ću ovdje završiti uz jednu malu napomenu. Da sam ja (ne daj Bože) mitropolit ili političar ne bih rekao da nas Božić ujedinjuje u slozi, miru, bratskoj ljubavi bla bla... Rekao bih da Božić treba da nas nauči sokratovskom propitivanju onoga što mislimo da znamo. Ni manje ni više od toga.

"Knjige, braćo, knjige, a ne zvona i praporci".

Srećan vam Božić, i želim više mudrosti svima nama u Novoj godini.