Vučić neće pasti na izborima, nego mnogo "ružnije"

Fascinantno je koliko Srbi mogu "pušiti" Vučićeve laži, muljanja i opsjene, kao da su hipnotizirani. On drži Srbiju u stalnom grču, kataklizmičkom strahu i napetosti, pod pritiskom svakodnevnih izvanrednih logoreičnih i mučeničkih obraćanja naciji.

Piše: Vlado Vurušić

Je li nakon svakogodišnjih najava o "početku Vučićeva kraja" konačno došao taj čas!? Ljudi ponovno izlaze na ulice i bune se. Došla je voda do grla. No, jesu li ovi najnoviji protesti u koje su se osim opozicije uključili i studenti kao nova snaga, oni tzv. "The protesti" koji će promijeniti Srbiju? Doduše, jedni takvi su već pomeli njegovog političkog oca Slobodana Miloševića, ali se stvari u Srbiji nisu (uopšte) promijenile, doduše ne zaboravimo atentat na Đinđića. Srbija je i dalje bolesnik Balkana i širitelj nelagode pa i straha po regiji.

Revolt nakon izbora u Srbiji je tradicija. Građanska Srbija je nezadovoljna i traumatizirana izašla na ulicu zbog bezočne, kažu, krađe na izborima, a Vučić i njegova političko-medijska kamarila na sve to nehajno i lakonski odmahuje rukom. U Srbiji su antirežimski protesti već postali folklor postjugoslavenske povijesti, ali malo što se mijenja. Sada opet govore, ako se ne može promijeniti vlast na izborima, (a ne može), može na ulici. No, kako bilo, čini se da Vučića čeka Miloševićev scenarij.

Doduše, ima razlika. Milošević je ipak bio autokrat starog nacionalkomunističkog kova koji su tada nestajali u ropotarnicama povijesti. Istočna Evropa i regija se tada demokratizovala, dok Vučić danas ima dosta svojih pandana po Evropi, a on čeka ishod evropskih izbora, navijajući da na njima prođe što više njegove ultrakonzervativne desničarske bratije koja bi mu, misli on, bila od koristi, jer sada u ovom "sastavu" Europarlamenta Srbija ne stoji najbolje.

Ipak, podsjetimo da je i Miloševića naslijedila nekoherentna opozicija, čiji je jedan dio opstruirao Đinđićeve reforme, a pogotovo su odbijali suočavanje sa Slobinim nasljeđem jer su mnogi bili ogrnuti u miloševićevsko-sanuovski plašt, samo su mislili da mogu bolje od njega, kao što je i Vučić u to uvjeren. Teško je predvidjeti kada bi se to moglo dogoditi, ali gotovo da možemo staviti ruku u vatru da Vučić neće "pasti" na izborima, već puno ružnije. On je već toliko čvrsto zagazio u autokratiju i izgradnju bizarnog kulta ličnosti da je teško zamisliti drugačiji ishod. Od "hosane" do kamenovanje je mali korak, a povijest diktatura je to dokazala praktički svaki put. No, do toga još ima (nešto) vremena. 

Ispod šinjela

Vučić je nastavak i izdanak Miloševića (konačno on i jeste produkt njegove ratne i velikosrpske politike, izašao ispod njegovog šinjela) u drugačijim okolnostima. Što se zapravo može dogoditi i što bi se trebalo dogoditi da se to dogodi!? Podsjetimo, ovakvih je protesta već bilo dosta: "Jedan od 5 milijuna", bio je napad na RTS, deseci hiljada hodali su ulicama Beograda pola godina u pokretu "Srbija protiv nasilja", ali na kraju se sve to razvodnilo i bilo neučinkovito. Vučiću nisu puno naudili, ali to ipak nagriza njegov lažni monolit.

Ovi prosvjedi, čini se, nemaju još uvijek onu kritičnu masu koja je potrebna za presudni iskorak. Možda je ovo, konačnio zametak, koji ide ka tome. No, potrebno je još nešto. Ljutiti ljudi na ulicama su dosta, ali nisu dovoljno. Oni su tek jedan kotačić u tom mehanizmu. Trebaju se ostvariti još dva preduslova - protesti moraju iznjedriti političku ličnost, koja će imati snagu i harizmu na unutrašnjem planu, ali i dokazati da je dovoljno jaka da u njoj "međunarodni faktori" prepoznaju pouzdanog sugovornika, zbog svih nagomilanih problema koje Srbija ima u kući i producira po regiji - od Kosova, preko secesionističke podrške Dodiku, "aneksionističkih" aspiracija prema Crnoj Gori i otvorene podrške Putinovim agresorskim ambicijama. Dakle, dosta velika bagaža!

Milošević je "pao" zbog ujedinjene opozicije koja je imala par jakih likova, a i činjenica da je izgubio "podršku" međunarodne zajednice, (nije im bio više prihvatljiv), u prvom redu EU i SAD-a, kakvu sada "uživa" Vučić. Zato što nemaju nikog drugog na horizontu, Vučić je jedini s kojim mogu nešto napraviti, dogovoriti, a on će to na ovaj ili onaj način ispuniti. Vidjeli smo to na nedavnom primjeru Kosova. On je, gotovo usput, onako "en passant", omogućio da se s kosovskim tablicama može ulaziti u Srbiju, mada je zbog toga prošle godine nekoliko puta najavljivao ili dizao vojsku, stvarao krizu, šepurio se pred svojom javnošću da će "ratovati i s NATO-om" ako treba. Doduše, svaki put je to bilo tek za domaću upotrebu i znalo se da od toga nema ništa, uvijek bi podvio rep, ali je javnost u Srbiji to progutala. Dizao je tenzije i psihozu da bi sada, usred ozbiljnih protesta protiv sebe, jednu takvu ključnu odluku za koju je govorio "Neće proći" i stvaljao u rang "nacionalnog opstanka" sproveo lakše nego što pojede omiljeni sendvič s parizerom.

Dakle, on je poslao poruku Bruxellesu i Washingtonu - imam problema, ali ja sam još uvijek onaj na kojeg možete računati. Dok god tako bude, a Vučić je tu, mora se priznati, premazan svim mastima, neće imati većih problema. Možda, će isto tako, još tokom ove godine, "progutati" i članstvo Kosova u Ujedinjenim nacijama. I, upravo je to kvaka 22. Opozicija uopšte nije znala iskoristiti taj njegov manevar, kao što uopšte nisu reagirali na činjenicu da Srbi s Kosova nisu mogli glasati na Kosovu, mada je to Vučić postavljao kao egzistencijalno državno i nacionalno pitanje. Fascinantno je koliko Srbi mogu "pušiti" Vučićeve laži, muljanja i opsjene, kao da su hipnotizirani. On drži Srbiju u stalnom grču, kataklizmičkom strahu i napetosti, pod pritiskom svakodnevnih izvanrednih logoreičnih i mučeničkih obraćanja naciji.

Drugi, ključni problem je heterogena, nepovezana opozicija koja nema jasnog i jakog lidera (Dragan Đilas i Boris Tadić su potrošena roba) i ono najvažnije - nisu Vučiću politička alternativa. S Vučićem se ipak zna na čemu si, a s opozicijom se ne zna kuda bi mogla okrenuti i potegnuti. Građanska opozicija, recimo u kampanji, nije se usudila postaviti pitanje zastoja oko pregovora s EU, ni dati neku viziju politike prema Kosovu, ili da se odrekne nasrtaja na državnost i samostalnost Crne Gore ili da uskrati podršku secesionističkim paskvilama Milorada Dodika, a pogotovo nemaju smjelosti reći da treba uvesti Rusiji sankcije. Sva ta pitanja u kampanji su ostala neotvorena.

Na sva ta goruća pitanja ni dobar dio opozicije nema puno drugačiju retoriku od Vučića - i za dobar dio njih Kosovo je "srce Srbije" i niko nema hrabrosti ni političkog obzira reći da to, već odavno, nije tako i pristali su postati talac te iluzije, odnosno Vučićeve zapaljive nacionalističke retorike, mada vidimo da on polako, ali sigurno ispunjava domaće zadatke koje dobiva u vezi s tim. Dakle, osnovni problem je u tome da opozicija nije protivteža Vučiću, koja bi vodila puno drugačiju politiku.

Možda je najveći problem, kako stoji u analizi austrijskog ORF-a, da u Srbiji "ne postoji ozbiljno raspoloženje za promjenom sistema". Oni su fokusirani na rušenje samog Vučića, usmjereni na promjene na domaćoj sceni ali pitanje je koliko bi mijenjali politiku koju je on "stvorio" u Srbiji te prema regiji i Rusiji. Spremni na te promjne su u manjini. Kako kaže švajcarski Neue Züricher Zeitung - "Srbiji treba opozicija drugačijeg kalibra da bi pobijedila Vučića" te da "režim ne opstaje samo zbog demokratskih deficita" nego i zato što njegovi protivnici nisu previše drugačiji. Možda su uglađeniji.

Na dvije stolice

Vučić odgovara Zapadu, čak i dok još sjedi na dvije stolice - ruskoj i evropskoj - jer se boje da Srbija, kao ipak važna zemlja ovog prostora i na dobroj geostrateškoj lokaciji, ne sklizne definitivno u Putinov zagrljaj, premda to nervira dobar dio EU, ali ima i onih koji mu to tolerišu, bilo zato što smatraju da je bolje i ovako nego da postane notorni satelit Putina, bilo onih koji to, poput Mađarske, otvoreno podržavaju zbog jačanja vlastite proruske pozicije.

Vučić zavlači Bruxelles, ali to i njima odgovara, ono kao Srbija je na evropskom putu (on to stalno deklariše), ali do proširenja ionako nije nikome u ovom trenutku stalo, niti se Vučiću žuri (dapače) pa i jednima i drugima ta šarada odgovara, a važno je da ga Putin potpuno ne poklopi. Zato Vučić može reći da "iza protesta stoje zapadne službe", da mu spremaju "Majdan" (taj šlagvort su mu dali u Moskvi), da su ga na proteste upozorile ruske obavještajne službe, pa mu ta propaganda prođe.

U Srbiji, uprkos tome što govori kakao je EU "strateški cilj", izraženo je većinsko antizapadno i otvoreno proputinovsko raspoloženje, koje potiču režimski mediji pod Vučićevom paskom. Srbija u većini podržava Ruse protiv Ukrajine, a Vučićev režim stvara atmosferu da bi se u slučaju ruske pobjede Srbiji pružila mogućnost za "revanš" za gubitke u ratovima 90-ih, zbog čega se osjeća frustracija u dobrom dijelu srpskog društva. Taj "detalj" Vučić koristi a i sam u njega vjeruje. Hoće li ovaj bunt biti nezaustavljiv ili će se ispuvati, vidjećemo. I za jedno i za drugo ima i "za" i "protiv". No, ničija nije do zore gorjela.