Za Antenu M piše: Borislav Jovanović
Navikavanje na novu Crnu Goru koja nam je ne samo najavljena nastavlja se objavom rata svim onim koji imaju svoj intelektualni, nacionalni i građanski identitet.
A, pogotovo, ako su, kao što, uglavnom, jesu mladi ili mlađi ljudi koji neće da budu glava tuđih gospodara.
Najveća podjela ove zemlje ja sukob između intelektualizma i antiintelektualizma, istorijske i nacionalne opismenjenosti, odnosno, onepismenjenosti, zatucanosti. Opčinjenost tuđim i koristoljubivim.
Nikad nije kasno pisati o knjiškim, a, prije svega, o antiknjiškim ljudima jer su oni svakodnevna pojava.
Ljudi od knjige i njenih svojstava su postali manjina ili sve veća meta za odstrijel, a ovi drugi svenadiruća antiintelektualna grupacija kojoj je sve knjiško strano.
Nepotrebno joj je sve što ima oznaku slobodne i prosvijećene misli preuzimajući tako vladavinu nad Crnom Gorom. Možda je zato ova zemlja i postala zemlja čuda.
A kako i ne bi kad slušajući njene nove avgustoidne i postavgustoidne glavare moraš se upitati svakog dana iznova da li su to po svojim strukturnim mogućnostima prvi ili osrednji ljudi.
Otkud oni tu đe su i kako ne mogu imati makar toliko vještine da prikriju svoje početništvo u svakoj ravni. I kako ne mogu sakriti da to, kako ih je viđeti i čuti na javnoj sceni, ne govore oni nego njihovi kabinetski sufleri pa se u tim trenucima moraju prisjećati što im oni ono rekoše. Kako ono bijaše dalje...
Jer, valjda, trema od zadešenosti slučajnom, visokom, funkcijom, traumira dovodeći do ritmičke blokade onog što im je rečeno. Pa, ili mucaj ili bukvar u ruke. Destak ofucanih riječi ili sintagmi u istom ponavljačkom krugu. I tako od vrha vlasti do posljednjeg sa kadrovske liste. Karijeru prave nekarijerni, a karijerni moraju biti sklonjeni. Pa i optuženi jer govore istinu.
Kako, naime, drugačije započeti ovaj tekst povodom paranoičnog juriša od strane velikosrpskog umlja na emisije Knjiški ljudi i još dvije iz televizijskog trojstva Radio – televizije Podgorica koje su bile njena intelektualna ozarenja u unutrašnjoj i spoljašnjoj agresiji na Crnu Goru. Nepokorna riječ.
Znak prepoznavanja antimitomanskog, okupacionog. Model otvorenog i uravnoteženog razgovora o istorijskoj krizi Crne Gore. Likvidiranja svega što je ova zemlja nekad bila.
Pogotovo je nepodnošljiva znavenost slobodoumnih mladih ljudi čiji je sinonim bila Gradska Radio – televizija. Bio je to veliki trn u oku stratezima Crne Gore bez njenog ognjišta. Način dokusurivanja svega što je još ostalo kao sjeme crnogorsko.
Ako, Javni servis ne može biti ono što bi morao biti - legitimni zastupnik i branič državnih, nacionalnih i građanskih interesa – što bi trebalo da mu bude glavni, odgovorni, zadatak - onda tu časnu ulogu, ne može preuzimati ni neka druga televizija ili medij. Zašto?
Zato što informiše i komentariše crnogorsku stvarnost u u prokrustovskoj postelji jedne velikodržavne ideologije.
I tamo u Gradskoj kao i u Javnom servisu treba da vladaju neknjiški ljudi. Jer, blago onima koji nemaju duha, njihovo je carstvo nebesko, odnosno, u ovom slučaju, srpsko - svetsko.
Strah od knjiških ljudi je danas jedan od najvećih strahova koji se regeneriše Crnom Gorom. Konkretno, emisija Knjiški ljudi je osuđena na slobodu nestanka zato što se, kako nekjiški gospodari misle, nije bavila kulturom na pravi način. Te da su knjiški ljudi tamo neki moljci koji nedopustivim glasom rovare po ućutkanoj Crnoj Gori.
Shodno ovome, vjerovatno, smatraju, da bi trebalo da se bave bajkama i romansama, dok im nacionalna kultura doživljava restauraciju po mjerilima teokratije. Možda je trebalo da se tamo svakodnevno afirmiše, nekakav imaginarni grad Nemanjića, Načertanije, Podgorička skupština, obnova Crkve Karađorđevića na Lovćenu, Srpska Sparta i kvaziintelektualna beogradska elita.
Crna Gora je imala na svom čelu, uglavnom, umne ljude. Knjiške ljude.
Prosvjetitelje, intelektualce, vizionare, filozofe.
Zastupnike svoga naroda. Ljude koji su se bavili državom ali i knjigom. I rukovodili Crnom Gorom zbog Crne Gore. Svaki od njih je imao pored sebe svoju manju ili veću biblioteku. I to ne bilo kakvu. Ako nijesu imali knjiške, učene, misleće, obrazovane ljude, onda su tražili ispomoć. Doduše bolje bi bilo da jedan dio te ispomoći nikad nije ođe stigao.
I kako istovremeno pisati ovaj tekst ako ne podsjećanjem na jednu emancipatorsku, ličnost srpske kulture i nacije, a ne spomenuti Dositeja Obradovića. Prvog ministra, popečitelja, srpske kulture i prosvjete. Ode u Evropu kao pop, skide mantiju, posta Evropljanin, i vrati se u svoju domovinu vjerujući da je Srbiji poslije dva ratnička ustanka početkom devetnaestog vijeka – a poslije vjekovnog ropstva – najpotrebnije da se lati knjige i sveopšte pismenosti.
Njegova slika sa gospodstvenim, volterovskim izgledom, stajaše, nekad davno, na zidovima osnovne škole, zajedno sa Njegošem i Vukom Karadžićem. Da li u našim đečjim očima, on bijaše tada stranac! A on, upravo, bijaše knjiški čovjek svoga vremena koji tražaše da Srbija vostane, ali da vostane kulturom za kulturu.
Ovaj možda prvi srpski Evropejac je danas skrajnut sa vidikovca srpske kulture i njene istorije. Valjda zato što je vjerovao u knjigu i knjiške ljude neophodne za izvlačenje iz stoljetnog mraka. I govoraše: Knjige braćo, knjige, a ne zvona i praporce. A onda se njegova misija zamijeni misijom srednjevjekovlja, ili obećanom zemljom srpskog sveta.
Zato danas ništa nije toliko sublimat crnogorske sudbine kao što je moćna, virusna, pojava antiknjiških ljudi. Ljudi bez svoje glave.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR