Čekanje Mesije

Za Antenu M piše: Ana Zmajevac

Možda djeluje pojednostavljeno, ali Crna Gora danas neodoljivo podsjeća na zlostavljanu ženu. Onu, koja se nada da stvari nijesu došle dotle da se odupre i odbrani od zlostavljača; sve ubjeđujući sebe da zna biti blagonaklon i tolerantan, "sem kad popije, ili ga ljubavnica ucijeni". U slučaju Crne Gore dok ne stignu fermani iz Beograda i Moskve.

Pretvaramo li se mi, koji Crnu Goru osjećamo kao jedini grumen zemlje na Planeti, za koji smo i rođenjem i posljednjim dahom neraskidivo vezani, u spavače, odnosno iščekivače odluka klerikalizovane vlasti i vladajuće većine? Ili se ne pretvaramo, već to zaista jesmo, dok nam stvari, kao i snovi o evropskoj Crnoj Gori sve brže izmiču. Je li i za nas nastupilo vrijeme hibernacije?

Objava predsjednika parlamenta Andrije Mandića da neće putovati u Republiku Srpsku povodom praznovanja Dana tog entiteta BiH (9. januara) i izgovor da to čini zbog "krsne slave" djelovao je providno. Nije li logika, a o političkoj odgovornosti da i ne govorimo,  podrazumijevala da predsjednik najvišeg zakonodavnog i ustavotvornog organa u državi Crnoj Gori makar prećuti razlog neodlaska i time, na izvjestan način, sugerira neustavnost Dodikove manifestacije moći.

Ne, Mandić, nije otišao, ali je za praznik uputio čestitku, iako Ustav Bosne i Hercegovine osporava taj datum. Za razliku od Mandića, predsjednik države Milatović, inače Crnogorac, na "čistom" je srpskom jeziku svoj izostanak sa proslave obrazložio poštovanjem Ustava i cjelovitosti Bosne i Hercegovine.

Mandićeva taktika je uvijek ležerno-burazerska: "bez kravate" i uz poštovanje običajnog protokola "glave kuće" na slavi, ali dosljedno - neraskidivo vezana za "srpski svet" Baje Malog Knindže i gospodara Vučića; parizer-majonez majstora, koji je ubijedio raju u Srbiji i izvana da se podmazano najlakše konzumira.

Mandić uz slavsku trpezu, uporno pospješuje premijera Spajića na rekonstrukciju Vlade. Dok nas Vučićeva dvorska luda Raković prebrojava, Mandić strateški priprema izmjene Ustava u korist potpune razgradnje građanskog ustrojstva države... I, " paf-paf", vidimo se u Južnoj RS. Njegov koalicioni partner Milan Knežević zna da je referendum o nezavisnosti Crne Gore (2006) pokraden, mada to ne bi, poput člana svoje partije, profesora u Gimnaziji " Slobodan Škerović", rekao u učionici. A, uvijek entuzijastični Joanikije Mićović nam je, uz želje za Božić, u ime Crkve Srbije, najavio i vraćanje vjeronauke u škole i vjersku službu u vojsci, jer, kako reče u programu naklonjenog mu RTCG-a, "imaju  na to pravo".

Uprkos, naoko, užurbanosti Ministarstva vanjskih poslova na "odmrzavanju" puta ka EU, međunarodni centri moći nas "vide a ne čuju, gledaju a ne vide", kao u onom komičnom klipu... Ne vjerujem da vam je promakao.

Dokle i do koga u svijetu danas zaista dopire glas nezavisne, multikulturalne, građanske Crne Gore?

Od desetkovane ambasadorske mreže ne treba ništa očekivati. Čast izuzecima, nema ni glasa akademika, ni studenata, ni intelektualaca, ni stvaralaca...

Začuđujuća je nevjerovatna odsutnost glasa i stava srednjoškolaca i studenata na sve beskrupulozniju klerikalizaciju Crne Gore. Posebno ako znamo koliki je u istoriji bio doprinos i žrtva mladih u borbama za slobodnu i progresivnu Crnu Goru.

Šta je iscrplo energiju mladih; zatomilo njihove emancipatorske ideje i ideale? 

U odnosu na beogradske studente i nihovu pobunu protiv pokradenih izbora, naši se doimaju kao da žive demokratiju i standarde u nekoj od baltičkih zemalja. A upravo iz jedne od tih zemalja stigla mi je ovih dana božićna čestitka od prijatelja, koji mi je, uzgred, prenio i tamošnji vic o akuelnoj situaciji u Crnoj Gori - kako je Isus poručio Crnogorcima da ništa ne čine dok on ne dođe.

U tom vicu leži, izgleda, naše klonuće pred svetosavskom najezdom... Pa, umjesto onog "Šta da se radi"(N. Černiševski), čekajmo Mesiju - ako ste saglasni!?