Duh Belvedera – Crna Gora na prvom mjestu

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Kako je već više puta rečeno, Crna Gora se nalazi u velikoj opasnosti. Njena državnost, nacionalni identitet i spoljno – politička orijentacija su pod intenzivnim napadom. Često se, međutim, čini, da ove vrijednosti niko ne brani. Zato je prijetnja „nove 1918“ veoma stvarna, veoma opipljiva i svakim danom sve izraženija.

Jedan od razloga zašto je to tako je činjenica da političke partije i organizacije koje su predvodile suverenističke snage na referendumu 2006. svakodnevno gube glasove. Na posljednjim parlamentarnim izborima, održanim juna 2023, ove partije su osvojile otprilike polovinu glasova koje su imale na izborima 2020, koje su takođe izgubile. Ovo je u javnosti na neki način predstavljeno kao djelimičan uspjeh. To nije istina. Gubljenje četvoro izbora zaredom i polovine birača u nešto više od tri godine se može opisati u dvije riječi – ozbiljan neuspjeh.

Puno je razloga za ovaj neuspjeh. Jedan od najvažnijih, međutim, se često zaboravlja. Izborna platforma i narativ koji pro – independističke, prozapadne partije koriste na izborima je gotovo isti kao 2006. Taj narativ se bazira na vrsti patriotske retorike koja je 2006. bila pravovremena, ali je 2024. već zastarjela. Vrijeme je za novi narativ i nove političke snage koje ga promovišu. Jedan od ciljeva ovog članka je da prezentuje neke od ideja tog novog narativa.

Prije svega, i najvažnije – svaka etnička grupa u Crnoj Gori, osim jedne, ima političku partiju koja reprezentuje i promoviše njene interese i nacionalni identitet. Crnogorci takvu partiju nemaju. To treba da se promijeni. Politička partija koja će, iako naravno otvorena za sve etničke grupacije, prvenstveno brinuti o interesima Crnogoraca, mora da postoji. Uz dužno poštovanje –Crnogorci su jedina etnička grupa u Crnoj Gori koja nema „rezervnu državu“. Na primjer - Srbi imaju Srbiju, Bošnjaci BiH, Hrvati Hrvatsku, Albanci Albaniju i Kosovo. Ako Crna Gora izgubi svoju državnost, Crnogorci su jedini koji bukvalno nemaju gdje/kome da se okrenu.

Pored toga, pomenute nove političke snage treba da učvrste one aspekte crnogorskog identiteta koje su relevantne u današnje vrijeme, i koje nijesu bazirane na ljudima i događajima koje živi ljudi u Crnoj Gori nijesu upoznali ili iskusili. Ovo nije poziv da se odbacuje historija. Crnogorci svojom istorijom treba da se ponose. Ipak, patriotizam i nacionalni identitet se ne mogu bazirati samo na davnim događajima i ljudima. Potrebno je da Crnogorci „ponovo otkriju ljepotu“ 21. maja 2006. i ponovo se „zaljube“ u taj datum. Takođe treba „na sva zvona“ isticati činjenicu da, uprkos svim problemima, život u Crnoj Gori nakon 21. maja 2006. je bolji od svega onog što smo imali prije. Sa druge strane, potrebno je prestati sa korozivnom nostalgijom i pristrasnim glorifikacijama socijalističke Jugoslavije.

Prozapadna orijentacija Crne Gore treba da bude kamen temeljac crnogorskog patriotizma. Birači koji su zaokružili „Da“ na referendumu većinom to nijesu uradili da bi „ispravljali istorijske nepravde“ ili da bi „bili na strani potlačenih protiv zavojevača“. Birači su glasali za nezavisnu Crnu Goru zato što su željeli da budu gazde u svojoj kući, zato što su (pravilno) pretpostavili da će nezavisnost voditi boljem životu i zato što su željeli da Crna Gora bude dio Zapada. Stoga, za Crnu Goru i Crnogorce, promocija Euroatlantizma i srodnih politika i vrijednosti ne smije biti samo politička orijentacija, nego i dio našeg identiteta, dio onoga što smo. Nezavisna Crna Gora može postojati samo ako je prozapadna – ako nije prozapadna, neće biti ni (faktički ili formalno) nezavisna. Nažalost, patriotske političke snage u Crnoj Gori (treba dodati, dijelom i zbog pogrešnog pristupa Zapada prema Balkanu baziranog na politici popuštanja prema Srbiji) su počele to da zaboravljaju. Ne smije se dozvoliti da se ovo zaboravi.

U borbi za svoje interese, Crnogorci treba da prestanu sa opsesijom da budu „dobri momci“. Šta ovo znači? Prije svega, aktuelna politička klima u Crnoj Gori pogoduje političkim „mesožderima“, a ne političkim „biljojedima“. Pro-ruske i pro-srpske političke snage, kao i Srpska pravoslavna crkva, igraju oštro i u najveće uloge. Oni žele da Crne Gore kao države nema, a da se nacionalni identitet Crnogoraca poništi. Toliko je jednostavno. Stoga – na svaki, do posljednjeg, pokušaj da se ugrozi crnogorski nacionalni identitet treba reagovati protestima i građanskom neposlušnošću. Kada gradonačelnik Nikšića pokaže srednji prst na crnogorsku himnu, kada se ugledni crnogorski naučnici proganjaju zbog kritike SPC, kada predsjednik crnogorskog Parlamenta odbija da istakne zastavu Crne Gore u zvaničnim prilikama – naši glasovi moraju da se čuju, i to ne samo u medijima, nego i na ulici, i na onim mjestima gdje se ta nepočinstva dešavaju. Potrebno je ponovo oživjeti „duh Belvedera“.

Ništa od ovoga se još uvijek ne dešava. Suverenističke političke partije se i dalje drže „pacifističkog“ pristupa, u uzaludnoj nadi da će se aktuelna vladajuća koalicija nekako raspasti a suverenisti ponovo ući u vladu. Medijska scena je u najvećoj mjeri kontrolisana od strane Srbije i Rusije. Intelektualna scena je u još gorem stanju –kad govorimo o suverenistima, malo toga novog se tu pojavilo od 2006. U nevoljnosti da promijene stare navike ili „uteknu“ iz udobnosti salonskog ljevičarenja, suverenistički javni djelatnici (čast izuzecima) se i dalje drže decenijama starih priča za koje je malo koga briga. To sve kombinuju sa „punom dozom“ intelektualne sujete – za pojedine od njih je izgleda važnije ostati vjeran post – modernističkim, antizapadnim narativima Fukoa, Lakana ili Frankfurtske škole (a ovo im dodatno koristi da pokažu širom auditorijumu kako su sofisticirani, „načitani“ i „intelektualni“) nego da spasavaju državu.

Strukturalizam, post – modernizam ili Marksizam neće spasiti našu zemlju. Neće je spasiti ni odavno mrtvi Josip Broz Tito i njegovi odavno mrtvi partizani. Neće je spasiti ni iluzija da će suverenističke partije, ako budu tihe i djeluju samo „u okviru institucija“ dobiti šansu da ponovo uđu u vladu. Nažalost, niko više ne poštuje crnogorske patriote. Trenutno se nalazimo van tokova političke moći, van institucija i predmet smo podsmijeha. Crnogorske patriote treba da ponovo zadobiju poštovanje – a biće poštovani samo ako ih se boje. Onog momenta kad se jasno demonstrira i Zapadnim partnerima i političkim protivnicima da će svaki pokušaj da se crnogorski identitet unizi ili uništi izazvati ogromne probleme i nesagledive posljedice –strah će se vratiti, a sa njim i poštovanje.

„Duh Belvedera“ i ovdje treba da bude ideja vodilja. Ali ideja vodilja može biti i jedna (u Crnoj Gori) malo manje poznata stvar – govor predsjednika SAD Bajdena nakon povlačenja američkih snaga iz Avganistana. Kada su Bajdena pitali zašto je naredio povlačenje, jedan od odgovora je bio i da, ukoliko Avganistanci nemaju volje i želje da se bore za svoju zemlju a protiv Talibana, američka vojska ih ne može spasiti radeći to umjesto njih. Isto se može primijeniti i na Crnu Goru – ako Crnogorci ne žele da brane svoju slobodu, svoju nezavisnu državu i svoj identitet, ne treba da očekujemo od Zapada da će to umjesto nas da radi. Crnogorci treba da budu prvi, najglasniji i najuporniji u ovoj borbi. Upravo to treba da bude primarni zadatak svih novih političkih snaga koje promovišu njihove interese. I tek kad sami okrenemo borbu, možemo da očekujemo od Zapada da pomogne, i da ga kritikujemo ako to ne uradi.

Jedno od ključnih pitanja za preživljavanje i odbranu Crne Gore, Crnogoraca i našeg nacionalnog identiteta je sljedeće – ko treba da bude državljanin Crne Gore. U proteklih 30 godina, Crna Gora je prihvatila ogroman broj izbjeglica i privremeno raseljenih lica iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova, kao i emigranata iz Turske (nakon pokušaja puča u toj zemlji 2015), Rusije i Ukrajine (nakon ruske agresije u februaru 2022). Prihvatanje izbjeglica i pomoć ljudima u nevolji je naravno pozitivna, humana stvar. Međutim, velika greška je napravljena kada je crnogorsko državljanstvo, „šakom i kapom“ dato gotovo svim ljudima koji su odabrali da ostanu u Crnoj Gori čak i dugo nakon završetka ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Ovo je izmijenilo ne samo etničku strukturu države, već i (što je mnogo veći problem), biračko tijelo. Sa druge strane, veliki broj pripadnika crnogorske dijaspore na Zapadu, ljudi koji su zaista puno pomogli Crnoj Gori, ne mogu da dobiju crnogorsko državljanstvo.

Ovo nije pokušaj izazivanje ksenofobije. Nije, međutim, normalno da ljudi koje je Crna Gora spasila od rata i gubitka života i imovine dobiju pravo glasa u Crnoj Gori, da bi ga zatim koristili tako što glasaju za poništenje crnogorske državnosti i nacionalnog identiteta. Nije normalno da, svaki put kada su u Crnoj Gori izbori, kolone automobila i autobusa prelaze granicu iz BiH i Srbije, glasaju (nelegalno, naravno) za pro-srpske i pro-ruske partije a onda se vraćaju kući u svoje zemlje. Nije normalno da, na primjer, Miloš Raonić nema državljanstvo Crne Gore, a Vesna Bratić ga ima. Ništa od ovoga nije normalno, i Crnogorci treba da teže okončanju ovakve prakse.

Kako to izvesti? Naravno, nije lako. Zalaganje za strože granične kontrole, posebno u doba održavanja izbora, je prvi neophodni korak. Organizacija protesta u svim gradovima Crne Gore ukoliko vladajuća većina pokuša da amandmanski izmijeni Zakon o državljanstvu tako što će dozvoliti građanima Srbije crnogorskog porijekla da glasaju u Crnoj Gori a oduzeti pravo glasa crnogorskoj dijaspori na Zapadu je drugi neophodan korak. To međutim nije dovoljno. Crnogorci sami treba da se zalažu za promjene druge vrste u Zakonu o državljanstvu. Te promjene treba da uključe specificiranje opsežnog istraživanja i evaluacije ko je sve dobio crnogorsko državljanstvo (i pravo glasa) nakon 2006, da li su ti naturalizovani građani Crne Gore počinili krivična djela, i posebno djelovali protiv Crne Gore, njenog suvereniteta, ustavnog poretka i nacionalnog identiteta nakon što su stekli državljanstvo i, posljedično – ko to stečeno državljanstvo treba da zadrži, a ko ne.

I ponovo – put do ovog cilja je veoma težak, sa mnogo pravnih i političkih izazova. Ali, nije nemoguć. I što je najvažnije – na tom putu nema ničeg anti – demokratskog, niti kršenja ljudskih prava. Dobar primjer kako je to moguće izvesti je država sa možda najdužom tradicijom demokratije i poštovanja ljudskih prava na svijetu – Ujedinjeno Kraljevstvo. Donji dom Parlamenta UK je 2006. usvojio Zakon o imigraciji, azilu i državljanstvu. Taj zakon, između ostalog, predviđa da Sekretarijat za unutrašnje poslove može pojedincu oduzeti britansko državljanstvo ukoliko „procijeni da je to oduzimanje u skladu sa javnim dobrom“. Ovo uključuje i slučajeve kada se procijeni da su pojedini naturalizovani građani Velike Britanije prijetnja po nacionalnu bezbjednost te zemlje. Pored toga, ovaj Zakon dozvoljava oduzimanje državljanstva naturalizovanim državljanima UK ukoliko Sekretarijat za unutrašnje poslove se uvjeri da ti državljani imaju pravo na državljanstvo druge države.

Upravo ovo je potrebno Crnoj Gori – zakon koji će omogućiti da se istraži ko je sve dobio državljanstvo, u kojim okolnostima, kako su se ti naturalizovani državljani ponašali nakon što su dobili državljanstvo i da li mogu dobiti državljanstvo svojih matičnih država, imajući u vidu da su ratovi u njima odavno završeni. Naravno, ovo ne znači da se treba zalagati da svaka izbjeglica ili raseljeno lice koje je dobilo državljanstvo isto izgubi. Velika većina tih ljudi su uzorni građani Crne Gore koji poštuju zakon i svakodnevno doprinose dobrobiti naše države. Ipak, potrebno je da postoji pravni i institucionalni mehanizam koji će omogućiti oduzimanje državljanstva kada se zato ukaže potreba.

Crkveno pitanje je drugo veoma važno pitanje koje treba obraditi. Crna Gora i crnogorski nacionalni identitet ne mogu biti kompletni bez autokefalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Pitanje je, međutim, kako do toga doći. Pristup koji je forsirao nekadašnji predsjednik Đukanović i njegova (tada) vladajuća koalicija:  pokušaj pregovaranja sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem u nadi da će on jednog dana povesti SPC u Crnoj Gori u pravcu autonomije i autokefalnosti; a paralelno pokušavajući učiniti crkve i manastire koje nije sagradila SPC pristupačnim za sve vjernike tako što će se ti sakralni objekti upisati kao državna imovina, nije bio uspješan. Kao što znamo – partije naklonjene SPC su dobile izbore, formirale tri vlade zaredom, a jedna od tih (Abazovićeva) vlada je potpisala tzv. „Temeljni ugovor“ sa SPC, kojim je SPC dobila gotovo sve što je htjela u Crnoj Gori.

Nažalost, Crnogorci treba da prihvate činjenicu da je SPC „pobijedila u prvoj rundi“ i da je politički i pravni zamajac sada na njihovoj strani. Štaviše, svaka politička snaga u Crnoj Gori treba da razumije da su, u prethodnih nekoliko decenija, vjera i crkva postali važan dio života velikog broja, moguće i većine, crnogorskih birača. Suverenističke partije i njima naklonjeni javni djelatnici su napravili veliku grešku minimizirajući, ili čak odnoseći se sa prezirom ili šalom, važnost religije. Za Crnu Goru je neophodno da njeni građani koji su vjernici ponovo prigrle patriotizam.

Kako to izvesti? Crnogorska pravoslavna crkva je obnovljena 1993. Pa ipak, od tada pa do dan danas, zanemarena je od strane independističkih snaga u Crnoj Gori i vlada koje su te snage formirale (dok su mogle). Kao posljedica toga, ta vjerska zajednica je sada u žalosnom stanju, a posljednji događaji na Cetinju su to samo potvrdili. Međutim, Crnogorska pravoslavna crkva može biti osnažena. Prvi korak – njeno sveštenstvo i monaštvo treba da „sredi svoju kuću“ i imenuje rukovodeću strukturu čiji se legitimitet ne dovodi u pitanje.

Nakon toga, crnogorske patriote, u zemlji i inostranstvu, treba da pomognu CPC da postane jako ukorijenjena svuda u Crnoj Gori. Umjesto dugačkih diskusija o tome ko drži pravo na „stare“ crkve i manastire (gdje su suverenisti u pravu, ali SPC ima ogromnu prednost) – zašto ne pokušati dostići veoma ostvariv cilj – obezbijediti da svaka opština u Crnoj Gori ima izgrađenu crkvu/manastir u kojoj služi sveštenstvo i monaštvo CPC? Naravno, treba imati strpljenja – vrijeme rješavanja crkvenih pitanja se mjeri decenijama i vjekovima, ne danima i mjesecima. Međutim, kada jednom CPC postane ukorijenjena i poštovana vjerska zajednica, biće lakše privući pravoslavne vjernike, a takođe pregovarati sa Vaseljenskom patrijaršijom oko formalnog priznanja autokefalnosti (kao što je to uradila Ukrajinska pravoslavna crkva). Ono što procrnogorske i prozapadne političke snage u Crnoj Gori nikako ne treba da rade je odbacivanje crkve, vjere ili konzervativnih ideja koje proističu iz religije a priori, a sve u uzaludnom, deluzivnom pokušaju da se predstave „urbanim“, „kosmopolitskim“ ili „iznad svega toga“. Tako se gube izbori, a s izborima i svaka nada da pravoslavna crkva u Crnoj Gori može biti autokefalna. To mora da prestane.

Šira diskusija oko unutrašnje i spoljno – političkih pozicija koje patriotske snage u Crnoj Gori treba da zauzmu bi zahtijevala mnogo dužu i temeljniju publikaciju od ovog članka. Na kraju krajeva, cilj članka je ukazati na nekoliko važnih tema i ideja – ne pisati program za političke parije. Ipak, nije zgorega ukazati na još dvije stvari.

Prvo, u spoljnoj politici, još jednom treba ponoviti – nezavisna Crna Gora i crnogorski patriotizam ne postoje bez prozapadne orijentacije. Stoga, odgovorno članstvo u NATO i podrška našim NATO saveznicima je uslov svih uslova. Što se tiče EU – treba prepoznati i priznati činjenicu da Crna Gora zadugo neće biti članica te organizacije, a možda neće uopšte. I naravno – implementacija reformi kako bi se u svakom momentu bilo spremno za članstvo treba da bude nastavljena. Ipak, potrebno se zalagati za izvjesne adaptacije u spoljnoj politici kako bi bili spremni za situaciju da se čekanje na članstvo oduži, ili sami proces pristupanja bude neuspješan. Adaptacije znače stvaranje još čvršćih veza sa NATO saveznicama koje nijesu u EU poput SAD, UK i Kanade, kao i sa regionalnim saveznicama poput Hrvatske i Albanije. Adaptacije znače i stavljanje nacionalnog interesa na prvo mjesto – čak i u situacijama kada se ono što je naš nacionalni interes ne dopada administraciji u Briselu.

U unutrašnjoj politici, ono što glasači žele je kraj tzv. „partitokratije“. Ovdje treba pogledati istini u oči – partitokratija i ogromna javna administracija kao njen rezultat je nešto čemu su veliki doprinos dale i suverenističke (od devedesetih do 2020) i pro-srpsko-ruske političke snage (od 2020. nadalje). Političke partije imaju interes da drže javnu (posebno lokalnu upravu) administraciju nepotrebno velikom, kako bi zapošljavali članove i simpatizere nakon izbora (ako uđu u vladu). Naravno, ova praksa treba da prestane i što je važnije – birači žele da ona prestane. Način da se to uradi je zalaganje za reformu javne administracije koja će rezultirati njenim smanjenjem i profesionalizacijom. Birači su puno puta očekivali da se to desi i svaki put su bili iznevjereni. Ukoliko ih je moguće ubijediti da postoje nove političke snage koje su ozbiljne u namjeri da taj proces dovedu do kraja – to može biti velika prednost za te snage.

Drugo, kazne za razna krivična djela u Krivičnom zakoniku CG su kriminalno niske. Ankete pokazuju da građani žele strožije kazne za široki dijapazon krivičnih djela (pomenućemo ubistva, silovanje, pedofiliju, porodično nasilje, a ima ih još). Takođe, osjetno strožije kazne su i način borbe protiv organizovanog kriminala – članovi mafijaških grupa će dobro da se zamisle ukoliko znaju da mogu provesti decenije (ili ostatak života) u zatvoru zbog onog što rade. Ovo je sistemski način borbe protiv organizovanog kriminala – nasuprot populističkog, politički pristrasnog, samoreklamerskog i temeljno neuspješnog „uhapsi, snimi pa pusti“ pristupa koji je favorizovala prethodna (Abazovićeva) vlada.

Šta god radile crnogorske patriote, jedna stvar je jasna – više ne smije biti oklijevanja, „mekog“ pristupa, kompromiserstva i političke korektnosti. Moramo da budemo jasni, glasni, beskompromisni u ubjeđenjima i uvijek vidljivi. To je jedini način da se stekne poštovanje birača i zapadnih saveznika i izazove (u političkom smislu, naravno) strah političkih protivnika. I istina je – ovakav pristup bi definitivno pospješio propagandu o „crnogorskom nacionalizmu“. Sami ovaj članak može tako nešto da izazove. Ipak, Crnogorci o tome ne treba da brinu – naši oponenti žele da Crna Gora i naš identitet ne postoje. Lažna mantra o „crnogorskom nacionalizmu“ je samo jedno od sredstava da se dođe do tog cilja. Zato ćemo biti optuživani za crnogorski nacionalizam što god radili. A kad je već tako – onda patriotske političke snage u Crnoj Gori treba da prestanu sa snebivanjem, stave nacionalne interese Crne Gore i Crnogoraca na prvo mjesto i počnu da ih brane na pravi način. Naša država je u opasnosti, naš identitet se ne priznaje i ponižava – vrijeme je za uzvraćanje.