U cara Trojana koźe uši

Za Antenu M piše: Sanja Orlandić

Približava se datum saslušanja Bobana Batrićevića u Sudu za prekršaje. Sudske ga vlasti gone zbog kolumne u kojoj je citirao javno iznijete stavove predstavnika SPC i interpretirao ih onako kako se to vlastima nije sviđelo, pa su se dośetili da ga gone jer je navodno on širio vjersku i nacionalnu mržnju.

Ono što čine SPC i njene podružnice u svjetovnoj vlasti podśeća na dobro poznatu priču o caru Trojanu. Za one koji su je zaboravili, car je utamničio svakoga frizera koji ga je ošišao jer je vidio da car ima koźe uši. Na koncu jedan se frizer dośetio da caru kaže da nije vidio ništa i nakon što ga je car puštio, on je tajnu saopštio zemlji, iz koje su nikle trske, od njih đeca napravila frule, iz kojih je odjeknulo da čuje cijelo selo: "U cara Trojana koźe uši."

Ta nas je priča još dok smo bili đeca naučila da se istina ne može utamničiti, no su je izgleda najvažniji arbitri istine zaboravili pa misle ako krenu sa saslušanjima više niko neće znati da je kanonizovani svetac SPC, pop Maca, činio nezapamćene zločine nad ženama i đecom, da je Joanikije Lipovac stajao rame uz rame s Pirciom Birolijem ili da će nove generacije misliti da je Pavle Đurišić bio frontmen pank benda.

Kad je 1989. „pobijedio narod“ i nastupile godine opštega meteža u kojima su iznova uspostavljane društvene vrijednosti, a dotadašnje grupno odbacivane i opanjkavane, svi štampani mediji u državi slijedili su zvaničnu politiku. Samo su se rijetki glasovi javljali da se usprotive onome što je bila namjera vrha države i SPC koja je uz njega stajala.

Pokrenuti su novi štampani listovi koji su pružali drukčiji glas, a koje je izrazita manjina kupovala krišom i čitala šapatom. U zvaničnima su i dalje širene laži i pokretane hajke i kampanje protiv najglasnijih suprotnih glasova, kako bi imali još manje pristalica, a istina sve manje sljedbenika. Strah je, dakako, osnovni mehanizam autoritarne vlasti, bilo crkvene, bilo svjetovne.

Uprkos zaista vrijednom širenju straha pomenutih vlasti, što od zatvora, što od božje kazne, i onda i danas bilo je onih koji ih se ne plaše. Vjerujem da im nije jasno kako jer se baš svojski trude, a time ujedno sumnjam i u njihovo baštinjenje hrišćanskih vrijednosti koje su u odnosu na put istine vrlo jasne. Samo zahvaljujući najglasnijima Crnoj je Gori svitalo i svanuće joj opet, a mi koje nijesu uplašili stajaćemo uz Bobana u poneđeljak u 9 časova ispred Osnovnoga suda u Podgorici, kad su se već oni uplašili nas pa ne smiju da nas pušte unutra. Vidimo se tamo!