Dvije hiljade riječi prije polutajnog suđenja prof. Bobanu Batrićeviću

Piše: František Šístek, Prag

Prije gotovo četiri decenije, 11. oktobra 1984, u Stockholmu je svečano objavljeno dugo očekivano ime freškog dobitnika Nobelove nagrade za književnost – Jaroslav Seifert. Prvi put u istoriji je najprestižnije svjetsko priznanje za književnost dodijeljeno češkom autoru, pjesniku koji je u svojoj domovini bio jednako cijenjen i popularan među visoko obrazovanom publikom i kod najširih čitalačkih masa i koji je, zahvaljujući brojnim prijevodima, bio prilično poznat u svijetu. Istovremeno, prvi put je tada dodijeljena Nobelova nagrada nekom piscu rođenom u Pragu, gradu književnika, đe su se pored Seiferta rodili Kafka, Hašek, Rilke i mnogi drugi legendarni autori svjetskog glasa. Međutim, u Čehoslovačkoj je nakon objavljivanja ove vijesti zavladala apsolutna tišina. Najveći živi češki pjesnik bio je već godinama politički nepodoban.

Poslije sovjetske okupacije 1968. godine, u vrijeme takozvane normalizacije, koju su vodili konzervativni komunistički kadrovi u uskoj saradnji s Moskvom, Seifert se nastojao boriti za slobodu govora i odbio je da okupaciju nazove oslobođenje, a ubistvo stotine svojih golorukih sugrađana od strane sovjetskih trupa – nužna bratska pomoć, kako su to od njega tražile nove kolaboracionističke vlasti. Uslijedila je višegodišnja zabrana objavljivanja njegovih književnih radova i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteka.

Godine 1977. Jaroslav Seifert je počinio novo izdajničko djelo potpisavši čuvenu Povelju 77, čiji su potpisnici žestoko proganjani, a mnogi osuđivani na dugogodišnje robije. Sve samo zato što su stavili svoje ime ispod jednog – iz današnjeg ugla prilično skromnog – proglasa, kojim su njegovi autori na čelu s dramskim piscem Vaclavom Havelom pokušavali podśetiti režim na činjenicu da bi Čehoslovačka ipak trebala respektovati međunarodne ugovore o ljudskim pravima, na koje su se sami komunisti svečano obavezali na čuvenoj konferenciji u Helsinkiju 1975. godine. Znali su doduše stari komunisti odavno da je Seifert problematičan lik.

U Komunističku partiju učlanio se kao mladić na samom početku 20-ih godina, ali je već 1929. javno napustio KSČ protestujući protiv nastupajuće staljinizacije i boljševizacije i sve veće zavisnosti njenog vođstva od Moskve. Početkom 50-ih godina, u vrijeme najtežeg staljinizma, njegove pjesme nekoliko godina nijesu objavljivane, nakon što ga je jedan doušnik, koji je śedio za suśednim kafanskim stolom, prijavio tajnoj policiji da je svom sagovorniku navodno šapnuo da mu je stoput milije da gleda kako francuski pjesnik povraća nego kako sovjetski pjesnik piše. I onda, na veliko zaprepašćenje čehoslovačkih komunista, na jesen one orvelovske 1984. godine jedan stari renegat i nepopravljivi neprijatelj države i njenog društvenog poretka poput Seiferta dobije Nobelovu nagradu! Ali komunisti, birokratski rutineri i majstori jeftinih trikova, odmah su pronašli solomonsko rješenje: ne objaviti o tome ništa. I tako se od svih zemalja planete jedino u pjesnikovoj domovini na dan kad je Jaroslav Seifert kao prvi Čeh dobio Nobelovu nagradu za književnost o tome nije smjela javno čuti ni jedna jedina riječ.

Ipak sve se pročulo munjevitom brzinom. One danas već davne 1984. godine Evropa je bila podijeljena gvozdenom zavjesom, Berlinskim zidom i bodljikavom žicom na dva bloka, srećni zapadni i nesrećni istočni. Prag, đe smo tada živjeli i pjesnik i ja, nalazio se na krajnjem zapadu Istočnog bloka. Praktično svaki građanin, uključujući prema vlastitom zakašnjelom priznanju i same članove komunističkog politbiroa, svako je veče, na talasima Radija Slobodna Evropa i Glas Amerike, emitovanim iz Minhena, tajno slušao vijesti posve drukčije od onih zvaničnih. Zato su vlasti donijele novu odluku: kad se već pročulo, izgledalo bi ružno da se ne objavi apsolutno ništa. Glavni komunistički dnevnik Rudé Právo na osnovu nove partijske direktive sa zakašnjenjem je prenio agencijsku vijest o dodjeli Nobelove nagrade najvećem živom češkom pjesniku. Objava se sastojala od svega dvije šture rečenice. Da ne bi izazvala prećeranu pažnju, informacija je izašla na sedmoj strani, u okviru bloka vijesti iz inostranstva. Ubačena je gotovo neprimjetno među glavne tekstove s udarnim naslovima: „Bavarska vlada brani esesovce“, „Hiljade ljudi u Italiji išćerano na trotoare“ i „Washington eskalira svoje ucjene“. Redakcije novina koje su izlazile na teritoriji Slovačke Socijalističke Republike dobile su posebno naređenje da se informacija o dodjeli Nobelove nagrade Jaroslavu Seifertu strogo ograniči na maksimalno jednu rečenicu.  

Gotovo četiri decenije kasnije, početkom novembra 2023. godine, program II Cetinjskog foruma, velikog regionalnog skupa intelektualaca posvećenog savremenim društvenim i političkim problemima prostora bivše Jugoslavije i šire, uveličao je svojim govorom gospodin Burhan Sonmez, svjetski poznati kurdski pisac i predśednik PEN International, najuvaženije svjetske organizacije književnika. I u znatno većem Pragu i mnogoljudnijoj Češkoj, đe je kulturni život prirodno neuporedivo bogatiji od onog crnogorskog, vijest o učešću jedne tako značajne ličnosti i informacije o jednom sličnom događaju dobile bi sigurno zasluženu pažnju elektronskih i štampanih medija.

Međutim, u državnim i provladinim medijima u maloj Crnoj Gori, koje su danas uglavnom ili u srpskom vlasništvu ili u submisivnoj poziciji prema Vučićevom režimu, SPC i njihovim lokalnim igračima, zavladala je apsolutna tišina. U današnjoj Crnoj Gori, naime, već neko vrijeme vlada klasična politička cenzura, koja predstavlja jedan od instrumenata uz pomoć kojih tamošnja vlast nastoji da delegitimiše, satanizuje i na kraju, kako se očito i nekad sasvim otvoreno nada, definitivno ućutka i uništi sve nepoželjne grupe, institucije i pojedince s crnogorskim predznakom, sve one koji se ne mire s klerikalizacijom i fašizacijom društva i ograničavanjem slobode govora i javnog djelovanja.  

Jedna od institucija čije aktivnosti očito podliježu sistematskoj cenzuri u državnim i prorežimskim medijima u Crnoj Gori svakako je Fakultet za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja. Sinhronizovani kritičari i protivnici FCJK po pravilu nastupaju – nekad prikriveno, nekad sasvim otvoreno – s prosrpskih i proruskih političkih pozicija, s krajnjim ciljem razgradnje crnogorske države i multikulturnog suživota, s političkim programom koji je u totalnoj suprotnosti s donedavno uvažavanim evropskim vrijednostima i doskorašnjom prozapadnom geopolitičkom orijentacijom Crne Gore.

Njihova propagandistička strategija je u suštini prilično infantilna, providna i primitivna. S jedne strane, u javni prostor se u pogodnom trenutku izlije mješavina lažnih i manipulativnih informacija s ciljem osporavanja legitimiteta, zakonskog utemeljenja, naučnog i moralnog integriteta ovog fakulteta, njegovog naučnog kadra i studenata. S druge strane, uočljiva je strategija  sistematske i dugogodišnje šutnje o aktivnostima i uspjesima FCJK, o dolascima svjetskih stručnjaka, političara i diplomata na ovaj fakultet, o naučnim konferencijama, zapaženim nastupima profesora FCJK na svjetskoj akademskoj pozornici, o brojnim knjigama koje imaju pozitivan odjek u svijetu i promocije po evropskim gradovima. Mračne snage koje danas napadaju FCJK sasvim očito i planski nastoje da razgrade i unište sve što nosi crnogorsko ime, da obeshrabre i zatru svako ispoljavanje posebnog i ponosnog crnogorskog identiteta.

Uskoro nas čeka novo, ne samo u savremenoj Crnoj Gori nego i znatno šire, do sada neviđeno poglavlje u ovoj istoriji beščašća. 22. januara 2024, u prijepodnevnim satima (ne znam tačno vrijeme, bolje da svi dođete najkasnije u devet!), u Sudu za prekršaje u Podgorici počinje polutajno suđenje prof. Bobanu Batrićeviću, istoričaru sa FCJK na Cetinju, koji se tereti zato što je iznio apsolutnu i neosporivu istinu, citirajući i sasvim ispravno analizirajući diskurs nekih visokih predstavnika Srpske pravoslavne crkve, koji su veličali i dan danas veličaju njima ideološki srodne ratne zločince, četnike iz Drugog svjetskog rata i velikosrpske ekstremiste koji su 90-ih godina u Bosni i Hercegovini počinili genocid.

Počinili su zločine protiv civilnog stanovništva i genocid koji čak i današnja Crna Gora, ukoliko ne griješim, još uvijek makar formalno priznaje. Uprkos ogromnom interesovanju i ponovljenim molbama predstavnika medija, nevladinih organizacija, pojedinih građana i diplomatskih krugova odlučeno je da se suđenje prof. Batrićeviću održi polutajno. U sudnici će biti dozvoljeno prisustvo samo jednom novinaru i jednom predstavniku nevladinog sektora. Proces i kriterijumi selekcije izabranih predstavnika medija i građana je, kao uostalom praktično sve u današnjoj Crnoj Gori, totalno netransparentan, nejasan i kontroverzan.

Situacija kojoj svjedočimo ima karakter apsurdnog pozorišnog komada. S jedne strane, trenutna (anti)crnogorska vlast i njeno sudstvo slijepo, tvrdoglavo, neuvjerljivo i nevješto, kao po nekom naređenju, nastoji da se Boban Batrićević kao simbol slobodoumne misli, naučnog integriteta i crnogorskog patriotizma slomi i ućutka, te da se uz pomoć besramne cenzure, koja je već uglavnom široko uspostavljena u državnim i režimskim medijima, eliminišu brojne reakcije iz svijeta i Crne Gore koje dolaze od ljudi i institucija koji dižu svoj glas u odbranu Bobana Batrićevića i svega što on predstavlja. Urgentno i nedvosmisleno protestno pismo PEN International u kojem se crnogorska vlast poziva da odmah i u potpunosti obustavi sve optužbe protiv renomiranog i svjetski poznatog mladog istoričara koji je u svojoj domovini nepravedno progonjen na zahtjev ultranacionalističke i otvoreno proruske Srpske pravoslavne crkve i kojem prijeti polutajno suđenje uputila je Ma Theda, predśednica PEN-ovog komiteta Pisci u zatvoru.

To se pismo može se pročitati svugđe po svijetu, osim u režimskim, prosrpskim i proruskim medijima u Crnoj Gori. Istu je sudbinu doživio i članak podrške Bobanu Batrićeviću koji je objavljen u Literary Review u Londonu, najprestižnijem književnom listu koji izlazi u Velikoj Britaniji, o kojem crnogorska publika nije smjela ništa saznati iz državnih medija, uprkos tome što se ovi mediji koji ih ciljano zaglupljuju u velikoj mjeri finansiraju iz džepova samih crnogorskih poreskih obveznika. Apsolutna sramota i blamaža čitave vlade i diplomatije zemlje koja je, dok nije došla trenutna vlast, bila predvodnik u evropskim integracijama! Prosto je nevjerovatno koliko duboko je Crna Gora potonula i kako daleko je skrenula s evropskog kolosijeka, kad na adresu zvanične Podgorice stižu ovakve reakcije sa sličnih adresa, kao da se radi o nekoj grotesknoj diktaturi iz nekog davno prošlog stoljeća i s druge strane planete.

Današnja vlast u Crnoj Gori pokazuje sindrome svojevrsne, ali prilično predvidljive šizofrenije. Ponekad se ponaša s bezbrižnošću, teatralnošću i samouvjerenošću freškog i definitivnog pobjednika, narcistički opsjednutog vlastitom pojavom na istorijskoj pozornici, koja izaziva neodoljive asocijacije na ponašanje talijanske okupacione vojske uoči Trinaestojulskog ustanka. Istovremeno, ova uglavnom neprofesionalna, nesposobna i nejaka, klijentelistička i partitokratska struktura izaziva utisak mladog delinkventa, koji dobro zna da radi loše, zabranjene i amoralne stvari, ali istovremeno, iz straha od odraslih i od policije, pokušava da svoje loše namjere i kriminalne radnje sakrije i negira. Ova bipolarna rastrganost, po mom mišljenju, u mnogo čemu objašnjava s jedne strane genezu i potrebu da se iskonstruiše „slučaj Batrićević“ i s druge strane paničnu istrajnost da suđenje ostane polutajno, da mu se ne dodaje publicitet i da se sve loše namjere realizuju iza kulisa, u śenci, u mraku.

Cijeli slučaj je doduše vrlo jednostavan. Suđenje Bobanu Batrićeviću je 100% političko suđenje, bez ikakvog opravdanja i povoda osim prljavih i antidemokratskih ciljeva mračnih snaga koje su ga naručile. Ukoliko Crna Gora još uvijek ima slobodno i standardno sudstvo, Boban Batrićević će odmah biti oslobođen svih optužbi. Ukoliko Crna Gora više nije slobodna, nezavisna i demokratska država, Boban Batrićević će biti proglašen krivim, suđen i osuđen na novčanu ili zatvorsku kaznu u trajanju do dva mjeseca. Ukoliko Crna Gora više nije slobodna država nego klerofašistička teokratija, poslije presude Batrićeviću, vjerovatno će se uskoro suditi i nekim drugim profesoricama ili profesorima koji uprkos crkvenom učenju i dalje predaju đacima teoriju evolucije, ili onima koji propagiraju ravnopravnost žena.

Ona mračna struja koja je lažno optužila Bobana Batrićevića za izazivanje nacionalne mržnje i koja želi da ga osudi i slomi kao simbol nepokorene i slobodne Crne Gore nastoji, kao što sam već naveo, da svoje zle i destruktivne namjere ostvaruje iza kulisa, u śenci i u mraku. Zato su i ograničili ulaz u sudnicu, i organizovali polutajno suđenje, u odsustvu medija, NVO i šire javnosti. S obzirom na činjenicu da je crnogorskom narodu zabranjen ulaz u sudnicu, da bi se ovaj politički iskonstruisani proces mogao odigrati bez svjedoka, jer i sami njegovi naručioci dobro znaju da je cijela optužba montirana i sami se opravdano plaše reakcije domaće i svjetske javnosti, građani i građanke moraju da se okupe ispred podgoričkog Suda za prekršaje, najkasnije u 9 sati ujutro 22. januara 2024. Da se okupe i da se ne raziđu sve dok Boban Batrićević ne izađe slobodan i oslobođen svih optužbi. U jednoj evropskoj pravnoj državi drugačiji ishod jednostavno je nemoguć i nezamisliv.