Katarza

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Od 2020. Crna Gora je teatar. Kako smo ranije i pisali – teatar apsurda. Budući da vjerujem da to već znate nećemo opet objašnjavati što teatar apsurda podrazumijeva. No, Crna Gora nije samo teatar apsurda. Svakojaki teatar se u ovom kršu može ukazati. Kad govorimo o teatru nije moguće ne govoriti o katarzi. A katarza bi u najkraćem označavala ritualno očišćenje od neke nečistoće. To značenje se, naravno, odnosi na katarzu izvan teatra. Katarza u samom teatru je otprilike ono kako ju je Aristotel objašnjavao – duhovno pročišćenje putem straha i samilosti. Straha i samilosti izazvanih igrokazom.

Mnogi se pitaju da li je danas moguća katarza? Da li je danas pozorište u stanju da čovjeku u publici ponudi katarzu? I, zapravo, je li do pozorišta ili do čovjeka? Ne znam za pozorište, ali u ovoj zemlji ona se svakodnevno događa. Ako se vratimo Crnoj Gori uočićemo da se na njenom primjeru očituju i jedno i drugo ponuđeno razumijevanje katarze. Već skoro pa četiri godine ovaj se prostor čisti od kojekakvih nečistoća. Od svih onih crva, koji su decenijama  živjeli u organizmu bivšeg režima, a onda, kako to crvi obično i čine – našli novog domaćina. Poput demona, koji kad ubije jedno tijelo nađe novo i u njemu prebiva do sljedećeg putovanja.

Tako je i talog, decenijama uzgajan na plantažama bivših, znao za veliki potop. A onda se ukrcao na arku. Ne onu biblijsku, Nojevu, već četničku. Moglo bi se reći Kralja Petra arku! I tako je talog isplivao na površinu. I to zaista jeste očišćenje od nečistoće. To je kukolj odvojen od žita. To je posluga koju će svaka vlast hraniti sve dok bude korisna. Kad njihova upotrebna vrijednost prestane biće rashodovani poput Dritanovog trajekta. Drugo značenje katarze, koje podrazumijeva duhovno pročišćenje putem straha i samilosti, mora biti nauk za generacije koje će doći nakon nas. U ovom slučaju strah ćemo isključiti, jer strah životu kalja obraz često te ćemo ga prepuštiti parazitima u službi svakog režima. No, samilost ne možemo. Samilost ne damo. Žalost nad tuđim bolom Crnogorcima nikad nije bila strana. Ipak, žalost nad vlastitim jeste, a morala bi biti obaveza svakog od nas. Nas, kojima se poriče pravo na naciju, jezik, himnu, crkvu, istoriju. Nas, kojima su oni uskraćeni za sopstvenu, otimali istoriju i kulturu, a kane nam uzeti i budućnost.

Zašto je 2020. toliko važna? Zato što su iz najgušćeg mraka na svijetlo dana izašli svi demoni pred kojima smo zatvarali oči. Svi oni bauci koje nijesmo tražili ispod kreveta, a morali smo. Sva ona ništavila u koja nijesmo vjerovali. Zato je ta godina toliko važna. Rekao bih ključna. Bez nje bismo i dalje živjeli zablude. Bez nje bismo i dalje živjeli iluzije i šarene laže. Bez nje bismo i dalje s povezom na očima posmatrali hramove, za koje pjesnik reče da su bordeli. Ili mantije, za koje znamo da su bile utočište za masovne ubice i ratne zločince. I na kraju, bez 2020. možda bismo i danas levitirali nad stvarnošću i vjerovali da je napisati istinu o nekome obaveza, a ne grijeh. Ili, zločin za koji nam se može suditi. 2020. je godina početka katarze.

Danas se zbog napisane istine sudi Bobanu Batrićeviću, śutra se može suditi bilo kome od nas. Zato se vratimo onom strahu koji smo opravdano isključili. Mi takvo stanje duha ne poznajemo. Ostavimo ga slugama sluginih slugu. Stoga, nek nas śutra vide i nek jednom zavazda zapamte – na njihovu se Crnu Goru nikad nećemo naviknuti. Nećemo ni pokušati. Naša đeca neće slaviti popove-ubice, kanonizovane i oslikane na zidovima hramova, u kojima nema Boga. I za koje pjesnik reče da su bordeli! Vidimo se u 9h ispred Suda za prekršaje. Ne zbog Bobana Batrićevića, već zbog prava da izgovorimo i napišemo istinu. Laž je, ipak, velikosrpski državni interes, ako je vjerovati Dobrici Ćosiću.