14 °

max 21 ° / min 13 °

Subota

02.11.

21° / 13°

Nedjelja

03.11.

21° / 11°

Ponedjeljak

04.11.

19° / 10°

Utorak

05.11.

18° / 9°

Srijeda

06.11.

17° / 11°

Četvrtak

07.11.

17° / 10°

Petak

08.11.

17° / 11°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Pad sa mekog dušeka lažnih obećanja

Stav

Comments 3

Pad sa mekog dušeka lažnih obećanja

Ne želim vjerovati da je prava slika srpskog nacionalnog bića u Crnoj Gori necivilizovani dernek na pljevaljskom trgu, pevaljke i mržnja prema sopstvenoj državi, kao ni pragmatična ćutnja dok velikosrpski propagandisti cementiraju antidržavnu politiku u Crnoj Gori, u namjeri da promijene njen građanski kod.

Autor: Antena M

  • Viber

Za Antenu M piše: Zoran Majski

Odavno mi je postalo jasno da je čitava praznična tarapana samo ventil kojim se daje oduška zbiru nedaća koje tokom godine čovjeku zagorčavaju život. U državama gdje je standard razmazio ljude ova dešavanja su se pretvorila u marketinški cirkus za otimanje novca. Kod nas je to period u kojem pokušavamo da odagnamo crne misli, dok po principu sudnjeg dana, slaveći nekoliko božića, novih godina i razna crvena slova, dajemo zadnje pare uvjeravajući sebe u ispravnost one narodne: stisni ti, stisni Bog!

Nemam ništa protiv narodnih umotvorina, duboko i odavno svjestan da je velika umjetnost stvorena na tim postulatima, pa mi nakon ovog prazničnog zuluma bude bliska ona: u fukare oči od splačine. Kako god, u osnovi je teška samoobmana koju uvijek neko želi da iskoristi, stvarajući privid blagostanja i napretka. Suštinski, u tim danima najčešće mi je u mislima vječita priča o neodgovornom domaćinu, koji u porodici i društvu želi održati lažnu sliku o sebi, pa se u osvit Nove godine punoručno pojavljuje s kesama parfema, skupim vinima - darovima i obećanjima o putovanjima kojima će još jednom pokušati da osnaži svoj domaćinski ego - lažući i sebe i druge.

Ipak, nije to tako strašno jer se sve završava u sferi pojedinačnih odgovornosti, pa neka svako dobro otvori oči kada sebi bira partnera/ku. Realnost je mnogo dramatičnija kada takvo uljuljkivanje u obmanama doživimo od vlasti koja je obavezujuće liderstvo zadobila na obećanjima da ćemo u preciznim rokovima konzumirati rezultate njihovih blistavih reformi, a onda se, bez zazora, drzne da to ne ostvari, uz obrazloženja da sada nema novca u budžetu. Kao da se između njihovih obećanja i tajminga realizacije ispriječio vijek, kakav cunami ili neočekivana ekonomska kriza. E to postaje opšti problem, na koji, takođe, možemo reagovati zaključkom da je trebalo na vrijeme i dobro otvoriti oči.

Nijesam siguran što još treba ponuditi kako bi nam bilo sasvim jasno da smo, kao država i društvo, postali voljne ili nevoljne žrtve političkog koncepta kome je u osnovi manipulacija, oslonjena na drevnu čovjekovu potrebu da, kada mu je teško, vjeruje u čuda. Najsavršeniji je to marketing na kojem klerikalizam vjekovima temelji i čuva svoj društveni uticaj, naravno nikad ne padajući u grešku da ga koristi za kratkoročne ciljeve. Potrebno je makar umrijeti kako bi se to sve provjerilo, što obično, uz malo sreće, potraje.

Kada politike te strategije iskoriste za kratkoročne ciljeve, onda je riječ o totalnom neznanju ili bezobzirnosti - potcjenjivanju razuma građana, za koje se nadaju da su toliko mentalno zapušteni pa je dovoljno obećati, da bi se osvojila vlast, a za kasnije ćemo se snalaziti, koristeći se ovještalom frazeologijom o raznim vidovima društvenog dijaloga ili kakvim supermodernim ekonomskim alatima, od kojih me najviše osokoli hedžing, a od skoro i kapitalni budžet za izgradnju autoputeva po Crnoj Gori, sa toliko nula da nijesam u stanju ni da ih napišem, dok obećano povećanje plata za kratko vrijeme postaje nemoguća misija. I jedno i drugo je katastrofalno iz jednostavnog razloga: u osnovi takve politike je ordinarna laž, koja se ne smije ukrivati, niti relativizovati bilo kakvim pragmatizmom ili verbalnom akrobatikom – dakle laž!

Veseli me činjenica da su građani to prepoznali, pa se ovih dana spremaju da sindikalnim pritiskom ozvaniče svoje nepristajanje na obmanu. Zaista nije problem samo u povećanju plata, mada tanjevina u novčaniku, sofisticirano nazvana postprazničnom depresijom, opominje sve. Mnogo je teža činjenica da je aktuelna vlast svjesno obećala što nije u stanju da ostvari, uvredljivo i ponižavajuće kalkulišući da je to najefikasniji način osvajanja pozicije društvene moći, prethodno religioznim i nacionalnim raskolima do pucanja naprežući našu državu i društvo.

Naravno da političke partije uvijek manevrišu raznim kombinatorikama, čekajući najbolju priliku. To rade i crnogorski politički subjekti, i tu nema ničega neobičnog, a ni neočekivanog. Zato ni sada, ni nikada nije potrebno čekati na njih, između ostalog i zbog toga što je nepisano pravilo da sindikalna borba i partijska podrška ne idu ruku pod ruku, iako i sindikalci, ali i oni koji se preko njih bore za svoja prava, nekoga politički podržavaju. U tome i jeste blagotvornost ovakve borbe, jer se iz političko- partijskih i nacionalnih busija prelazi u front, koji, odbranom opštih društvenih vrijednosti, ostvaruje princip zajedništva, koji je uvijek učinkovit, a za naše društvo ljekovit, pa i avangardan.

Zato je momenat da kao građani shvatimo da ovo nije samo problem prosvetara, javne uprave ili nekog trećeg, kao ni nacionalnih cjelina pojedinačno, već da se radi o neophodnosti zajedničkog otpora politici koja improvizacijama, obmanama i lažima proizvodi uslove za slom države i društva. U svakoj branši postoje loše jedinke, ali se zato sistem stara da te slabosti ne postanu opšte. Nije PISA testiranje i dramatičan rezultat greška lošeg pojedinca, već zastarelog i neodrživog sistema koji treba mijenjati. Nijesu to ni nesavladivi redovi u crnogorskim domovima zdravlja i Kliničkom centru, jedinom u državi. Nije to naravno ni neki/a savjetnik/ca III iz javne uprave, osim ako prekoredno ne zasjedne u ministarsku ili poslaničku fotelju, pa nedovoljno znanje zamijeni drskošću u javnom prostoru.

Sva odgovornost je na onima koji su u obavezi da kreiraju sistem i koje smo zbog toga izabrali. Zato građanski bunt i afirmacija sindikalnih zahtjeva, kao i najšira podrška svim oblicima njihovog otpora, mora biti prihvatljiva za sve koji misle dobro Crnoj Gori, bili Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Romi... Nemojmo nasijedati na manipulacije kojima se želi otupiti oštrica nezadovoljstva, tako što ćemo se navikavati na obmane i prevare. O političkim subjektima koje podržavamo i njihovim stavovima ne treba brinuti. Naći će partije već način da se približe onome što u tom otporu shvate kao svoju šansu.

Naša je obaveza da kao građani ovoj i svakoj drugoj politici, stavimo doznanja da nijesmo stado i da nam nije potreban pastir, već odgovorna vlast koja će svojim programima i postupcima voditi državu ka napretku, kreirajući održive politike i prijeko potrebne reforme – ne obmanjujući nas da kao ovce trčimo ka solilu, iako oni već znaju da je prazno. Kada se ovakav intenzitet društvene neodgovornosti iskaže, nakon obećanja kojima si ubijedio građane da ti daju povjerenje, onda si u prostoru antietike, jer niko ko drži do tih uzusa ne obećava ono što nije u stanju da ispuni. Građanin takvoj politici ne smije da daje povjerenje Kart blanš – mora da je opominje i drži za vrat dok obećano ne ispuni, a ako to nije u stanju, prepusti odgovornost za vođenje države nekom drugom.

Pozivam sve koje dotiče ova priča, pogotovo one koji su sa velikim nadama stali iza ove politike, da se prisjete iz čega je proistekla današnja vlast i koje su konsekvence. Ne garantujem da će često otrežnjujući pogled u ogledalo kod njih umanjiti osjećaj da im uveliko rastu uši jedne simpatične domaće životinje.

Prvo: Crkvena kontrarevolucija, Temeljni ugovor i Dritan – treba li još? Treba... treba ipak, iako je i ovo za tri vijeka dovoljno! Umalo zaboravih slučajnog predsjednika Jakova. I paf, paf!

Drugo : Otvoreni eksponent srpsko-ruske imperijalne politike na čelu Skupštine Crne Gore.

Treće: Progon crnogorskih institucija i pojedinaca koji pružaju zadivljujući otpor u porobljenom medijskom prostoru, gdje caruje slugeranjstvo. Čast i poštovanje za onih nekoliko medija čiji su urednici i novinari, finansijski blokirani, prinuđeni da budu i pero i metla, dok svakodnevno osviću u redakcijama, vodeći neravnopravnu borbu sa medijima koje finansiraju javne i tajne politike Srbije, Rusije i ko zna ko još.

Četvrto: Kao najnoviji izum, urušavanje odnosa sa susjedima od kojih nam u konačnici, ako do toga sa ovom vlašću ikad dođemo, zavisi članstvo u EU, koji se ne može zablažiti objašnjenjima i pseudo-diplomatskim autizmom, već jedino zvaničnim stavom Vlade Crne Gore. Izigravanje patriotizma i nacionalnog ponosa čuvajući jedan brod, dok Crna Gora riskantno klizi u konflikt sa državom sa kojom objektivno ima zamrznuto pitanje razgraničenja i od koje nam zavisi članstvo u EU, politika je kojom se ne dokazuje privrženost temeljnim interesima države Crne Gore , već se perfidno stvaraju uslovi da nam Vučićeva Srbija postane jedina tačka oslonca u regionu. Loše navigavanje može brod odvesti na dno i to je šteta. Loša vlast to isto čini sa Crnom Gorom – dok od nje pravi srpsko-rusku marionetsku državu, gura je ka dnu i to je tragedija!

Peto , možda najznačajnije: Dramatična klerikalizacija društva u sprezi sa velikosrpstvom. Svaki progres izričito zavisi od čovjekove sposobnost da reorganizuje društvo, stvarajući bolji prostor, u kojem može primijeniti svoje sposobnosti i talente. Zato je svako stremljenje kojemu je cilj jačanje društvenih vrijednosti, od najveće važnosti. I religija je nekada bila takva snaga. Sve religije u osnovi imaju tendenciju da afirmišu i podstiču altruističke i humane ljudske sklonosti, a osuđuju antisocijalne i sebične tendencije.

Nažalost, u pravu su oni koji kažu da su ove ideje davno pogažene, pa je ovaj princip postao sredstvo razorne društvene dihotomije i servilnog - manipulativnog kukavičluka, koji čovjeka sprječava da dođe do pravog i korisnog znanja, laskajući neosnovanim nadama koje u biti sadrže samo nazadnu bogobojažljivost, proizvedenu imaginarnim strahovima. Neki će reći da u ovome možemo prepoznati i politiku kao društvenu djelatnost. Naravno, sa ključnom razlikom. Dok je, najjednostavnije rečeno, religija kanonizovana pa kao takva esencijalno nepromjenljiva, politika to nije i možemo neograničeno mijenjati njene programske i operativne ciljeve, uključujuči i aktere tih politika.

Društveni problem nastaje kada religija i nacionalna politika nađu zajednički interesni model funkcionisanja, kreirajući sistem vrijednosti, oslonjen na dominaciji kleronacionalizma. Ako ste u ovome prepoznali elemente naše društveno-političke zbilje, neće biti teško shvatiti da, suočeni sa ovakvim kolapsom građanskih vrijednosti, bez kojih je naša država osuđena na nestajanje, moramo prevazilaziti nacionalne atavizme, jer je opšti otpor ovakvoj politici potreba svih nas koji želimo napredak države Crne Gore, kojoj god naciji pripadali.

Uz uvredljive ekonomske reforme i klerikalizam, jedan od temeljnih oslonaca današnje vlasti je sasvim sigurno i politika velikosrpstva. Stvoren je retrogradni – antigrađanski narativ da je suverenizam politika progona Srba u Crnoj Gori. U taj neistiniti narativ su se uklopili svi politički subjekti srpske prepoznatljivosti, afirmišući aktuelnim koalicionim partnerstvom fatalnu destrukciju da je autokratija oličena u sprezi SPC i Aleksandra Vučića, jedina mjera opstojnosti srpske nacije u Crnoj Gori, pa i regionu.

Praznična svetkovanja su plastično pokazala svu pogubnost, nazadnost i bezperspektivnost ovakve interpretacije Srpstva u Crnoj Gori. Slika servilnosti, kojom se za lokalnu upotrebu politički subjekti utrkuju da dokažu ko je lojalniji i veći Srbin, kulminirala je državnim i ličnim poniženjem predsjednika Parlamenta i ministra sporta, ali i svih ostalih iz ovog korpusa koji su opterećeni koalicionim strahovima, odćutali ove sramote.

Tragičan je i dugoročno toksičan koncept politike velikosrpstva, koji u sprezi sa kleronacionalizmom kod sopstvenog naroda proizvodi neobjektivnu svijest o veličini svoje istorije – konstruiše je i preuveličava – stvarajući generacijsku opsjednutost prošlošću, dok bez napredne vizije budućnosti od Srbije gradi utopijski, a lažni Novi Jerusalim, u kojemu vrijedni i umni ljudi pokoljenjima traće svoje, ali i vrijeme država i nacija za koje smatraju da su otrgnute iz srpskog nacionalnog bića. Uvjeren sam da među Srbima u Crnoj Gori postoji snaga koja može da prepozna potrebu napuštanja ovog pogubnog i nazadnog nacionalnog diskursa.

Ne želim vjerovati da je prava slika srpskog nacionalnog bića u Crnoj Gori necivilizovani dernek na pljevaljskom trgu, pevaljke i mržnja prema sopstvenoj državi, kao ni pragmatična ćutnja dok velikosrpski propagandisti cementiraju antidržavnu politiku u Crnoj Gori, u namjeri da promijene njen građanski kod. Ne želim vjerovati jer bi me to dovelo na nivo onih koji su pod obavezujućim nacionalnim obilježjima božićnih ustanika, usred Podgorice ugađali sličnom primitivizmu uz pjesme izvjesnog Tompsona. Nema konteksta koji me može ubijediti u ispravnost ni jednog ni drugog. Uvjeren sam da postoji dovoljno onih koji ne žele da svoju perspektivu i društveni profil demonstriraju lojalnošću ovakvim nacionalnim zapuštenostima koje će kad tad doći na naplatu, iako to danas nekima možda ne izgleda tako.

Prave vrijednosti mora pokretati snaga koja se u svakoj zajednici zove društvena avangarda i osnovni joj je zadatak da ne povlađuje politikama koje zloupotrebljavaju ovakve društvene slabosti, da ih odbacuje i objašnjava njihove pogubnosti – bude prva u borbi za bolje , pravednije i naprednije društvo, čak i kad je neravnopravna. Osnovni uslov da otpor bude uspješan je oličen u neophodnosti da nacionalno i partijski ne obojimo svaki gest društvenog aktivizma. Kao ilustraciju navodim primjer koliko je nedavno usvojeni Zakon o igrama na sreću mobilisao javnost. Iskazujući građansko nezadovoljstvo, peticiju je potpisalo nestvarnih 25.000 građana. Moramo se zapitati je li ikada i jedna peticija, kojom se protestovalo protiv kršenja ljudskih prava, i blizu ujedinila građane najšire nacionalne, vjerske i političke

pripadnosti. E upravo je u tome nesreća našeg društva što, iako svjesni da se nekom pojedincu ili grupi čini nepravda, najvjerovatnije nećemo stati u odbranu njihovih prava, ukoliko promovišu neki društveni diskurs sa kojim se ne slažemo. Baš da vidimo koliko će se građana Crne Gore okupiti na skupu povodom suđenja profesoru Bobanu Batrićeviću, koje je daleko od demokratskog standarda i zbog ograničenog prisustva javnosti izaziva sumnju da se radi o političkom progonu intelektualca koji javno ispoljava svoje neslaganje sa politikama aktuelne vlasti u Crnoj Gori.

Siguran sam da i među onima koji drugačije misle od profesora Batrićevića postoji svijest da mu se čini nepravda, ali će zbog njegovog društvenog angažovanja, sa kojim se ne slažu, izostati podrška demokratski blagotvornoj ideji da javnost mora da zna. I to je mnogo zloćudnije od eventualnosti, u koju iskreno ne sumnjam, da ni njegovih istomišljenka neće biti onoliko koliko to profesor Batrićević zaslužuje. Dok god budemo gluvi i slijepi za nepravdu koja se nanosi našem neistomišljeniku, bićemo osuđeni da nijemo prihvatamo brojne budalaštine koje čine najgori među nama, sa kojima dijelimo ista ili slična uvjerenja, egoističnom i kukavičkom pasivnošću otimajući tako budućnost našoj djeci i djeci naše djece...

Napredak svakog složenog društvo, a Crna Gora to itekako jeste, počiva na negaciji isključivosti i samodopadljivog vjerovanja u ispravnost jednog gledišta, jer da bi opstalo, mora naći svoj praktični – moralni izraz u širokoj trpeljivosti u odnosu na raznolikost, koja je preduslov jedinstvu. Takođe moramo biti svjesni i krajnje granice tolerantnosti, samokritično se suprotstavljajući svemu što oponira vrijednostima koje su uvijek bile poštovane kao oličenje napretka. To su: etika, mudrost, znanje... i prvenstveno istina.

Nacionalna mjerila vrijednosti ne smiju počivati na lažima kojima je cilj lišavanje poštovanja različitosti, pogotovo ako se njima žele izvrgavati ruglu elementarni društveni postulati. Neizostavno je potrebno suprotstaviti se onima koji obećavaju, a ne ispunjavaju, obmanama kreiraju društvenu i nacionalnu svijest, a nezrelom manipulacijom od politike prave do te mjere isprljanu djelatnost, gdje su svaki luping i improvizacija prihvatljivi. Sa takvima ne smije biti kompromisa. Neophodno je što masovnije podržati svaki vid otpora, koji u sebi sadrži najširi građanski dijapazon. Sindikati u ovome momentu nagovještavaju takav oblik borbe, oplemenjen društvenom kohezijom. Zato im što širokom podrškom pokažimo da im vjerujmo na riječ. Za početak – da se ne lažemo...

Komentari (3)

POŠALJI KOMENTAR

Thermidor

Bravo! Istinom protiv satiranja crnogorske drzavnosti kroz namjerno obmanjujuca pojednostavljivanja politike,religije i ekonomije.Sto vise ovakvih tekstova,veca je sansa da se u Crnoj Gori formira koherentan intelektualni odgovor na rusko-srpska hibridna dejstva: nacionalizam i relativizaciju istog.

Sanny

Izvanredna analiza, kao i obično. Antena M je jedan od rijetkih portala koji ne posustaje pod pritiskom plitkoumnih sadržaja, već uporno angažuje vrhunske analitičare i kolumniste. Svaka čast!

Katunjanin-Miogost

Sve tačno.Sbaka čast. i zadnji čas, da se ovaj apelshvati ,i prihvati.Ili svi tonemo u veliko zlo,čega mnozgi nijesu ni svjesni.