Ima nas kad hoćemo, možemo kad nas ima...

Za Antenu M piše: Ana Zmajevac

Možemo i bolje i više i jače podići glas za Crnu Goru od koje je aktuelna vlast pregla da napravi srpski rezervat: Crnu Goru po mjeri Andrije Mandića, Jakova Milatovića, Aleksandra Vučića i Milorada Dodika... Zatre čak i slobodu govora i kritičkog promišljanja stvari, kao u slučaju istoričara Bobana Batrićevića.

Ako je išta svojstveno ovoj zemlji i duhu crnogorskom – to je nepokornost. Ali su 1918. i 1990. i 2020. iznjedrile i drugi soj ovdašnji ljudi. I mi im bratski moramo zapriječiti i objasniti da sa svojim životom, po slobodnoj volji, mogu činiti što hoće, ali ne i sa hiljadugodišnjom državom Crnom Gorom. Crnogorci nikad nijesu, niti danas mrze Srbe, ali preziru udvorištvo, klečanje i čučanje bilo đe i pred bilo kim, radi bijednih privilegija i materijalnih nadoknada za izdaju.

Čime je Njegoš, vladar male i doboga siromašne zemlje, pred čeljustima Otomanske imperije, mogao da kontrira drevnom i moćnom Rimu (u crkvi Svetog Petra 1851), sem dostojanstvom i slobodoumnošću da "Crnogorci ne ljube lance“! Istinito i slikovito posvjedočio je to Ljuba Nenadović u knjizi „Pisma iz Italije“ – citat: „U crkvi svetoga Petra u Rimu kao osobita svetinja čuva se lanac kojim je sveti Petar u Jerusalimu u tamnici bio vezan.

To je onaj lanac što je u našem narodu poznat pod imenom časne verige. Taj lanac čuva se kao svetinja i stoji u kovčegu uvek pod ključem. Kaluđer kad ga pokazuje otmenim putnicima sa velikom pažljivošću otvara škrinju, vadi lanac iz pamuka, i, sa osobitom pobožnošću i smirenošću, prinosi ga poklonicima, te ga oni – klečeći, sa skrštenim rukama – celivaju. Kad je kaluđer prineo ove verige, vladika ih odmah uze u svoje ruke, rasteže ih da vidi kolike su i čudeći se kako su dugačke, reče :“Ala su ga dobro vezali!“ Zatim ih vrati odmah kaluđeru, koji od čuda jedva je mogao  zapitati: “Zar ih neće Vaša Svetlost celivati?“ Vladika mu polazeći odgovori:“Crnogorci ne ljube lance!“

Danas „bratske“ nam - Srbija i Rusija svim silama nastoje raspršiti ne samo nepokornost i dostojanstvo, već i  kulturu i duhovnost nezavisne nam domovine: što pinkovskim rijalitijima i  hepijevskim zadrugama i kontaminirajućim anlizama; što Noćnim vukovima, primitivizmom, mitovima koje su odavno demitologizovali racionalan duh i realnost... I kakva je reakcija naših vladara na sve to - da li u njegoševskom duhu, ili inferiorno, kao ono Milatović prema Vučiću, na sajmu vina u Beogradu!?

U tradiciji Crne Gore nema utemeljenja ni klečanju ni čučanju po crkvenim podovima, niti zalijetanju u ledenu vodu za hitnutim krstom, kao što je na Bogojavljenje, u donjim gaćama od trobojke,  zaronio gradonačelnik Banja Luke.

Nije baš sve dozvoljeno i dostojno čovjeka koji od Bogojavljenja broji 2024. godinu. Vjeruj u Boga, ali ne na način da od svještenika budeš dresiran i tretiran kao pudlica. Ostavi nešto da i sam promisliš o jevanđeoskom nauku i Bogu.

Neka te animozitet prema Milu Đukanoviću, koji te nije udostojio kakve funkcije, ili ti je, na ma koji način, povrijedio sujetu, i evidentne greške DPS-a, ne podstiču da mrziš Crnu Goru. I u najsređenijim demokratskim državama Evrope i svijeta, uspješnije, ili manje uspješno, bore se s korupcijom i kriminalom. Ali niko zbog toga ne prepušta državu crkvi, niti drugim državama da njome upravljaju – bilo bi suludo!

Briga Aleksandra Vučića za Srbe u regionu, perfidna je igra za sopstveni opstanak na vlasti.

Njegovom demagoškom performansu svjedočili smo i ovih dana na skupu svjetskih lidera u Davosu. U ime brige za Srbe i Srbiju Vučić je čak preoblikovao i predstavu o Snješku Bijeliću s lončićem na glavi, u Sneška Srbkovića - sa srpskom kapom na glavi i srpskim šalom oko vrata. Tako se jedan globalni dječiji zimski simbol našao u službi Srpskog sveta.

Trivijalnosti tog svijeta i velikosrpska ideologija pomutile su razum crnogorskim Srbima da sopstvenu domovinu zamjenjuju tuđom i djeluju u korist tuđih interesa na štetu svoje zemlje.

Kako inače objasniti Mandićevo podmetanje srpske zastave pored zvanične crnogorske u kabinet predsjednika parlamenta, jer to nije njegov lični kabinet? Je li to nedopustivo nepoznavanje državnih simbola Crne Gore, ili šeretsko ruganje njenim građanima - kako je to zastava Knjaževine i Kraljevine Crne Gore. Prije će biti da nam je Mandić, kao kukavica jaje u tuđe gnijezdo, poturio tuđu zastavu, i još igrajući na sentiment, iako, kako sam za sebe reče, u ozbiljnim godinama, da je to "zastava pod kojom smo se vjenčavali"... Kad ne bismo znali za jadac, mogli bismo pomisliti da je zaljubljeni Madić ispod srpske trobojke proslavljao godišnjicu braka. Da, tobože zbog krsne slave nije otišao u Banja Luku  na proslavu neustavnog Dana Republike Srpske, a zvanično taj dan čestitao kao da je najustavniji; kao što je i podupiranje pokradenih Vučićevih izbora u izbornoj noći bilo prijateljsko, jer je bio bez kravate... Mandiću, pomisliš li ikad šta će iza tebe ostati – biografija ili groteska!?

Mandićev partijski saborac Slaven Radunović, braneći  podmetačinu sa zastavom, iako mu je skupštinski kolega, Cetinjanin i Crnogorac, Oskar Huter kazao da griješi poistovjećujući boje crnogorske i srpske narodne zastave, uzvratio je šovinistički i podlo - opaskom o Huterovom porijeklu... Kako je potomak okupatorskog vojnika... Huterov prađed, međutim, bio je ljekar na dvoru kralja Nikole, koji je državljanstvo Crne Gore dobio od samog kralja 1910. Nakon Radunovićevog ispada, uslijedilo je i psihološki poučno reagovanje izvjesnog Dragovića iz PES-a - ko može da ima pravi osjećaj prema Crnoj Gori, a ko ne može... Tako je, eto, beščašće na velika vrata ušlo u crnogorski parlament. Vaistinu!