Murti-Bingove pilule

Za Antenu M piše: Vasko Raičević

Dok zemlja polako tone pod okupacijom retrogradnih sila, a mi se postepeno privikavamo (prilagođavamo?) na tzv. novu stvarnost, iskrsne poneki tekst ili cijela knjiga koji podsjete na sličnost sa određenim procesima u prošlosti.

Tog tipa je knjiga Česlava Miloša ,,Zarobljeni um“ (1953), napisana nakon što je poljskom autoru odbijen zahtjev za azil u Americi. Bilo je to usred ere makartizma i antikomunističke paranoje u Americi, a Milošu je zamjerena njegova komunistička prošlost. Onda je budući nobelovac napisao jednu od svojih najprevođenijih knjiga, a u njoj dao svoju viziju političkih procesa i odnosa politike i umjetnosti za vrijeme sovjetske dominacije u zemljana ,,istočnog bloka“.

U prvom od eseja u knjizi, pod nazivom ,,Murti-Bing“, Miloš analizira roman ,,Nezasićenost“ (1932), svog zemljaka Stanislava Vitkjeviča. Radnja tog romana odvija se u Poljskoj, u nekom neodređenom vremenu za koje bi se moglo reći da je nagovještaj bliske budućnosti. Svijet koji je tu predstavljen je umjetnički, naučni, aristokratski i viši vojni sloj društva. Tačno je da Vitkjevič zna opteretiti tekst raspravama o filozofskim idejama svojih savremenika, a Miloš kaže da ta knjiga ,,nije ništa drugo do studija raspada“ – luda muzika, erotske perverzije, droga, psihička oboljenja... U takvom ambijentu govori se o ugroženosti zapadne civilizacije, dok je zemlja izložena prvom udaru nekakve sile sa Istoka.

Vitkjevičevom zemljom širi se atmosfera inercije i besmisla. Pojavljuju se trgovci koji u tajnosti prodaju Murti-Bingove pilule. Taj Murti-Bing je nekakav mongolski filozof, a pilulama se prenosi njegov ,,pogled na svijet“. Onaj koji proguta te pilule stiče vedrinu i sreću. Ono što mu se do tada činilo kao težak problem, sada mu izgleda sasvim beznačajno.

Kao da je prethodno opterećenje koje mu je komplikovalo život bilo samo jedna iluzija. Taj Murti-Bingov ,,pogled na svijet“ predstavljao je, zapravo, moć sile sa Istoka. Tako drogirana individua na sve metafizičke rasprave gledala je kao na ,,gluposti prošlosti“. Najezdu armije sa Istoka nije smatrala nikakvom tragedijom zapadnjačkih vrijednosti, već predimenzioniranim opterećenjem umišljenih umova. Živjela je među svojim sugrađanima ,,kao zdrava individua, ali okružena ludacima“. Tako su ljudi, zahvaljujući Murti-Bingovim pilulama, stekli mir, samo što je taj mir bio ,,u kontrastu s nervozom njihove okoline“.

Onda dolazi rat i odlučujuća bitka. Usred tog presudnog momenta, komandant zapadnjačkih snaga, u koga njegovi zemljaci imaju neograničeno povjerenje, prelazi u protivnički tabor. Tamo biva svečano dočekan, i uz velike počasti – pośečen. Istočnjačka vojska zauzima zemlju i počinje novi život tzv. ,,realizovanog murtibingizma“. Intelektualna elita, ranije opterećena metafizičkom ,,nezasićenošću“, umjesto nekadašnjih apstrakcija, sada radi na proizvodnji društveno korisnih ideja.

Drugim riječima, stavlja se u službu novih gospodara. Ima slučajeva, objašnjava Miloš, da se kod nekih ne izbrišu sasvim tragovi nekadašnjih ličnosti. To onda postaju izvrsni primjeri šizofrenije.

Sad bi se moglo reći: svaka sličnost sa našom današnjicom je slučajna. Na žalost, slučajnost ne postoji, već ozbiljan koncept koji se s vremena na vrijeme ponavlja i, očigledno, daje dobre rezultate. Mi smo već toliko drogirani da nam je postalo svejedno što se u našoj skupštini maše tuđim zastavama, što se intelektualcima sudi zbog kritičkih tekstova, što se prijeti zatvaranjem nepodobnih fakulteta... Možda uskoro promijene Ustav, himnu i još neke sitnice. Pa što? Kao da nemamo većih problema.

Kad smo kod himne, možda bi nam više odgovarala jedna pjesma Boba Dilana, sa sljedećim refrenom:

I just don't see why I should even care

It's not dark yet, but it's gettin' there.