Naš put u nikad niđe

Za Antenu M piše: Ana Zmajevac

Odavno nije bilo licemjernije poruke od one koju je predsjednik crnogorskog parlamenta Andrija Mandić, tek što se vratio sa svetosavske terevenke u Bijelom Polju, uputio predsjednici EP Roberti Metsola i ambasadorki EU u Crnoj Gori Oani Kristini Popa. Veli da će njegov i zadatak svih poslanika parlamentarne većine biti "da Crnu Goru pomire i učine stabilnim društvom u kome će svi imati jednaka prava i šanse". Mandić tako lako ulazi u likove, da bi mu na tome pozaviđeli i najbolji holivudski glumci. Od vojvode, preko Vučićevog i Putinovog piona, do gorljivog Evropejca.

Opozicija, kojoj je pripadao Mandić, govorila je podrugljivo prije 2020. i izgradnje autoputa "Princeza Ksenija"  da je to "put iz niđe u ništa". E, sad, kad je ta opozicija došla na vlast mi smo, vaistinu,  na putu u  nikad niđe.... Zaglavljeni u baruštini laži, neznanja, prevara, primitivizma i šovinizma.

Pitam se koliko treba svetosavskim, velikospskim snagama u Crnoj Gori da izvjetre taj naboj i okrenu se normalnom životu, svojoj kući, svojoj državi i suživotu s drugima. Od koga su ugroženi da bi svaki povod iskoristili da naruše građanski duh ove zemlje nacionalističkim uzletima, poput onoga na svetosavskoj večeri u Bijelom Polju? Da možda Mandić i njegovi, za razliku od nas ostalih, ne znaju da odnekud iznova nadiru Osmanlije i da nam bez  "Vula" nema spasa. Fatomorgane leleka turskog i kuknjave bula, evo četvrta godina se ne razmiču.

Zna se da za turbofolk važi što gluplja i besmislenija pjesma, to popularnija. I ova junačka je u istom maniru, zato što u muslimanskoj vjerskoj tradiciji nema ni kuknjave ni lekeka pred smću, već samo dostojanstvene tišine, ali je "vrli" narodni pjesnik, očito, zamijenio uloge... Znaju to i oni koji potežu pjesmu, ali malo sijanja sile i straha prije "Dogodine...", nije na odmet.

I drugi su, ne samo Srbi, ubirali gorke plodove ropstva i izgubljenih bitaka, ali su odavno prestali da zapomažu  za prepravkom istorije i granica. Cijela bi Evropa bila u plamenu, da ne idemo dalje. I mi sad sa  srednjovjekovnom ideologijom hrlimo prema njoj...

Dotle se baruština širi i buja - i nema te Pope ni Metsole, koje će nas iz nje izvuć.Popa, nedavno, ili nije obratila pažnju, ili joj je savim dobro bila uklopljena srpska trobojka između crnogorske i one koju ona predstavlja u kabinetu predsjednika crnogorske Skupštine.

Od Joanikija Mićovića saznali smo da nam je Sveti Sava donio  crkvu i državu i pismenost i nadasve  Njegoša! Crkva Srbije neodoljivo podsjeća na vojsku u totalitarnim režimima - njene objave se ne poriču: ni logika ni činjenice - ništa tu ne pomaže. Parafraziraću poznatog psihijatra Petra Bokuna koji je govorio da ljudski mozak pod pritiskom neracionalnih i pohlepnih ambicija u jednom trenutku ne može više da ih apsorbuje i gubi se osjećaj za realnost. A ovđe se prećeralo s lažima, s krivotvorenjem, s relativizovanjem, omalovažavanjem, otimanjem i nacionalističkim provokacijama. I upravo taj izgubljeni ili namjerno zapostavljenii osjećaj iz dana u dan, kontaminira našu stvarnost.

Plod takvog stanja je i skrnavljenje crnogorskog grba od strane sportistkinje Marije Vuković. Ali, šta je prije Marijinog moralnog klonuća prošlo pored nas - kakva bruka, štete i zloupotrebe, a da nije uslijedio adekvatan odgovor. Šta je s Kovačevićem, Vranešom, Dragovićem, V. Bratić? Onoga dana kad su ministarstva kulture, obrazovanja, nauke i sporta pretvorena u svetosavski biro apostolske vlade - sunovrat ove države bio je očit. A onda smo se "izmirili" potpisivanjem Temeljnog ugovora po diktatu Vučića  i Porfirija.

Još da se na robiju pošalje istoričar Boban Batrićević i ukine FCJK na kome predaje, "Svetigora" preseli na Parlamentarni kanal RTCG-a, i eto nas na vratima Evropske unije - bez sopstvenog jezika i kniževnosti, bez crkve, s "kokoškom" na zastavi, i s himnom uz srednji prst.