Markale, tri decenije poslije – rođendan smrti

Piše: Dragan Bursać

Kako početi priču o Markalama, tri decenije nakon strašnog masakra u kojem je Vojska Republike Srpske tog 5. februara 1994. godine agresorskom granatom ispaljenom iz sela Mrkovići ubila 68, a ranila 142 Sarajlija na gradskoj pijaci Markale u centru Sarajeva?

Sve to ponovo vidim…

To ne može biti tek još jedna priča u stilu “da se ne zaboravi“ sa patetičnim porukama o nekakvom budućem miru i suživotu žrtve i agresora. Jer smo se u ove tri decenije naslušali priča o zaboravu koje su nas dovele u strašnu situaciju da agresor i onaj koji podržava agresiju negira Markale ili – još gore – u ćosićevsko-miloševićevskom narativu ispreda se patološka laž da su se Sarajlije samogranatirale (sic!). To što je Međunarodni sud sa forenzičarima i balističarima potvrdio da je minobacačka granata od 120mm došla NESUMNJIVO sa srpskih položaja iz sela Mrkovići u subotnje popodne malo ili nimalo tangira kerove rata i njihove ideološke i medijske nasljednike i obožavaoce.

Ili možda početi priču ovako:

“Sve to ponovo vidim. Vidio sam kako vise ljudska crijeva i tada mi je palo na pamet da su ista ko kokošja. U takvoj nevolji, to mi je palo na pamet, kada su me nosili. Zamislite! Leže ljudi, nikoga nema da pogleda, došli su ljudi da nam pomognu, nosili nas u auta. Uglavnom, dobro sam prošao, a i drugi koji su otišli, većina ih se nije vratila“, kazuje stari Sarajlija Abid Kočević dok svijetu iznosi svoju strašnu priču.

Ili napisati ovo:

“Prva slika bila je strašna. Nisam pretpostavio da će biti tako strašno, možda ne bih došao, možda. Kada sam stigao, još uvijek je od detonacije u zraku bila prašina, jauci, krv, raskomadana tijela. Ja sam instinktivno uzeo aparat i počeo fotografisati. Dok sam to radio, sebi sam govorio: ‘Ne skidaj aparat s očiju’, jer mi se tad činilo da ću tako lakše podnijeti te prizore, pokidana tijela, mnogo mrtvih, ranjenih. To nije bio masakr, to je bila klaonica“, kazuje fotograf Fuad Fočo.

Možemo mi slagati slike užasa u jedan arhipelag zla koji u sebi sadrži krv i adrenalin; smrt i strah; jauke i bol; nestanak sa okusom asfalta i dijelove tijela na limenim tezgama koje su se pretvorile u nosila…

I jedan plavi pramen kose…

“Ovde je stajao tamić. Bacali su mrtve pozadi u kamion kao drva, a posebno pamtim jednu ženu duge, lijepe, plave kose. Prvo su u kamion ubacili njenu glavu, poslije trup. I dalje često pomislim na tu plavu kosu“, govori Amra Kihić jedna od preživjelih.

Ili da se svi zajedno prisjetimo onog strašnog svjedočenja iz memorije bivšeg Vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića.

„Čiko, zaboravio si moju nogu“

A ove riječi je izgovorio ranjeni dječak na Markalama i ove riječi su se urezale u pamet svakom ljudskom biću. Dijete bez noge, razmislite samo malo, u agoniji, u paklu u svoj toj krvi ljudskoj, e da bi neko skoro tri decenije poslije negirao i porijeklo ubice i njegov položaj i način ranjavanja djeteta!

A ovakvih priča je na stotine. Pomislite, priče i svjedočenja svakog preživjelog, svakog ko je izgubio nekog i zamislite, samo zamislite – kada bismo mogli – šta su nam trebali reći, kako nas životom počasiti svi oni koje je četnička granata odvela u smrt? To nikada na ovom svijetu nećemo saznati!

Radijus smrti djeluje na daljinu

Treba to kazati, malo bi bila hrestomatija zla da opiše taj dan na Markalama, koji je počeo neobično tiho, kažu svjedoci. A ta tišina uvijek prethodi smrti u ratnom vihoru. Ili ćemo se prisjetiti gudačkog kvarteta koji je baš taj dan imao svoj stoti nastup uoči sijanja smrti. Ljepota zna da pjeva i da se pojavi počesto kao upozorenje pred smrt. U slici, riječi, u tišini, muzici, tonu… a onda bljesak od koga trnu zubi. Pričaju oni koji su preživjeli.

I čudni su načini preživljavanja. Ona sijačica smrti sa srpskih položaja od 120mm imala ja tu osobinu da su neki jako blizu njoj, baš zbog te blizine preživjeli. Radijus smrti djeluje na daljinu, kazaće neko poetski nastrojen.

“Da sam bio malo dalje ranilo bi me u glavu, ali pošto sam bio blizu, šrapneli idu nisko i pogodili su me u nogu. Sreću sam imao da su brzo intervenisali i spasili mi nogu“, govori najkonkretnije Abid Kočević, preživjeli na Markalama.

U tefter velikosrpskog zla ćemo ponovno upisati Markale, kada je na sarajevskoj pijaci 28. avgusta 1995.  u 11 sati odjeknulo pet snažnih detonacija. Markale su doživjele svoju drugu apokalipsu.

Od eksplozije minobacačke granate ispaljene iz pravca Trebevića sa srpskih položaja ubijeno je 43 Sarajlija. U masakru je teško ranjeno još 84 građana Sarajeva.

Pa nije ni čudno što se baš Markale uzimaju kao referentna tačka zbog koje je 5. februar proglašen Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995. godina.

A poginuli građani Sarajeva?

U Sarajevu je tokom rata, prema dostupnim podacima, poginulo više od 11.000 građana, među njima više od 1.500 djece. Više od 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno. Eto, to su talasi zla među kojima su Markale bile cunami.

Srpska mašinerija zla radi i tri decenije poslije

I onda se javljaju živi zlodusi koji, kažem, negiraju ovaj zločin ili ga pripisuju famoznom samogranatiranju.

Po Dodiku je ubijanje Sarajlija, pazite sad, „lažima opisan zločin“? Po njemu su kosti, meso i sudbine ljudi „lažima opisan zločin“?

Tako će on u jednom od ranijih negatorskih i relativizatorskih ispada kazati:

„….Markale su zločin za koji su dva puta lažno optuženi Srbi i upotrijebljene su kao povod za NATO bombardovanje Republike Srpske“.

Po njemu su prekinute životne priče i početak užasa „lažima opisan zločin“?

Kao da je nevine ljude pogodila neka viša sila, grom, a eto samo nije vojska bosanskih Srba koja je držala grad u okruženju i svakodnevno ubijala njegove stanovnike?

A je l’ se sjetio neko da pokaže Miloradu Dodiku neeksplodirane granate koje su padale po Sarajevu, a na kojima je pisalo između ostalog i ovo:

„Puno vrelih pozdrava. Vrućo. Početak“; „Čedo Gavrilović. Trebević“, piše na nekim od granata koje su pronađene na području Skenderije. Zločin se voli potpisati na svoj rukorad.

Poruka je uvijek bila jasna: “Razvucite im pamet“, kao što je kazao ratni zločinac Ratko Mladić i poruka je bila primijenjena u stvarnosti: a stvarnost je fizičko uništenje Sarajlija sa jasnim nakanama genocida, u kome su Markale bile ključna tačka najvećeg zbirnog zločina nad Sarajlijama u jednom momentu i na jednom mjestu.

Krivi su!

Na koncu, nije više bitno šta vi, ja ili bilo ko drugi “misli“ o Markalama, bitne su suze i traume preživjelih, odsustvo života ubijenih i bitne su međunarodne presude za ratne zločine vrhuški onih koji su pokrenuli mašinu smrti ponad Sarajeva.

Kratak je ovo tekst za sve stavke u presudama i za sve osuđene, ali kroki nam kaže ovako:

Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) pravosnažno je u martu 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, i za teroriziranje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je na doživotni zatvor u junu 2021. osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).

Haški sud je u presudi Karadžiću, naveo da je „granata ispaljena od strane Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) na liniji sukoba u području Mrkovića, mjesta koje se nalazi sjeverno do sjeveroistočno od Markala, gdje je SRK držao minobacače 120 milimetara“.

Ono što se ne kaže, a što je najbitnije. jeste pusti fakat da direktno odgovorni za masakr na Markalama nikada nisu privedeni licu pravde, niti su odgovarali.

Podsjetiću vas na jednu jako važnu stvar: odlukama visokog predstavnika Valentina Incka iz jula 2021. godine predviđene su kazne za sve one koji negiraju genocid, ali i ratne zločine.

Konkretnije:

“Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se onaj ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom bilo kojeg domaćeg ili međunarodnog suda.“

I tu svi padamo kao društvo!

Zašto?

Zato što dosad niko nije odgovarao za relativizaciju, ništenje, negiranje ili sprdnju sa ratnim zločinima, od kojih je onaj na Markalama najmarkantniji.

Milorada Dodika sam već naveo i ogroman je njegov katalog laži i relativizacija zbog kojih je odavno trebao krivično odgovarati, ali eto nije.

Ali od Dodika su opasniji i pogubniji srbijanski mediji sa nacionalnom frekvencijom poput PINK-a ili Happy TV-a, koji se bave odvratnim lažima temeljenim na dvije premise glede Markala:

1.      Sarajlije su se samogranatirale

2.      Granatiranje je urađeno po naredbi Alije Izetbegovića

E, sad vi zamislite situaciju da se oko vas ljudi na pijaci samoraznose ručnim granatama, tek tako iz hira. Njih 68 se samoubija, a ostatak je teško ranjen. Nevini ljudi, izmučeni glađu, žeđu, četničkim granatama, izmoždeni inertnošću međunarodne zajednice, odjednom su odlučili da se samoubiju. Izvadio ko šta ima iz džepova i raznio se. A onda je sve to prikazano kao četničko granatiranje. Je l’ vama ovo normalno rezonovanje?

Situacija broj dva: Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović tu pored Markala izdaje naređenje da se granatira svoj grad. Ma šta “svoj grad” – svoji ljudi, svoj narod, svoji građani. I onda ljudi ginu od svojih zaštitnika umjesto od četnika. Samogranatiraju se. Zapitajte se, ko bi takvu naredbu mogao provesti i ko bi ispalio granatu na svoj grad znajući da su mu na pijaci biti ubijena žena, djeca, otac, majka, prijatelji… zamislite koliko je to neizvodljivo.

Znate li ko je Avdo Huseinović?

Na svu sreću, pa i za ludilo velikosrpsko ima lijeka.

Prvo i osnovno, a jako je bitno za čitav dokazni postupak, jeste postojanje ljudi koji svojim životima svjedoče o Markalama, a ujedno razbijaju nakaradne mitove o samogranatiranju i nekakvim teorijama zavjere.

Jedan od njih je sasvim sigurno i autor, publicista, istraživač Avdo Huseinović, koji na sve podvale odgovara dokumentarnim filmom “Agresija na istinu“ koji će biti promovisan 5. februara u sarajevskoj Gradskoj vijećnici u 18 h.

Huseinović za portal Etto.ba navodi, po meni, ključe stavke u ideološkoj matrici koje čine kičmu beogradskog režima laži i podvala, a tiču se i Markala i opsade Sarajeva.

“Dobrica Ćosić u svom posljednjem testamentu je naredio ‘da se stalno moraju boriti protiv srebrenizacije i markalizacije bosanskog rata’. Oni to neumorno rade, ali ni mi nećemo nijemo posmatrati”, kazuje Huseinović.

On je uvjeren da sve ove laži imaju jedan cilj:

“U svojoj historiografiji devedesete prikazati kao nesretne godine građanskog rata u kojima su se svi urotili protiv Srba”, zaključuje Huseinović.

I to je poenta cijele priče beogradske. Odista, devedesete treba predstaviti kao neku “zajedničku nesreću“ po sistemu “ko nas, bre, zavadi“ ne bi li se zločini i genocid zataškali, a svaka težnja za istinom ide u katalog “urote protiv Srba“.

Pa je po ovoj matrici, a koju su usvojili i mnogi „liberali“, najpametnije ćutati na današnji dan, a svako onaj ko progovori istinu je bosanski ili bošnjački “ekstremista“. Primjera unormaljivanja nenormalnog je mnogo i previše, ali mehanizam ostaje uvijek isti.

A ćutanje o Markalama na trideseti rođendan smrti jednako je saučesništvu.

I sve dok Markale ne budu u povijesnim i(li) istorijskim i(li) historijskim udžbenicima na Balkanu kao crna tačka zla i sramote srpskog naroda i želje za oprostom – nema nama dalje, nema nama naprijed.

A sad, čitaoče dragi, pročitaj svako ime, zastani sekundu pa vidi koliko je to imena i vremena potrošenog. A nisu to samo imena, nego čitav jedan ubijen svijet. Na današnji dan, prije 30 godina na sarajevskoj pijaci Markale od četničke granate su ubijeni:

Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan – Kruščica, Vera Brutus – Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegića, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglija, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović, Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žiga.