Peko Dapčević i Sale Mutavi, jedan pored drugog

Za Antenu M piše: Neko iz gomile

Upućeni kažu da nema ničeg demokratičnijeg od smrti. Uvijek dođe i svrati po svakoga. Uz gomilu budala povede i po nekog genija, ne zaobiđe uz izdajnike ni heroja , ni pravednika kada povede hulje. Baš u tome, kažu, krije se i idiotizam demokratije.

Glas genija i glas budale 1:1. Neriješeno.

No, onome što se stekne za fizičkog života, zaloga je metafizički nastavak, pa čast i bruka žive dovijeka!

U nekom takvom "demokratskom" poretku jedan pored drugoga našli su se legendarni general iz Drugog svjetskog rata i osuđivani kriminalac, ratnik podzemlja, saradnik Veljka Belivuka.

Prvi je bio partizan, a drugi vođa kriminalne horde i navijača Partizana.

Samo u nekoj metafizičkoj ravni koja transcendira ovozemaljsko iskustvo, mogli bi se sresti partizan i ovaj sad Partizan. Možda je po srijedi i onostrana protekcija i korupcija, pa "Grobari" dobijaju najbolja mjesta.

Simbol pod kojim se borio partizan, ime i prezime i ploča od crnog mermera. Pod njom mir je našao španski borac, trinaestojulski ustanik, komandant Druge proleterske, junak bitaka na Neretvi, Sutjesci, Sremskog fronta, oslobodilac i počasni građanin Beograda, nosilac Spomenice iz 1941,  načelnik Generalštaba, diplomata i narodni heroj Jugoslavije... Peko Dapčević.

Svoj rat protiv falangista, nacionalista, ustaša i četnika, protiv fašista vodio je još od Španije 1937.

U vrijeme kada je Peko sahranjen 10. februara 1999. mjesto iza bilo je prazno.

Tu, odmah iza njega, upokojen pod hrišćanskim simbolom, Aleksandar Stanković, poznatiji kao Sale Mutavi.

Stanković je, da podsjetimo, bio najbolji prijatelj Velje Nevolje, optuženog da je organizator tridesetočlane kriminalne grupe optužene za sedam ubistava, jedno silovanje, otmice, trgovinu drogom i oružjem i osumnjičene za još likvidacija u Crnoj Gori i u Turskoj.

Piramida od svijetlog mermera sa fotografijom i lovorom. Odmara od ovozemaljskih problema, ubistava, leševa u gašenom kreču, klanova, narkotika, tovara, drukara, belivuka, vulina, tobožpolicije i policije, bezbjednosnih i pravosudnih organa...

Svoj rat vodio je i Sale Mutavi, ali onaj podzemni, kriminalni. Dozlaboga surovi Stankoviću je došao glave. U oktobru 2016. ubijen je u Beogradu, na raskrsnici Bačvanske i Ulice Gospodara Vučića. Opet neka metafizika.

Civilizacijski i kulturni sunovrat jednog vremena i grada, stao je u dva reda beogradskog groblja.

"Dapčeviću druže Peko," mogao si i morao u bolje društvo. Grad u koji si kao oslobodilac ujahao na bijelom konju, koji ste iz pepela digli u visine svjetske političke i kulturne prijestonice, morao je bolje cijeniti i više voljeti prave junake. 

Ali, Dapčeviću, za nevjerovati je da si mogao i mnogo gore. Da si kojim slučajem poželio počivati u rodnoj zemlji, u Crnoj Gori, vjerovatno bi bio u boljem društvu, ali na placu Crkve Srbije, koja je okipirala i crnogorska groblja i kojoj je Dritan Abazović predao i naše crkvice i grobove i pretke na upravu.