Loš, gori, Demokrate

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Bilo je to sad već davne 2015. godine. Na Trgu nezavisnosti danima se događao performans. Nije to bio ni gologuzi Tomo Gotovac u trku, ni Marina Abramović, koja danima zuri u čovjeka preko puta sebe, niti urnebesni bračni par koji srpom i čekićem uveseljava turiste, u pauzama između „normalizacije nenormalnog“. Ne, bila je to gomila istovjetno obučenih junoša, s istovjetnim facijalnim ekspresijama. Podgoričani bi u čudu prolazili pored uličnih artista, pitajući se o čemu se zapravo radi?

I zaista, nijeste morali biti Holms ili Poaro da biste riješili ovu neobičnu zagonetku. Tako imbecilan projekat mogao je kreirati samo neko ko je odrastao i stasavao u baraci SNP-a. Samo neko ko je godinama treniran da bude kompletan idiot. Tih dana mi je na um pao reditelj Paolo Mađeli, koji je, kako kažu oni koji su bili nazočni, dok je jedan crnogorski glumac branio svoj magistarski rad, u krugu omeđenom svijećama, u čudu izgovorio: "Ovo je toliko glupo da je genijalno". Da. Da je kojim slučajem Mađeli tih dana koračao Podgoricom siguran sam da bi bio jednako zatečen i fasciniran, svjedočeći prizoru dresiranih SNP odmetnika.

Sve to je bila najava za osnivanje nove političke partije. Koja o sebi kaže sljedeće: "Demokratska Crna Gora je samostalna politička organizacija slobodnih i ravnopravnih članova". Čak i ova crtica o sebi vrišti od laži. Demokratska Crna Gora slobodna je i samostalna koliko su i, recimo, Vijesti slobodne i samostalne. Ili karirani šaljivdžija, koji s frekvencija televizije odbjeglog tajkuna bunca o mačkama, o krvi, i rudarenju kripto valuta. Jedina ravnopravnost članova ove političke partije ogleda se u ravnopravnom sluganstvu ruskim i srpskim patronima. Taj, svoj primarni angažman, zaista dijele na ravne časti, časti mi!

Galerija grotesknih likova, koji kao da su iz jednog DNK uzorka rođeni u laboratoriji, devet godina kasnije ostaje dosljedna sebi i svojim svojstvima. Zapravo, odsustvu istih. Naizgled klonovi bez boje, mirisa i ukusa, a zapravo klovnovi s jasnim zadacima i zaduženjima. S planovima i mantrama, koje ponavljaju do u beskonačno. Činjenica da je ova skupina opsjenara i varalica ipak uspjela hipnotisati priličan broj građana, koji im na izborima daju svoj glas, potvrđuje istinu, koju nije naročito popularno izgovoriti naglas – u ovoj zemlji mudrost nije resurs kojim bismo se mogli pozoriti.

Jasni su motivi bivših Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca i drugih, koji su u službi velikosrpskih interesa, svoga interesa radi, no, ipak zabrinjava broj onih koji vjeruju u njihove razloge bivstvovanja u partiji koja čini sve ne bi li Crnu Goru oslobodila sebe same. Ako se vratimo unazad, u vrijeme prije avgustovske revolucije i kontraevolucije, naći ćemo Demokrate koji cijelih četiri godine bojkotuju Parlament, ali ne i poslaničku platu. Toliko o časti onih kojima su usta puna časti. Što bi rekli stari i mudri: "Ko o čemu, noćna dama o poštenju".

Ako je neko prespavao prethodnih četiri godine, Demokrate su vlast. Demokrate su aktuelni režim. Ali, Demokrate i dalje vode hrabru i beskompromisnu bitku s bivšim režimom. Svako njihovo idiotsko i papagajsko saopštenje satkano je od nota o DPS-u. Još jednom, jer nije zgoreg ponoviti – od avgusta 2020. DPS je opozicija. Od avgusta 2020. Demokrate su vlast. Ipak, ove crvene uniformisane nimfe svakodnevno vode rovovsku bitku s vjetrenjačama bivšeg režima. Da. Bivšeg režima. Aktuelni režim se bori protiv bivšeg režima na identičan način na koji je to činio dok je bio opozicija.

Demokratama nijesu zanimljiva nacionalistička posijela njihovih koalicionih partnera i popijevke o Turcima koji leleču, i bulama koje kukaju. Ili zastave tuđe države u kabinetu predśednika Skupštine Crne Gore, četničkog vojvode Andrije Mandića. Ili, skandiranja u osnovnim školama: „Nož, žica, Srebrenica“. Ili, govor mržnje emisara „srpskih i ruskih svetova“, koji gotovo svakog dana na medijskim platformama vlasti nastoje dehumanizovati sve što nije svetosavlje. Ili, takozvana Plava sveska, koja bi, da je kojim slučajem pripadala nekom od funkcionera bivšeg režima postala bestseler, koliko bi crveni šarlatani rabili njene stranice. Ta bi se sveska prodavala na trafikama, uz primjerak Vijesti. Ne. Sve to i još gomila toga nije od značaja za najgore od najgorih. Jer, ako je ovo kakistokratija (a jeste), iliti sistem kojim upravljaju rđavi, najgori i najbeskrupulozniji, onda su crvene političke konkubine kakistokratija u kakistokratiji.

Dok se na skupštinskim odborima grobari Crne Gore međusobno optužuju i polivaju kantama stajskog đubriva, a zemlja sve dublje ponire u propast, da li će se oni koji su ginuli za avgustovsku slobodu bar među svoja četiri zida zapitati jesu li, možda, pogriješili? Oni, koji su svojim olovkama Crnu Goru doveli do ivice ponora. Jer, nije kasno za iskupljenje. Smrt kruži ciklično, pa tako i civlizacijski sunovrat Crne Gore. Događa se periodično. Bilo je i gušćeg mraka, znate? Ali, bilo je i ljudi s bakljom u rukama. Naša je obaveza da tom bakljom osvijetlimo svakog štakora. I da rđave, beskrupulozne prodavce magle vratimo tamo đe i pripadaju. URA je već tamo. I čeka ostale.