Kraj rata?

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Nakon približno 100 dana od početka kopnene operacije izraelske vojske protiv terorističke organizacije Hamas u Pojasu Gaze, vrijeme je da se donesu pojedini zaključci.

Prvo – vojni uspjeh Izraela. Izraelske snage su uspjele da stave pod kontrolu najveći dio teritorije Pojasa Gaze i istjeraju Hamas iz svih većih gradova osim Rafe, na granici sa Egiptom. Prema najavama izraelskog premijera Netanjahua i drugih najviših državnih zvaničnika, ofanziva na Rafu može početi svakog časa, a može predstavljati posljednju veću bitku u ratu. Ukoliko Izraelci zauzmu Rafu, to će značiti da je čitavi Pojas Gaze potpao pod vojnu kontrolu Izraela.

U toku čitave kopnene operacije, izraelske snage su uspjele da neprijatelju nanesu teške gubitke dok su izraelski gubici bili manji od očekivanih – veoma značajan uspjeh, posebno imajući u vidu da se ratovanje uglavnom odvija u urbanim sredinama. Prema izraelskim podacima, većina boraca Hamasa je ili ubijena, ili ranjena, ili zarobljena. Procjene SAD su malo opreznije – ali i prema tim podacima, oko 20-30% borbenog sastava Hamasa je ubijeno a ranjeno je više od 10000 palestinskih boraca.

Imajući u vidu da je većina vojnih eksperata predviđala da će izraelskim snagama biti potrebno mnogo više vremena da zauzmu najveće gradove u pojasu Gaze i da će broj izraelskih žrtava biti mnogo veći, može se reći da je, vojno gledano, Izrael znatno premašio očekivanja i postigao veliki uspjeh.

Politički je situacija mnogo komplikovanija. Cijena izraelskog vojnog uspjeha je pogibija izuzetno velikog broja palestinskih civila, uključujući žene i djecu. Ova tragedija je izazvala značajan pad ugleda Izraela kod najvažnijih saveznika. Javni pritisak na Izrael da zaustavi planiranu ofanzivu na Rafu i odluči se za trajni prekid vatre raste. Na primjer, francuski predsjednik i ministri spoljnih poslova Njemačke i UK zahtijevali su prekid vatre. Evropski komesar za spoljnu i bezbjednosnu politiku, Borelj, otišao je dalje – zatražio je od saveznika da razmotre prekid isporuka oružja Izraelu ukoliko ta država ne zaustavi ofanzivu.

Predsjednik SAD Bajden je vojnu intervenciju Izraela u Pojasu Gaze nazvao “prekomjernom”. Američki mediji su javili da je privatno Bajden bio mnogo oštriji prema Izraelu, a posebno prema Netanjahuu. Američka administracija je takođe uvela sankcije izraelskim “doseljenicima” na Zapadnoj Obali. Zvaničnici Pentagona su javno zatražili od izraelske vojske da ne počinje napad na Rafu ukoliko nemaju jasan plan kako da zaštite civile. Problem je, međutim, što niko ne zna kako izvesti da se civili zaštite – jedina država (osim Izraela) u koju palestinske izbjeglice iz Rafe mogu da pođu je Egipat, a ta država je zatvorila granicu za njih.

Na kraju prošle godine, Južna Afrika je podnijela tužbu protiv Izraela za genocid pred Međunarodnim krivičnim sudom i zatražila od tog suda da naredi Izraelu da zaustavi sve vojne operacije u Pojasu Gaze. Međunarodni krivični sud nije prihvatio taj zahtjev Južne Afrike, ali je naredio Izraelu da preduzme mjere da spriječi činove genocida, da obezbijedi nesmetan dolazak humanitarne pomoći u Gazu i da preduzme ozbiljnije mjere da zaštiti palesinske civile.

Nakon izricanja presude, i Izrael i Južna Afrika su “proglasili pobjedu”. Izrael je potencirao činjenicu da im sud nije naredio da prekinu operaciju a Južna Afrika je presudu protumačila kao potvrdu da su se izraelski potezi “primakli” genocidu.

Svi ovi primjeri ukazuju da, iako je Hamas gotovo uništen na bojnom polju, Palestinci su uspjeli da odnesu propagandnu pobjedu. Pažnja međunarodne zajednice je sa terorističkih napada u Izraelu skrenuta na patnje palestinskih civila, a većina međunarodne zajednice, makar javno, traži prekid vatre. Prekid vatre bi značio, makar privremeno, preživljavanje Hamasa u djelovima Pojasa Gaze (Rafa). To bi dalje značio da Izrael nije uspio da ispuni glavni cilj rata – da u potpunosti uništi terorističku infrastrukturu Hamasa u Pojasu Gaze.

Činjenica da međunarodna zajednica, uključujući i veliku većinu Zapadnih saveznika, čak i nakon užasne smrti više od hiljadu izraelskih civila 07. oktobra 2023, je voljna da “zažmuri” na preživljavanje Hamasa govori da je došlo do, za Izrael, nepovoljne promjene raspoloženja.

Čitava situacija je vrlo štetno djelovala na Netanjahua politički. Prije svega, nije spriječio teroristički napad 07. oktobra. Drugo, jedan od razloga zašto su bezbjednosne službe Izraela (moguće najbolje na svijetu) propustile da primijete prijetnju takvih razmjera je vjerovatno uključivanje nestručnih ministara iz ekstremističkih partija u Netanjahuovu vladu i višemjesečne tenzije između Netanjahua i izraelskog pravosuđa oko ustavnih reformi, koje su zamalo dovele zemlju na ivicu građanskog sukoba. Treće, Netanjahuova taktika da pravi dogovore sa Hamasom kako bi oslabio palestinske lidere na Zapadnoj Obali i time obesmislio dvodržavno rješenje izraelsko – palestinskog konflikta mu se spektakularno obila o glavu nakon 07. oktobra.

Pored toga, izraelska ekonomija se suočava sa problemima zbog rata – prvi put u istoriji, prošle sedmice je kreditni rejting Izraela snižen. I na kraju, neuspjeh da se spasi veliki broj talaca koje su teroristi Hamasa oteli 07. oktobra dodatno je pojačao pritisak na Netanjahuovu vladu.

Sve ovo su razlozi zašto se veliki uspjesi izraelske vojske u Pojasu Gaze nijesu pretočili u poboljšanje Netanjahuovog rejtinga. Prema anketama, ukoliko bi izbori u Izraelu bili održani danas, aktuelni premijer bi ubjedljivo izgubio.

Postavlja se pitanje – šta dalje. Uprkos sve jačem međunarodnom pritisku, odluka da zaustavi operacije i ostavi Hamas “živim” u Rafi bi definitivno štetila nacionalnoj bezbjednosti Izraela i vjerovatno bi bila posljednji ekser u Netanjahuovom političkom kovčegu. Malo ko, uključujući i opoziciju, u Izraelu želi prekid vatre – sjećanje na 07. oktobar je još vrlo svježe i ogromna većina biračkog tijela u Izraelu želi da Hamasovi teroristi budu dokrajčeni.

Međunarodne sankcije protiv Izraela kao vrsta kazne za patnje civila u Gazi i podsticaj da se pristane na prekid vatre su takođe veoma malo vjerovatne. Izrael je jedina država s demokratskim uređenjem na Bliskom Istoku, pouzdan je saveznik decenijama, značajan je ekonomski partner kako SAD-u, tako i evropskim državama i, možda najvažnije, ovaj put su napadnuti prvi, i to od strane terorističke organizacije. Bilo bi ekstremno teško za bilo kog američkog ili evropskog državnika da se decidno okrene protiv Izraela i tako se izloži optužbama za antisemitizam i za držanje strane teroristima.

Takođe je veoma važno pomenuti da među Palestincima (posebno Hamasom u Gazi) i vodećim arapskim državama poput Egipta, Jordana, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, definitivno “nema ljubavi”. Odluka ovih država da ne prihvataju palestinske izbjeglice (podstaknuta, bez sumnje, negativnim iskustvima Jordana i Libana koji su u prošlosti davali sklonište palestinskim civilima, političkim i vojnim organizacijama) je jasan indikator za to. Iako javno moraju biti na strani Palestine i čvrsti u stavovima protiv Izraela, arapski državnici privatno vjerovatno “mole Boga” da Izrael što prije završi posao i uništi Hamas u Rafi.

Ovaj scenario bi omogućio arapskim državama da, jednom kada bijes javnosti zbog civilnih žrtava prođe, normalizuju odnose sa Izraelom (posebno ako Netanjahu izgubi većinu ili podnese ostavku), zajedno rade na trajnom rješenju za palestinsku državu (jer je uklonjena jedna od glavnih prepreka, Hamas) i ujedine region protiv Irana.

Među Zapadnim saveznicima stavovi su nešto različiti. Ljevica i muslimanske zajednice kod kuće vrše veliki pritisak da se podrška Izraelu smanji. Ovo je posebno osjetljivo pitanje za Bajdena, kom reizbor može zavisiti od izlaznosti muslimanskih glasača u Mičigenu, kao i za UK, gdje se konzervativna vlada ove godine takođe suočava s izborima, a po anketama prednost imaju opozicioni Laburisti. Ove godine su i izbori za Evropski parlament – muslimanski glasovi biće potrebni da bi se ograničio rast radikalne populističke desnice.

Zbog svega toga, Zapadni lideri bi željeli da vide uspostavljanje malo dužeg primirja i odlaganje konačnog rješavanja pitanja Gaze do nakon svih izbora. A ako u međuvremenu Netanjahua zamijeni malo umjereniji izraelski premijer – tim bolje.

Malo je, međutim, vjerovatno da će Izrael pristati na takav scenario – nema mnogo razloga da tako nešto uradi. Možda najbolje čemu međunarodna zajednica i Palestinci mogu da se nadaju je neka vrsta plana da se evakuišu civili prije početka odlučujuće bitke. Takvi planovi su rijetko stoprocentno uspješni. To znači da će katalog ljudskih nesreća dobiti još jedno poglavlje, za koje i Izrael i palestinsko rukovodstvo snose krivicu.

Ipak, ima prostora za optimizam – konačni poraz Hamasa, jednom kad se prašina slegne, može zaista biti stvar koja će odblokirati put prema trajnom miru, dobrim odnosima Izraela i arapskih susjeda i državnosti za palestinske Arape.