Sekta u Baru

Za Antenu M piše: Jakov Daković

"Sad ćete da vidite gde se mafija sastaje, šta rade kad su zajedno i kako su organizovani." Ove riječi najpoznatijeg balkanskog paranoika Ilije Čvorovića pale su mi na um dok sam gledao senzacionalističke naslove u svetosavskim medijima In4s i "Volim Podgoricu".

"Sektaši u Baru!" "Pronađena vudu lutka!" "Zakletva Satani'! "Ono što sledi Iedi krv u žilama!" Indeed, krv se i meni ledi u žilama a stomak okreće dok čitam ovakve informerovske članke.

Ali znate kako, i ja sam samo čeljade, nisam imun na clickbait - ove, "slabost'ma smo zemlji privezani", te tako ipak iz radoznalosti pogledam snimak i imam što vidjeti. Grupa mladih pravoslavaca ulaze u napušteni objekat (btw: kako su znali đe da traže, navodio ih Duh Sveti preko GPS-a?) i rutinskim pregledom otkrivaju nešto što liči na improvizovani oltar. 'Viđi, evo knjiga "Satana" veli jedan, srećan što je prvi napravio tako značajno detektivsko otkriće. Pogledam ja malo bolje, kad ono - u pitanju je knjiga Mira Glavurtića o kojoj sam prije neki dan pisao na svom profilu. Izvanredan slučaj sinhroniciteta!

Miro Glavurtić bio je zanimljiva ličnost. Rođeni Kotoranin, slikar, uz Leonida Šejku i Olju Ivanjicki jedan od osnivača "Mediale", pomalo filozof i mistik . Ali za našu priču bitna je činjenica da je čovjek bio vatreni rimokatolik i da je krivio masoneriju za sva zla ovog svijeta. Stoga je, sredinom osamdesetih, napisao dvije studije - "Pakao" i "Satana".U prvoj je pokušao da demaskira djelovanje slobodnih zidara a u drugoj se bavi štovanjem demonskih sila kroz istoriju. Sad se postavlja pitanje: zašto bi imaginarni barski satanisti koristili knjigu u kojoj se grubo vrijeđa njihov idol, jednu od najcrkvenijih knjiga ikad napisanih? Glavurtićeva studija, doduše, ako apstrahujemo od katoličkog morala, sadrži dosta informacija o istoriji okultizma.

Ali ona nije katalog demona jer ne sadrži sigile (pečate) , dakle ne može se koristiti u ritualne svrhe ič nikako.
Je li moguće da su naši barski "sektaši' baš toliki amateri da su za nekakav ritual izabrali knjigu samo sto što se zove 'Satana" ne zavirivši u njen sadržaj? Ono, naše knjižare baš i ne obiluju literaturom o demonologiji pa su "sektaši" valjda računali- daj šta daš.

Sve bi ovo bilo dosta tragikomično, ali živimo u takva vremena gdje se sve mora uzeti ozbiljno. Pa mi je tako pažnju privukao komentar anonimnog junaka: "Ima ih u Bar dosta, lako se prepoznaju po oblačenju, odmah u'vatit i spalit' na trg". Satanisti se prepoznaju po oblačenju? Zanimljivo. Ali slutim da je ovaj potencijalni inkvizitor mislio na darkere i metalce koji su uvijek dežurni krivci kad se pojavi neki ovakav slučaj širenja moralne panike. Sad bih i ja mogao reći - ultrapravoslavci i vehabije isto vrlo karakteristično izhledaju, lako ih je prepoznati. I šta sad? Da se makljamo po ulici zbog religijskih afiniteta? To se, ruku na srce povremeno i dešava, doduše još uvijek na nivou "situacionih incidenata" kako bi to rekao ministar policije.
Ne znam treba li da objašnjavam- kao što je generacija naših očeva mislila da je svako ko nosi dugu kosu narkoman tako danas neznaveni ljudi misle da je svako ko sluša metal nekakva sotonjara što je velika i opasna zabluda. Zbog te zablude i ovakvih senzacionalističkih tekstova svaki tinejdžer koji nosi T - shirt recimo grupe Behemoth može postati žrtva nasilja glupih i primitivnih ljudi.

Elem, čudno je mjesto taj Bar. Kokain, maloljetničke bande,Rumija, mizogini tekstovi Jovana Plamenca...Bilo bi, vaistinu, o mnogo čemu da se piše kad bi novinari imali hrabrosti da istražuju prave probleme umjesto što se bave uličnim grafitima.

Sve u svemu, dragi moji,tražite Satanu na pogrešnom mjestu. Nije on nužno tamo gdje je neka mlađarija nacrtala broj 666 i
obrnuti pentagram. Ne zaboravite da ime đavola znači 'lukavi". Ja bih ga najprije potražio ne među ljudima koji nose pentagrame nego među onima koji nose krstove i panagije i šire mržnju protiv svakoga drugog i drugačijeg. Dixi.