Navaljni

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Iako se tragična smrt Alekseja Navaljnog desila prije samo pet dana, već se mogu izvući određeni zaključci.

Prvo, vrlo je vjerovatno, ako ne i sigurno, da je Putinov režim odgovoran za ovu smrt. Može se nagađati na koji način je Navaljni umro – da li je (polako ili brzo) otrovan, možda umoren batinama, ili je smrt prosto posljedica zdravlja narušenog decenijama represije. Koji god da je scenario tačan, krivac je uvijek isti – a to je ruski sistem bezbjednosti.

Ipak, pogrešno je pretpostavljati (a neki to rade) da je ubistvo (ili, u najmanju ruku, ubrzavanje smrti) Navaljnog od strane Putinovog režima znak slabosti. Naprotiv i nažalost, ono je znak Putinove snage. Smrt Navaljnog pokazuje da se Putin ne plaši unutrašnjih protivljenja njegovom režimu. Ukratko – ukoliko ruska vlast može da ubije najpoznatijeg disidenta i najopasnijeg političkog protivnika i da se izvuče sa tim bez većih problema, onda može (na unutrašnjem planu) da se bez većih problema izvuče sa svačim.

A izgleda upravo da se Putin izvlači bez većih problema – sporadične demonstracije i nasilje koje je u Rusiji izbilo nakon smrti Navaljnog za sada lako rješavaju ruska policija i službe bezbjednosti. Ovo dalje znači, da, makar kratkoročno ili srednjeročno, nema nade da će “ruska opozicija” (šta god to bilo) organizovati ozbiljniji otpor/uputiti ozbiljniji izazov Putinu.

Smrt Navaljnog pokazuje Putinovu snagu i na još jedan način – on pokazuje sistemu da je i dalje najbolji čovjek da njime upravlja. Putin je čovjek ruskog sistema, a sistem se sastoji od vojnog establišmenta, bezbjednosnog aparata (“čekisti” ili “silaviki”), oligarha, mafije i ruskih nacionalističkih grupacija, intelektualaca i medija. Putin u ovom smislu nije nalik Hitleru ili Musoliniju – i greška je o njemu misliti na takav način. U modernim diktaturama poput Rusije, Kine, Irana ili Srbije, nema “principa vođe”. Diktatori koji vode ove države su “frontmeni” sistema, ali su u potpunosti zavisni od njega.

Sistem funkcioniše na prilično jednostavan način – koristi državnu (bezbjednosni aparat) ili paradržavnu represiju (razne paravojne i parapolicijske formacije, ekstremističke grupe, fudbalski huligani itd) da se drži na vlasti, koristi sveprisutnu korupciju i klijentelizam da se ljudi koji su dio sistema obogate i koristi konfrontaciju sa zapadnim demokratijama kao svrhu postojanja.

U slučaju Rusije, dok god je ta država u “vrućem”, “hibridnom” ili “hladnom” konfliktu sa Zapadom, Putin i sistem koji stoji iza njega mogu sebe predstavljati ruskom narodu kao jedinu branu uništenju Rusije od strane “zapadnih imperijalista” i “ukrajinskih nacista”. To, naravno, služi kao opravdanje za svu korupciju, za klijentelizam kao i za neugodne situacije kada disidenti umiru u zatvorima, lideri opozicije i nezavisni novinari se pronalaze izrešetani na ulicama a biznismeni padaju kroz prozore visokih zgrada ili konzumiraju pića začinjena polonijumom.

A ovo nas dovodi do sljedeće poente – tajming smrti Navaljnog. Dosta analitičara izrazilo je sumnju da je ovaj događaj koristio Putinu. Primjenjuje se sljedeća logika – da u situaciji kada se rat u Ukrajini odvija povoljnije za Rusiju, kada izolacionističko krilo Republikanske partije u SAD za sada uspješno blokira dalju pomoć SAD Ukrajini, kada se umor od rata osjeća i u Evropi a s obje strane Atlantika jačaju glasovi koji se zalažu za dogovor s Rusijom i, na kraju, kada je sam Putin (hvala Takeru Karlsonu) uspješno okončao propagandnu operaciju prema američkoj i generalno zapadnoj publici – sigurno da je smrt Navaljnog problem, a ne uspjeh, za ruskog lidera.

Ne mora da znači. Putin, i sistem iza njega, ne žele dogovore sa Zapadom. Oni mogu da kažu da žele, ili da su ponudili dogovor Ukrajincima, ali za sve što su do sada predlagali znali su unaprijed da je to neprihvatljivo ili za Ukrajince, ili za Zapad, ili oboje. Permanentna konfrontacija sa Zapadom je Putinova strategija još od ranih dvijehiljaditih. Stoga, ne treba testirati bilo kakva očekivanja da će ustupci Putinu u Ukrajini ili negdje drugo učiniti da se Rusija zainteresuje za partnerstvo sa Zapadom ili za hlađenje odnosa sa Kinom, jer bi ta očekivanja brzo bila iznevjerena. Na isti način na koji je Obamin “reset” sa Rusijom završio u slijepoj ulici.

Pored toga, Navaljni vjerovatno nije mogao da politički ugrozi Putina lično. Međutim, bio je relativno mlad čovjek i kao takav definitivno opasnost širem sistemu, jer ga je znao “u prste” i bio je spreman na velike žrtve da bi ga razmontirao. Vrlo je vjerovatno da će proći decenije prije nego što vidimo bilo kakvu ozbiljniju promjenu na bolje u Rusiji. Navaljni je, međutim, bio dovoljno mlad da je mogao da priušti da sačeka i iskoristi priliku ukoliko bi se ukazala. Sistem je sada prijetnju u vidu Navaljnog eliminisao. I isto kao sa Prigožinom, otarasivši se Navaljnog, Putin je demonstrirao sistemu da je on i dalje najpouzdaniji čovjek da obavi posao.

Na kraju, ali ne i najmanje važno – Navaljni je pokazao ne samo Rusiji, nego i čitavom svijetu, moć slobodnog izražavanja mišljenja i ideja. Ljudi generalno vole da misle slobodno i izražavaju to što misle. A ako se to radi na dobro upakovan, zabavan i jasan način – još bolje. U ovome je bio ključ popularnosti Navaljnog – on nije bio u stanju samo da razotkrije korupciju i trulež ruskog sistema, već je to radio na način savršeno razumljiv i manje obrazovanim ljudima, ili onim koji nijesu zainteresovani za politiku.

I ako ima ikakve nade da se iz smrti Navaljnog može izroditi i nešto dobro, ona leži u činjenici da, kroz istoriju, uvijek su pokušaji gušenja slobode govora i mišljenja uzrokovali povratne reakcije. Od inkvizicije do “cancel” kulture, od spaljivanja knjiga do pokušaja da se politički oponenti ubiju, zastraše ili zatvore – primjera je mnogo. Jedan od takvih primjera bio je vidljiv i u Crnoj Gori prošle sedmice, kada se jedan od glavnih tvrđava slobode govora u našoj zemlji, portal “Antena M”, uspješno odbranio od pokušaja da se sloboda govora uguši.

Naravno, pomenuti događaj u Crnoj Gori prošle sedmice se ni na koji način ne može upoređivati sa stravičnom žrtvom koju je podnio Navaljni. Ipak, treba biti i zahvalan i ohrabren brzom, efikasnom i hrabrom reakcijom uredništva, kolumnista i novinara Antene M, kao i predstavnika civilnog sektora i drugih dobronamjernih ljudi. Takva reakcija daje nadu da Crna Gora, još uvijek, nekako može izbjeći mrak koji je obavio Rusiju i Srbiju.