U početku bijaše laž

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Budući da živimo vrijeme vjerujućih, sasvim je prirodno da u duhu starozavjetnome napišemo: “U početku bijaše laž”. Neće nam uzeti za zlo dragi Gospod što ispisujemo neku sasvim drugačiju Knjigu postanka. Što pišemo Stari zavjet aktuelnog režima. Jer, aktuelni režim je bogougodan, a svako ko nije u saglasju s istim završiće na lomači svetosavskih inkvizitora.

Pseudoreligioznih fanatika, čije je vrhovno božanstvo Sveti Sava. Koji je još prilično davno iz srpskih hramova proćerao Isusa Nazarećanina. Što je u redu, jer, što je neki Nazarećanin uopšte i tražio u srpskim bogomoljama?! Uglavnom otetim. Nego, vratimo se Postanku. Postanku onih koji danas odlučuju u koliko će gustom mraku truliti Crna Gora. U početku bijaše laž, laž masna kao tek na ražnju ispečeno prase na nekom četničkom posijelu, ili pak protestu vesele srbadije ispred crnogorske Skupštine.

Pamtite one prizore potlačenih i ugnjetavanih, sa sve kokardama na čelima, i prasetinom na bradama? Eh, to su bila vremena. Kad je aktuelna vlast bila opozicija. Koliko je samo uživala u koži jagnjeta. Jagnjeta kojeg goni strašni vuk. Ali, aktuelna vlast već je odavno vlast, pa se i biti jagnjetom kojeg kani pojesti zlokobni vuk više ne da. Zapravo, vic i jeste u tome što se aktuelni režim i dalje ponaša kao da je opozicija, a bivši režim, koji je danas opozicija, kao da je i dalje vlast. Htjedoh reći da bili vlast ili opozicija bivši se nikako ne daju porediti s vukom. Ako ćemo pravo, i tad i sad baš oni su nalik jagnjadima božjim. Uz nadljudske napore ne mogu ih zamisliti kako trideset dana spavaju u šatorima na podgoričkim ulicama, ili predvode narod koji želi zauzeti Skupštinu.

Zapravo, jednom sam svjedočio da su nekoliko sati proveli na ulici, na protestu, i čini se da je to vrhunac žrtve koju su spremni podnijeti. Ipak, nije riječ o njima, već o onima koji su nakon Velikog potopa donijeli novi život dotad zatočenoj Crnoj Gori. Sodomi i Gomori ogrezlim u grijehu bivših vladara. Nije bilo tako davno kad su pravednici sačinili arku i na njoj preživjeli kraj grešnog, u bludu i svakojakoj prelesti zarobljenog svijeta. Dobro, na tu su se arku prvi ukrcali pacovi s broda koji tone, a onda i ostali, koji su najednom spoznali da su decenijama živjeli u zabludama.

No, arka je arka, i arki se u graditelje i putnike ne gleda. Ali, u početku ipak bijaše laž. Laž velika kao kuća. Laž velika kao Srpska kuća u samom centru Podgorice. Mit o Grijehu i Velikom potopu sazdan je na laži. Obećanje vrlog novog svijeta bilo je samo šarena laža za budale. I pacove. Razlika je što budale vjeruju, a pacovi samo žele da utole glad. I nije važno koja će ruka tu glad utoliti. Od 2020, takoreći od godine Velikog potopa i novog početka u novom i slobodnom svijetu zbilo se štošta. Popis ništavila i njihovih laži iziskivao bi tomove i tomove knjiga.

Hronologija nepočinstava onih koji su rušili “zemlju grijeha” duga je koliko i spisak partija u kojima su bili visoki funkcioneri pokreta URA. Ili pokreta PES. A taj je spisak, znate, duži od onog za neđeljnu nabavku u nekom od trgovačkih marketa. Elem, arku su gradili mnogi. Što znači – mnogi su i lagali, ne bi li bili lađari lađe koja će spasiti one vrijedne spasenja. I bijahu. Od Zdravka do Milojka. U početku bijaše laž. U početku bijahu i Demokrate, i DF i URA. Kasnije će se svijetu objaviti i PES. Pitanje je ko je najveći lažov od svih.

Pitanje za ozbiljan kviz. Jer na njega nije lako odgovoriti. Ako mene pitate biram Demokrate, prije svih ostalih lažova. Jer, njih su, kažu, progonili i tukli?! Ko, kad, i đe, stradalnici, kakvi ovom zemljom nijesu hodali? Ozbiljan takmac Demokratama je URA. Ovih dana svjedočimo tradicionalnoj bestijalnosti njenih prvaka. Zamislite, oni koji su, kao niko do njih, izdali i prodali Crnu Goru, danas drže slovo o odgovornosti, kršenju zakona, političkim naimenovanjima i sličnom.

Oni, čije je svako naimenovanje bilo isključivo političko. Oni, koji su na čelo Agencije za nacionalnu bezbjednost postavili čovjeka osuđivanog za najteža krivična djela?! A od dugododišnje prve saradnice prokazane Verice Maraš načinili narodnog heroja?! Danas se takvi takmiče u laži. U populizmu. Svjesno. I s jasnom namjerom. Znajući da bi u Crnoj Gori i Triger iz Mućki imao pravo glasa.

Dok DF i dalje lamentira nad kletom sudbom Srba (iako su Srbi vlast), Demokrate, URA i PES liče na čuvenog plemića Don Kihota od Manče! Oni se i dalje bore s vjetrenjačama davno arhiviranog bivšeg režima! Doduše, sličniji su Sanču Pansi! Uostalom, zašto to ne bi činili? Ako je neko 2020. povjerovao u njihove bajke, zašto ne bi i danas? Zar je Crnu Goru u međuvremenu preplavio val mudrosti? Nego, dok čitam saopštenja počivše URE i gledam reprodukciju Munkovog “Krika” utisak je isti – očaj, bespomoćnost, i vapaj beznadežno i nepovratno izgubljenog.

Nevermore, rekao bi Edgar Alan Po. Nevermore, URA. Što ste lagali, lagali ste. Drugi ipak lažu bolje od vas.