Aktuelno stanje u trans – atlantskim odnosima

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

 “Pitali su me na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji zašto sam toliko depresivan” – tvitovao je prije par sedmica litvanski ministar inostranih poslova Gabrielijus Landsbergis. Istom prilikom je nastavio: “e pa, neko mora da priča onako kako je, a ovako je – stvari se kreću loše”.

Landsbergis je ciljao na bezbjednosnu situaciju koja će se, da ga ponovo citiramo „pogoršati u Ukrajini, u ostatku Evrope i moguće u čitavom svijetu) ukoliko se „mi (trans – atlantska zajednica) ne trgnemo i vratimo se u akciju“. Dalje je objasnio da „Ukrajincima fali municije i prisiljeni su da se povlače, Evropa se suočava sa izazovima koji mogu testirati član 5 Vašingtonskog ugovora a globalna nestabilnost je sve veća zato što su autokrate ohrabrene ruskom agresijom i našim preopreznim odgovorom“.

Landsbergis je seriju tvitova zaključio jednostavnom izjavom: “Ovo nije pesimizam, ovo su činjenice”.

“Depresija” litvanskog ministra inostranih poslova vezano za evropsku i globalnu bezbjednosnu situaciju je nažalost prisutna i kod mnogih poznavalaca spoljne politike i bezbjednosti s obje strane Atlantika. Ovo je njihovo mišljenje – jedini način da se Rusija spriječi da pobijedi u Ukrajini je da se Ukrajini u neograničenom roku šalje sve moćnije i sofisticiranije oružje.

Ukoliko Rusija, međutim, pobijedi u Ukrajini, sljedeći potez Putina biće testiranje odlučnosti NATO-a da “ispoštuje” član 5, tako što će Rusija napasti neku od ranjivijih NATO-saveznica. Na prvoj liniji vatre bi bile zemlje “2B” (Baltik ili Balkan). Ukoliko reakcija NATO-a na ovo ne bude zadovoljavajuća, ovo će biti kraj za mir i bezbjednost u Evropi za dugo vremena. Razlog za ovo je činjenica da uspješnost alijansi zavisi od njihovog kredibiliteta – čim neprijatelji prestanu da vjeruju da će alijansa reagovati kako treba, pojačaće agresiju, bez obzira na to kakvim vojnim kapacitetima alijansa raspolaže. Ovo posebno važi za autokratske, ekspanzionističke režime poput Putinovog.

Ne dijele, međutim, svi, ovo gore-opisano mišljenje. I u Evropi i u SAD pojavljuju se sa svih strana političkog spektra glasovi koji tvrde da Putinovi argumenti da je Zapad loše tretirao Rusiju, da je Ukrajini trebalo nedvosmisleno uskratiti bilo kakvu mogućnost da se pridruži NATO-u i da je mirovni sporazum, kojim će Ukrajina ustupiti dio teritorije Rusiji - jedini, a i najbolji način da se rat okonča.

Ovih dana, pristalice bivšeg (i možda budućeg) predsjednika SAD Trampa su najprijemčivije za ovaj argument. On je na liniji “transakcionog” shvatanja saveza i spoljne politike koji Tramp ima, a dodatno ga promoviše i sam Tramp u često zapaljivim predizbornim govorima. Na primjer, izjavio je da “ukoliko postane predsjednik, natjeraće za jedan dan Ukrajinu i Rusiju da prekinu borbe”, kao i da će “reći Putinu da što se njega (Trampa) tiče može da radi šta god želi” NATO saveznicama koje još uvijek ne troše 2% BDP na budžete za odbranu.

Trampova grubost i direktnost definitivno nijesu od pomoći da se uplašeni Evropljani smire. Ipak, važno je priznati da pojedini njegovi stavovi nijesu “bez neke”. Istina je da su evropske saveznice zanemarivale odbrambene kapacitete decenijama i računale da će ih SAD vojno uvijek izvući ako “dođe frka”. Situacija se sada popravlja – 18 članica NATO-a će 2024. dostići standard izdvajanja 2% BDP za odbrambene budžete. Evropske saveznice takođe jačaju kapacitete za pomoć Ukrajini – na primjer, očekuje se da sljedeće godine u ovo doba, evropske fabrike budu u stanju da proizvedu dovoljno municije i artiljerijskih granata da pokriju većinu potreba Ukrajinaca.

Ipak, problemi i dalje ostaju. Nije dovoljno samo povećati vojne kapacitete – zemlje treba da imaju političku volju da ih iskoriste kad je potrebno. Nedostatak te političke volje je tradicionalno veliki problem za Evropljane. Slično je i sada. Na primjer, od svih evropskih saveznica jedino se (do sada) Ujedinjeno Kraljevstvo priključilo operaciji “Stalni čuvar”, kojom se štite pomorske rute u Crvenom moru od napada Huti pobunjenika iz Jemena. Ovo uprkos činjenici da napadi na trgovačke pomorske rute štete svima, a da evropske saveznice poput Francuske, Španije ili Italije imaju dovoljne mornaričke kapacitete da doprinesu operaciji.

Sve ovo ukazuje na zaključak da će nova poplava užurbano smišljenih planova (podstaknuta strahom od pobjede Trampa) da Evropa postane bezbjednosno nezavisna od SAD, dovesti do istog stanja kao i prvi put (kad je Tramp bio predsjednik) kad su se ti planovi pojavili. Na kratak do srednji rok, Evropa nije sposobna da brani samu sebe. Što prije evropski lideri private tu činjenicu i prilagode svoju poziciju prema glavnom garantu njihove bezbjednosti – SAD, to bolje.

Pored toga, realistično je (nije sentimentalno) reći da Evropa, posebno Zapadna, ima istorijski dug prema SAD, koje su bile jedan od ključnih faktora oslobađanja Zapadne Evrope od nacizma i koje su je 40 godina uspješno branile od hladnoratovskih ambicija Sovjetskog Saveza. Dobar način da se taj dug “plati” bi bio da Evropa uzme aktivniju ulogu u pomaganju SAD da zaustavi (moguće) sljedeću super silu – Kinu.

Tačno je da su evropske saveznice, u posljednje vrijeme, pooštrile poziciju prema Kini. Ipak, ideja da je Indo-Pacifik predaleko, a kineski novac isuviše primamljiv da bi se zaobišao i dalje je jaka u Evropi. Ne tako davno, francuski predsjednik Makron izjavio je da “Evropa treba da se odupre pritisku da prati Ameriku” oko Kine. Ovakve izjave i ideje, mnogo više nego procenti potrošeni ili nepotrošeni na odbranu, najviše štete trans – atlantskoj alijansi. Ovo bez obzira na to da li u Bijeloj Kući sjedi Bajden, Tramp ili neko treći.

Što se tiče Ukrajine, pristalice kontinuirane pomoći Ukrajini u SAD i u Evropi (što ovaj autor takođe podržava) treba da se malo više potrude u ubjeđivanju protivnika te pomoći zašto je ona potrebna, i takođe da predstave što je plan za budućnost i na koji način vide eventualni završetak konflikta. Najbolji, praktično neoborivi argument za nastavak pomoći je da je ona ključna za odbranu međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima koji je, sam po sebi, ključ za ekonomski prosperitet i Evrope i Amerike, a koji Rusija želi da uništi.

Zato je najgori mogući argument upiranje prstiju i nazivanje svakog ko se protivi pomoći Ukrajini “ruskim marionetama”. To baš i nije način da se ljudi ubijede, a posebno ne da glasaju za dalju pomoć. Nije način ni izaći pred javnost i reći da najveća bezbjednosna prijetnja nije ni Rusija, ni Kina, nego klimatske promjene – to otprilike zvuči kao reći nekom tridesetogodišnjaku koji se suočava s pištoljem uperenim u glavu da je njegov najveći problem, u stvari, to što će, kad bude imao 70 godina, možda umrijeti od raka.

Sa druge strane, takođe je krucijalno prepoznati da američki izolacionizam i/ili tendencija da se prave dilovi sa Putinom, koju ispoljavaju populistička desnica i ljevica na obje strane Atlantika, takođe mogu nanijeti ozbiljnu štetu interesima i Evrope i SAD. Posebno je štetna ideja da SAD treba da ignorišu Rusiju i koncentrišu se na Kinu. Tačno je da je Kina, dugoročno, jača prijetnja svjetskim demokratijama nego Rusija. Ipak, između te dvije revizionističke sile postoji ključna razlika. Kina još uvijek vjeruje da je dovoljno jaka da uputi izazov Zapadu u okvirima postojećeg svjetskog poretka, i pobijedi u tom rivalstvu. Zato su Kinezi još uvijek neskloni potezima koji mogu odistinski destabilizovati svijet.

Ruski režim je, međutim, potpuno svjestan da nije dorastao Zapadu – ni vojno, ni politički, ni ekonomski, i da zato nema mogućnost da postojeći svjetski poredak preoblikuje onako kako on to želi. Zbog toga Putin teži da taj poredak uništi, što na kratak i srednji rok čini Rusiju mnogo opasnijom za svjetski mir. Da parafraziramo poznatu ekonomsku “teoriju izgleda” – kineski lideri su manje skloni riziku, jer vjeruju da stoje dobro. Putin je i te kako sklon riziku jer zna da na dugi rok gubi.

Međutim, ukoliko Kina vidi da Putin rizikuje i destabilizuje i svi ga puštaju i na kraju dobija, i oni će postati skloniji da rizikuju – na Tajvanu ili negdje drugo.

Takođe je važno prepoznati da, iako se Trampova retorika o NATO izdacima može razumjeti kao ciljano oštra da bi se Evropljani natjerali da više ulažu u odbranu (što je poželjno), njegova nepredvidivost, bezobzirnost, sklonost da uništava institucije i divljenje koje često iskazuje svjetskim diktatorima može biti ekstremno štetno za dalje građenje i jačanje američko – evropskog savezništva. Sve ovo se može podvesti pod korišćenje populističkih metoda u spoljnoj politici – a spoljna politika je oblast koja je potpuno nekompatibilna sa populističkim načinom razmišljanja.

Takođe, korišćenje spoljne poliitike kako bi se podilazilo/uticalo na javno mnjenje na domaćem terenu nikad nije zapadnim liderima “na dobro izašlo” (Minhenski sporazum i Vijetnamski rat su poznati istorijski primjeri) i obično je vodilo pobjedama autokratija, ali i istorijskoj diskreditaciji zapadnih političara koji su ovakvu vrstu spoljne politike sprovodili. Isto se vrlo lako može desiti i populistima današnjice.

Dugoročno rješenje za globalnu bezbjednosnu krizu je trans – atlantsko jedinstvo. Kad god je trans – atlantska zajednica bila ujedinjena, vrijednosti koje je branila pobjeđivale su i svijet je bio stabilnije mjesto. Buduća stabilnost svijeta zavisi od sposobnosti zapadnih državnika, u Evropi i u SAD, da prihvate ovu činjenicu i shvate da, kakve god bile međusobne političke razlike i lične netrpeljivosti, nastavak trans – atlantskog jedinstva je u interesu svih.

Veoma je, međutim, neizvjesno da li je sadašnja grupacija aktuelnih i (moguće) budućih političara na Zapadu sposobna za ovako nešto. Usudićemo se da pogađamo – ova neizvjesnost, mnogo više nego eventualni nedostatak municije u Ukrajini, glavni je razlog za depresiju litvanskog ministra s početka teksta i drugih spoljnopolitičkih donosilaca odluka i eksperata. A ovo je i razlog zašto pišemo ovaj podugački članak – neko se u Crnoj Gori može zapitati zašto bi se ova dešavanja u dalekom svijetu toliko nas ticala. Ne treba, međutim, zaboraviti – ako svijet počne da “gori”, Balkan i Crna Gora biće prvi, ili među prvima, na liniji vatre. Kao što smo, uostalom, uvijek i bili.