Da li bi i institucionalni leš stvarno mogao u EU

Za Antenu M piše: Zoran Majski

Čudnih li puteva i stranputica, kojima danas tetura Crna Gora, i još čudnijeg i opasnijeg konteksta u kojem je zatičemo (a znamo da je sve u kontekstu) dok zaobilazeći jasne i odavno trasirane drumove, traga za opstankom. A put kao put, nekad teškom mukom zajedništva i iskonskom željom za napretkom stvorena krčevina, a nekad blatnjava ruina, zaboravljena i napuštena usljed „olako obećanih brzina“ i lakomo prihvaćenog novuma, koji samo što nas nije blistavom i širokom cestom odveo u blaženu sigurnost državnog unikuma, serviranog od, treći put prepakovane, avgustovske družine, koja što iz neznanja, a što iz zle namjere, sahranjuje Crnu Goru.

Ovo što danas prolazi Crna Gora je nikad viđena utakmica ko će više urnisati institucionalne temelje njene državnosti, za uzvrat nudeći sumanuto opravdanje da je to način da što prije i jednostavnije isporučimo potrebno, na putu ka Evropskoj uniji. Otvoreno licitiranje tezom da se u ovom trenutku može ponuditi institucionalni leš umjesto stabilne države i da će to biti sasvim dovoljno, jer su geostrateške prilike takve da se vrata Evropske unije otvaraju sama od sebe, samo je zlokobno opravdanje da političke strukture, oslonjene na Srbiju i Rusiju, učine sve potrebno kako bi od crnogorskog evroatlantizma ,,ostali samo dugmići,“ a od države prazna ljuštura, podložna etničkim sukobima i disoluciji.

Izuzev sumnjive i uvredljive ekonomske koncepcije, koju još niko nije vidio, ako zanemarimo skarednu penzionersku uravnilovku i iznuđenu povišicu prosvjetara, bez prave vizije napretka se simuliraju reforme i tobože pomirljive forme hipsterske identitetske indiferencije, u kojoj prednjači aktuelni premijer Spaić. Destruktivno se zatvaraju vrata svim građanskim subjektima koji su, bili i ostali, izvorni kreatori politike NATO i evropskog integralizma, sa više nego dokazivim rezultatima i partnerstvima.

Dok građanski politički subjekti trpe neviđeno, a na lažima kreirano dezavuisanje srpsko-ruske medijske osovine, premijer drži glavu u pijesku kvazi tehnokratizma. Za to vrijeme stranka mu se raspada upravo po identitetskom šavu, a on, gaseći požar benzinom, Vladu pokušava osnažiti inkluzijom srpsko-ruskih eksponenata ultra-nacionalne profilacije, težeći da ovaj lični politički ukop zablaži ulaskom u Vladu bošnjačkih i albanskih partija - osvjedočenim sljedbenicima evropskih i evro-atlanskih integracija.

Ako je iko sumnjao u ovakav ishod, neka se samo prisjeti ko je ispred stranačkih prostorija PES-a barjačio i kakve pjesme pjevao u noći njihove izborne pobjede. Ako Premijer misli da su to sljedbenici politika koji su željeli njega kao lidera, neka se prisjeti i ko mu je zatvorio vrata na predsjedničkim izborima. I odakle je stigao taj aber. Pa zato još jednom: Ko misli dobro Crnoj Gori ne smije biti dio avgustovske skalamerije, kojom, da dodam, komanduje kleronacionalistički subjekt, u celofan uvijenog, a po Crnu Goru nikad opasnijeg vojvode Mandića.

Već smo jednom svjedočili, a posljedice trpi cio region, do čega nas je dovela pogrešna procjena da se stabilnost može obezbijediti podrškom onima koji se u esenciji protive svim vrijednostima evroatlantizma, koliko god podvili rep, lukavo računajući na pragmatizam moćnih.

Zar nam Vučićeve i Dodikove navodne političke transformacije, na koje su računale i možda još računaju evroatlanske strukture, nijesu najbolji primjer da se ni resetovanim Demokratskim frontom ne može obezbijediti stabilna budućnost regiona, bilo da se radi o priznanju Kosova, očuvanju BIH, pa sve do toksične manipulacije da je građanski koncept u Crnoj Gori, kojim dominira DPS, demokratski i antisrpski ćorsokak u borbi protiv endemske korupcije.

Tako je nastala opskurna – inverzivna koncepcija po kojoj je, da bi se prevazišla poglavlja 23 i 24 potrebno u kleronacionalizmu prepoznati napredak, oličen u crkvenoj kontrarevoluciji, koju nam je nametnula autoritarna osovina Vučić-Putin. Uslijedila je revija političkih manekena Aleksandra Vučića i srpske Patrijaršije koji su trajali onoliko koliko se ne zamjere velikom vođi u ispunjenju svojih zadataka. A svi su ih imali – Krivokapić već pomenutu klerikalizaciju i Temeljni ugovor, koji je izbjegao u maliganskom nastupu hrabrosti, što je za pohvalu.

Naravno da je to sproveo Dritan! Uslijedio je i njegov frontalni pritisak na pravosudni sistem. Pod krinkom zaista potrebnog finalizovanja pravosudnih i tužilačkih imenovanja, otpočelo je štancovanje optužnica koje je višestruko pratio politički i medijski linč, praćen nagovještajem vetinga, koji je teško vidjeti osim kao vid pritiska na sudove da u što većem broju i neselektivno prihvataju optužnice, sa jasnim ciljem političke afirmacije tvorca ove destrukcije pravosudnog sistema Crne Gore, koji se bez zazora poigrava ljudskim sudbinama, ali i profesionalnim dignitetom sudijske branše. Rezultat je niz, blago rečeno, problematičnih pritvora, optužnica, izostalih sudskih presuda gdje se krivica svaljuje na advokate koji se zbog poštovnja procesne proceduralnosti „optužuju“ da usporavaju postupke.

Dok traje taj nestvarni pravni galimatijas, izazvan političkom borbom i urušavanjem građanskih politika, u pritvorskim jedinicama leže ljudi bez dokazane krivice, bolesni i sluđeni haosom pravne države koja ovakvim pristupom pokušava da zatvori poglavlja koja se bave kvalitetom pravnog sistema države Crne Gore. Za to vrijeme kokičar Dritan Abazović stvara atmosferu u kojoj je lako povjerovati da on kontroliše tužilački sistem, egzaltirano i sladostrasno seiri nad sudbinom ljudi koje, kada bi zatražili zdravstvenu zaštitu, lisicama vezuju za bolnički krevet, kao da se radi o masovnim ubicama, dok demokrate u njegovo ime pokušavaju sačuvati dominaciju bezbjednosnim sektorom, dovodeći Vladu i Parlament do granice funkcionalnosti.

Teško je u takvim okolnostima povjerovati u profesionalizam i depolitizovanost bezbjednosnog, tužilačkog i sudskog sistema, iako bi svako normalan želio da država baštini tu vrstu sigurnosti, neophodnu da iskoračimo ka vrijednostima za koje smo, kako se predstavlja, većinski opredijeljeni. Možda kao građani jesmo, ali kao politički subjekti očigledno nijesmo. Zato je neophodno i blagotvorno tu opredijeljenost provjeriti, pa makar i na izborima.

Ako nedavna parlamentarna zasijedanja i Vladino noćobdijanje oko prevlasti u bezbjednosnom sektoru nije dovoljan razlog još uvijek aktuelnom premijeru Crne Gore da se liši eventualne dileme kojim putem treba da krene da bi spašavao što se još spasiti može, onda bi mu poruka iako odlazećeg Gabrijela Eskobara morala biti jasan putokaz. Ako očekuje podršku i putokaz sa neke druge strane, onda će neumitno potvrditi status još jednog političkog manekena srpskog kleronacionalizma, kome se ne smije vjerovati. Tu cijenu su već platili njegovi avgustovski prethodnici.