BLȂGI ANTIVARI

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis

Ima gradova, velikih, uređenih, sa trista čuda i hiljadu iznenađenja, gradova opjevanih i gradova na paradizo nalik. Gradova punih strasti i bolesne žeđi djevojaka. Gdje se mudrost ljudska topi pred zelenim, svilenim maglama erosa. Sve je u njima na mjestu, blješti elektrika, virtualne majstorije na svakom koraku, užici, igara i pjevanja napretek, ića i pića napretek. Jedino TI u tom gradu nisi na svom mjestu, ne pripadaš mu. U takvim gradovima razgovor sa samim sobom raširen je poput epidemije, od milion riječi i milijardu glasova najprije do tebe i u tebi nastani se - ćutanje. To su veliki gradovi velikih država - bljesak gradova novootkrivenih kontinenata. To su gradovi Amerike. I Evrope gradovi, u koju ćemo, govore nam svi od integriteta, jednom i mi ući. Pa da znamo što nas čeka. Antivari nije jedan od takvih gradova.

Ima i gradova iz teških snova velikih pisaca. Gradova koji su mjesta velike literature i malih junaka. Gdje iznad krovova vijore jarboli jedrenjaka koji samo slute daleke obale i ugašene Mjesece, iza nebesa stanice, jer sidra dići to brodovlje neće. Gradovi lavirinti, vrteške, prostori u kojima saznate tek toliko da o sebi malo znate, pozlaćeni gradovi kojima hodate s nogama od olova, gdje se prašina prosjačka i trpljenje monaško posipaju poput kapljica svete vodice po svima onima koji su griješili a oprosta naći neće, bezvoljne raskrsnice vaših očekivanja koja ste dobro zamislili ali koja ne dolaze. U kojima imate sve što vam ne treba i tek ponešto od onoga što vam treba. Pa da nikad i ne saznate što vas čeka, takvi su ti gradovi.

Antivari nije takav grad. Ima, potom, gradova u kojima se vaše tijelo useljava kao u puževu kućicu, naoko ste sigurni, ali se duh vaš u tom prostoru nikad staniti neće među sluzi puzavca. Gradovi spavaonice, gradovi stadioni, mehanički gradovi i gradovi bez sjaja u očima metalnih mostova. U tim gradovima postoji poneki kutak u kome se silom volje uvukao zračak prošlosti, iskrica budućnosti, ali se od siline sadašnjosti ne prepoznaju te tačke, ne čuju života otkucaji, iz njih se ne vijore marame sretnog djetinjstva. Naravno: Antivari ne spada ni u takve gradove.

Od koje je onda vrste grad o kome piše Mediteran. Stari i novi Antivari? Da bi to saznao moraš u sebi da očuvaš sjećanje na one kojima si se uvijek radovao, a koje su ti oteli gradovi koji na Antivari ne liče. I da prepoznaš sve snove i nadu onih koji su, živeći u gradovima koji na Antivari ne liče, sva svoja zavještanja, vjeru, nadu i slutnju ipak jednom, na kraju putovanja, poslali u stanicu koja na Antivari liči, koja je sam grad Antivari: utočište i kapela ljudskog toj agori. Gdje sa visova nad gradom padaju na tvoju radost zeleni mirisi pokošenih trava Sutormana. Gdje životi naši nemaju sijenku i gdje su putovanja širokim veslima ka Otrantu prepoznala svu prošlost kojoj je budućnost ime. Antivari je, dakle (dodajmo metaforu tekstu), dobro okovan mač zdravog života u kome su pogibije emocija srasle u život vječni. U ovom gradu i moj se skrajnuti temperament utapa u kolektiv, jer sam u gradu Antivari, koga volim toliko koliko i on mene više od pola životnog vijeka drži na svojim grudima. Dva po mnogo čemu brata grad Antivari i ja jesmo. Jer se u gradu Antivari, u Starom i u Novom, u Podgradu i na Bartuli, sred Mrkojevića u kojima su moji muslimani jednako moji koliko i pravoslavni na Topolici, a katolici ma gdje da su srasli u Antivari gradu, moji su i njihovi i naši, a svoji ponajviše. I nema u gradu Antivari mjesta gdje ne možeš ruku drugaru pružiti, a da je ne prihvati: desnom tvoju šaku, a u lijevoj jabuku na dar; niti pomoć zatražiti a da ti se ne dadne sa ruke obije, ne pitajući zašto ti treba, ne sluteći imaš li je dovoljno, neka ti se nađe svakako. I ne mudrujući riječima bez sjaja, i bez upita: jesi li ti od ovijeh rodova nasljednik, od onijeh dunjaluka insan božji, jer na tom visu na kome Antivari  moj i tvoj, i za svakoga kome je do prijateljstva i komšiluka svetinja družbi ljudskih najsvetija. Antivari je crnogorska nada da nam niko kome nije do rada i družbe nauditi neće. Niti može, ako se kojiput zla misao useli. Doista, čujte što vam velim: nisam samo ja to okusio i iskusio, mnoge su me besjede znanaca u to diljem regiona podsjećale, kako su prispjećem i boravkom u grad Antivari, kao na svom ognjištu plandovali, i da je istinita ona starinska uzrečica – do cara nema grada kakav je Antivari.