Srpsko-ruska ofanziva na UN

Piše: Dženana Karup Druško 

Koliko je (ne)važna rezolucija UN-a o genocidu u BiH najbolje svojim reakcijama pokazuju u Srbiji i Republici Srpskoj.

Ne samo njihove prijetnje, protivljenje rezoluciji i (ponovno) pozivanje Rusije u pomoć, nego i zajednička srpsko-ruska ofanziva prema UN za usvajanje rezolucije kojom bi se intervencija NATO-a u Srbiji proglasila kršenjem međunarodnog prava. Nenad Stevandić je u ruskoj Dumi jasno poručio da nije bilo ruskog veta Republika Srpska bi bila uništena, “jer bi je bilo nemoguće braniti s tim prefiskom“.

Može li iko zamisliti kako bi izgledala srpsko-ruska ofanziva da oni u rukama imaju presude UN-ovih sudova (kakve ima Sarajevo)? Dok srpski mediji, s obje strane Drine, žestoko reagiraju na samu najavu prijedloga rezolucije o genocidu u BiH, u Sarajevu nema reakcija na Stevandićev govor u Dumi, Vladu RS-a koja priprema tužbe protiv NATO-a, a ni na prijedlog (srpsko-ruske) rezolucije zbog intervencije NATO u Srbiji, nakon stravičnih zločina u BiH i na Kosovu.

Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije poslalo je prije nekoliko dana njemačkom ministarstvu diplomatsku notu u kojoj traži da Njemačka opsadu Lenjingrada tokom Drugog svjetskog rata prizna kao genocid, a ne samo kao ratni zločin. Po pisanju njemačkih medija “Rusija insistira na službenom priznanju ovakvih nedjela Trećeg Reicha kao genocid”, pozivajući se na to da je u današnjem Sankt Peterburgu, koji se našao u obruču Wehrmachta i njegovih saveznika 1941-1944, i koja je trajala 900 dana, život izgubilo, prema nekim procjenama, preko 1,1 milijuna stanovnika, dok su bezbrojni civili umrli su od gladi ili se smrznuli.

Znači li to da bi Sarajevo, vodeći se ovakvim zvaničnim stavom Kremlja, moglo zatražiti od Banja Luke (Republike Srpske) i njihovih saveznika iz Beograda (Srbija) da priznaju da je opsada Sarajeva, koja je trajala 1.425 dana, bila, ne ratni zločin (presuđen pred UN-ovim sudom u Haagu), nego genocid u kome je život izgubilo više od 10.000 civila među kojima više od 1.000 djece, dok su građani, koji su svakodnevno bili mete artiljeraca i snajperista, iscrpljivani nestašicom hrane, lijekova, vode, struje, plina… i za to tražiti ratnu odštetu?

Pravda po mjeri Rusije

Dok Rusija od Njemačke zahtjeva “pravdu“ u toku je rusko-srpska ofanziva na Ujedinjene nacije kako bi se intervencija NATO-a u Srbiji rezolucijom proglasila kršenjem međunarodnog prava, a talijanski advokat angažiran je da pokrene tužbe protiv NATO-a zbog vojne intervencije u Bosni i Hercegovini.

Prema zvaničnoj stranici Narodne skupštine Republike Srpske “napravljen je plan da se medicinska dokumentacija sa dokazima obezbijedi preko Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, dok će Ministarstvo pravde sa advokatima omogućiti brzo pokretanje postupka utvrđivanja povrede prava na život. To je potrebno kako bi se sudske tužbe adresirale prema krivcima za bombardovanje, bilo da je riječ o NATO-u ili zemljama njegovim članicama“, izjavio je predsjednik Skupštine Nenad Stevandić nakon sastanka u Vladi RS, koji je održan u oktobru prošle godine, a kome su uz Stevandića i talijanskog advokata prisustvovali ministar pravde RS-a Miloš Bukejlović, ministar zdravlja i socijalne zaštite Alen Šeranić i niški advokat Srđan Aleksić, koji u Srbiji vodi postupke protiv NATO-a.

Po Stevandićevim tvrdnjama “Srpska nema problem sa troškovima finansiranja ovih postupaka“, a pozvao je i “stanovnike Federacije BiH, kojima je ugroženo zdravlje zbog NATO bombardovanja, da se uključe u ovaj proces“. Možda da stanovnici Sarajeva usput tuže i Republiku Srpsku i Srbiju zbog bombardiranja Sarajeva koje je također ugrožavalo zdravlje građana, ili korištenja modificiranih avio-bombi koje su zajednički modificirali inženjeri RS i Srbije? Ne, to nije predmet Stevandićevog interesiranja. Kao ni vlasti u Sarajevu.

Razumljivo je zašto Stevandić aktivno radi na ovome – njegova uloga u ratu u BiH dokumentirana je brojnim dokazima u Haagu, a nedavni snimci su građane podsjetili kako je današnji predsjednik Skupštine, nasljednik Momčila Krajišnika (presuđenog u Haagu), “branio“ i “oslobađao“ tu “Srpsku“. Prepravljanje historije i činjenica, uz ličnu korist za Stevandića ima i opću, jer je u Haagu detaljno dokumentirano i to kako je formirana Republika Srpska i zašto, što ozbiljno udara i na argumente u Daytonu gdje je zvanično priznata Republika Srpska, a garanciju za mirovni sporazum u BiH, svojim potpisima dali i Hrvatska i Srbija, države koje “nisu učestvovale u ratu u BiH“, što će kasnije u Haagu biti demantirano, i na osnovu činjenica presuđeno.

Jasno je zašto Stevandić ozbiljno radi na historijskom revizionizmu, uz podršku “predsjednika“ i “predsjednice“, ali nije jasno zašto vlasti u Sarajevu ništa ne rade da se, bar, suprotstave lažnim narativima i pokušajima prekrajanja historije. Pri čemu imaju više no dovoljno argumenata i to utvrđenih u UN-ovim sudovima u Haagu a ne baziranih na dezinformacijama, manipuliranju i interpretiranju činjenica i lažima.

Novi “strašan udar na Srbe“

Početkom marta mediji u Srbiji objavili su da se “sprema novi strašan udar na Srbe“ i da “Bošnjaci planiraju novu rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama“. Po njihovom pisanju (a pozivali su se na nezvanične informacije Večernjih novosti) “bošnjački dio misije Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama samostalno, bez odluke Predsjedništva BiH, radi na novoj verziji rezolucije o Srebrenici koja bi trebalo da bude predstavljena na sjednici Generalne skupštine UN u aprilu“. Dalje navode da “na osnovu ovog dokumenta, za čije usvajanje lobiraju, 11. jula na dan obeležavanja zločina u Srebrenici, trebalo bi da budu održani skup i prigodna izložba u Njujorku“.

Po pisanju medija u Srbiju “to će biti još jedan pokušaj da se diskredituje Republika Srpska i ponove poznati stavovi o 'najvećem masakru u Evropi posle Drugog svetskog rata', zabrani negiranje 'genocida'…“ Ali navode i da se “dokument priprema u jeku ogromnih pritisaka Zapada na RS i njeno rukovodstvo koji imaju za cilj demontažu Dejtonskog sporazuma i utapanje srpskog entiteta u unitarnu BiH…“ Istaknuto je i da se to radi kako bi se “Srbima prikačila etiketa genocida“.

Uslijedile su brojne, oštre reakcije.

Dok je Aleksandar Vučić diplomatski komentirao kako čeka da vidi “namere Bošnjaka“ i da će u skladu s tim reagirati, potpredsjednik Vlade i ministar odbrane Srbije Miloš Vučević izjavio je da “nas čeka velika diplomatska bitka nezavisno od toga da li se zaista priprema ta rezolucija. Vi nikada ne možete da se opustite i morate stalno da radite na zaštiti nacionalnog interesa“.

Milorad Dodik je za beogradsku Politiku izjavio da “pričom o novoj rezoluciji o Srebrenici u UN, Bošnjaci rizikuju mnogo“, te da Zlatko Lagumdžija “za takvu rezoluciju lobira samostalno mimo odluke Predsjedništva BiH i Ministarstva spoljnih poslova BiH“, poručujući da “Lagumdžija i njegovi pokrovitelji iz Sarajeva eventualnim pokretanjem usvajanja nove rezolucije o Srebrenici rizikuju cijelu BiH i njen opstanak“. Nenad Stevandić smatra da bi takva rezolucija doprinijela “destabilizaciji BiH“ i da od nje ne bi koristi imali ni Bošnjaci koji se “vraćaju starim metodama i spinovima“.

Naglašavajući kako se rezolucija priprema bez “nadležnih organa Bosne i Hercegovine“, Politika objašnjava da određeni bošnjački krugovi pokušavajući da iskoriste rat u Ukrajini u vrijeme kad “i papa poziva na belu zastavu“, a Donald Trump i Viktor Orban otvoreno traže zaustavljanje “dotoka novca Kijevu“, i bez obzira na “cenu da Srbe još više gurnu u zagrljaj Rusima, od kojih se očekuje da na kraju spasonosno blokiraju rezoluciju…“ Iz (ruskog) Sputnika su poručili: “Nema više Čirkina, ali ostaje večno njegovo delo koje brani Srbe i Republiku Srpsku. Veliko i sveto. Veto!“

Teorija zavjere

Nakon brojnih reakcija i napisa u medijima Srbije i Republike Srpske, i mlakih, sporadičnih reagiranja u Sarajevu, dramatičnost svemu, s prizvukom teorije zavjere, dao je Senad Hadžifejzović u svom komentaru na Face TV, u kome kaže: “Nije bilo jasno kako o toj rezoluciji nešto zna Beograd, a ništa Sarajevo. I ova tema je postala aktuelna tek jučer… (15.03.2024, desetak dana nakon što je raskrinkana u Srbiji, prim. aut) Sada je jasnije šta se dešava: rezoluciju, odavno, predlaže Institut za istraživanje genocida Kanada, a proces pred UN-om vodi ambasador BiH u UN-u. Emir Ramić predlaže, Zlatko Lagumdžija podnosi. Paradoks: Beograd zna, Sarajevo ne; Ministarstvo vanjskih poslova šuti do danas – Predsjedništvo i od danas. Konaković je za rezoluciju, a Duraković, Srebrenica, pita se: Šta će to BiH sada? Zašto ova rezolucija sada, u tajnosti i odjednom?  Ako je to lična ambicija, projekt ambasadora Lagumdžije, da bi dokazao da nešto radi u UN-u, a do sada ništa nije uradio, onda to nije to. Ako je rezolucija tajni projekt bosanskih – kojih? – stranaka, onda je to ipak trebalo da ide javno, i medijski i diplomatski – pravda se traži na sav glas.“

U jednom od brojnih priloga na ovu temu banjalučki RTRS konstatira: “Nakon što je brižljivo čuvana bošnjačka tajna na Ist Riveru otkrivena uslijedio je šok. Umjesto podrške, neočekivan šamar naporima da Rezolucija o Srebrenici dobije potvrdu u UN i to baš od Srebreničana, od kojih se očekuje da je podrže. 'Zašto to dolazi u ovom periodu i šta će to donijeti i bilo kakve rezolucije koje će biti na štetu jednog ili izritirati drugi narod. Meni u ovom vremenu svjesna politička namjera da se stanje destabilizuje. Ne treba nam ništa što će remetetiti ionako krhku društvenu situaciju', istakao je potpredsjednik Srpske Ćamil Duraković.“ RTRS navodi i da je “Međunarodna Komisija za Srebrenicu koju je formirala Vlada Srpske, utvrdila je da je u srebreničkom kraju od 1992 do 1995. godine stradalo oko 3.500 Bošnjaka i više od 2000 Srba“.

Iz navedenog bi se dalo zaključiti da prijedlog rezolucije o genocidu u Srebrenici i nije izazvao neko interesiranje u Sarajevu, ni političara a ni civilnog društva, da prijedlog nema jedinstvenu političku podršku, da je inicijator (ako je vjerovati TV Face) Institut iz Kanade – iz čega proizilazi da se Lagumdžija “ni kriv ni dužan“ našao u toj priči po svemu sudeći pokrenutoj iz UN-a. I na kraju, očigledno je da inicijativa nije rezultat nikakve zajedničke strategije Sarajeva (a ni Bošnjaka).

Pandorina kutija

No, koliko je (ne)važna rezolucija UN-a o genocidu u BiH najbolje su svojim reakcijama pokazali u Srbiji i Republici Srpskoj. Ne samo njihovo odlučno protivljenje rezoluciji i ponovno pozivanje Rusije u pomoć (kao što je bilo i u slučaju britanskog prijedloga rezolucije o genocidu, koji je zaustavljen u Vijeću sigurnosti UN-a vetom koji je uložila Ruska Federacija), nego i zajednička srpsko-ruska ofanziva prema Ujedinjenim nacijama koja se odvija u isto vrijeme kad i pokušaji blokade rezolucije o genocidu u BiH.

Prvi su ruski mediji (u Srbiji) najavili da je u rusku Dumu došao dokument koji će nakon usvajanja biti proslijeđen u Ujedinjene nacije od kojih će Ruska Federacija tražiti da se intervencija NATO-a u Srbiji proglasi kršenjem međunarodnog prava. Ovakva rezolucija bi bila od koristi Kremlju koji od početka invazije na Ukrajinu tvrdi da je Zapad “otvorio Pandorinu kutiju intervencijom u Srbiji“ (Lavrov), kada je, je li, bez ikakvog razloga napadnuta jedna suverena i nezavisna država, što je, eto, dalo pravo i Rusiji da napadne Ukrajinu. Uz to, Srbija se samo brine za Srbe u regionu, kao što se Rusija brine za Ruse u “svojoj zoni uticaja“. S druge strane, Srbija bi od rezolucije imala koristi jer bi se ponovo “dokazalo“ kako oni poštuju međunarodno pravo, opet bi se “potvrdilo“ da oni nisu imali ništa sa sukobima u BiH i zločinima na Kosovu, a to bi onda značilo i da je Kosovo – Srbija. I bilo bi to zeleno svjetlo i za “ruski svet“ i “za srpski svet“, odnosno etničku politiku (nad demokracijom).

U jeku priprema za ovu srpsko-rusku ofanzivu na UN, u ruskoj Dumi je govor održao predsjednik Skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić koji je, između hvalospjeva o Rusiji i salve zahvala Putinu i Rusima, uz kritiku NATO jer su bombardovali (ne zna zašto) Republiku Srpsku, rekao: “Da Ruska Federacija nije stavila veto na podmuklu, sa Zapada kreiranu, rezoluciju u Savetu bezbednosti, kojom je bilo predviđeno da se srpski narod i Republika Srpska označe genocidnim, Republika Srpska bi možda bila već uništena, jer bi je bilo nemoguće braniti s tim prefiskom“.

Da li je sada jasnije šta znači rezolucija o genocidu u Srebrenici, odnosno BiH? Može li iko zamisliti kako bi izgledala srpsko-ruska ofanziva da oni u rukama imaju presude UN-ovih sudova u Haagu (kakve ima Sarajevo)?

Dok srpski mediji, s obje strane Drine, žestoko reagiraju na samu najavu prijedloga rezolucije o genocidu u Srebrenici, odnosno u BiH, u Sarajevu nema reakcija na Stevandićev govor u ruskoj Dumi, Vladu RS-a koja priprema tužbe protiv NATO-a, a ni na prijedlog (srpsko-ruske) rezolucije kojom će se NATO intervencija u Srbiji, koja je uslijedila nakon stravičnih zločina u BiH i na Kosovu, proglasiti kršenjem međunarodnog prava. Ili, možda, Srbija nije kršila međunarodno pravo učešćem u sukobu u BiH i kontinuiranom finansijskom, materijalnom, kadrovskom i svakom drugom podrškom Republici Srpskoj i Vojsci Republike Srpske?

Možda i ne bi bilo potreba za reakcijama da su haške presude priznate, ali zbog stalnog negiranja (u Banja Luci i Beogradu) svih haških činjenica i historijskog revizionizma koji Srbi uz pomoć Rusije nameću ne samo Balkanu nego, čini se, i cijelom svijetu, očito se mora reagirati jer bitka za istinu (još) nije dobivena.