"Amerika se vratila"... na Trampova podešavanja

Za Antenu M piše: Biljana Jovićević

Nakon što je na „izborima“ u nedjelju osigurao još jedan, peti mandat na čelu Rusije, Vladimir Putin krenuo je u novu ofanzivu - intenzivirao je vojnu invazuju na Ukrajinu, ali i onu diplomatsku prema Balkanu, koristeći stare (i vjerne) dobro oprobane igrače, poput Ivice Dačića.

Ministar vanjskih poslova Litvanije, Gabrielius Landsbergis gostujući u četvrtak kod Kristijane Amanpur (Christiane Amanpour) na CNN-u, iznio je sljedeće ocjene i podatke.

„Rusija neće stati. Danas čujemo da Putin mobilizuje još 500.000 vojnika, što je više nego što mu treba za pobjedu u Ukrajini, dakle očigledno ima planove da ide dalje. Neka nam to legne.“ 

Kristofer Aleksandrov Hil

Za to vrijeme zanimljivo je šta rade SAD-e?

Američki zvaničnici Kijevu poručuju da prestane da gađa ruske rafinerije, State Department blago kori ministra spoljnih poslova Srbije, Ivicu Dačića zbog posjete Sergeju Lavrovu porukom da 'ne pruža Putinu platformu za promovisanje agresije', a američki ambasador u Beogradu, Kristofer Hill (Christopher Hill), kad ne primorava svog kolegu iz Prištine, ambasadora Hovenijera (Jeffrey Hovenier) da reaguje na njegovo držanje strane Aleksandru Vučiću, piše pisma medijima, poput The Wall Street Journala (WSJ), da im kaže kako je razočaran što su u tesktu za njih, stručnjakinja za Rusiju i Balkan Ivana Stradner i Mark Montgomeri (Montgomery), bivši admiral američkih marinaca, „pogrešno okarakterisali“ namjere Srbije koja, kako kaže, želi mir.

Evo posljednjih vijesti iz Ukrajine:

„Još jedno užasno jutro za Ukrajinu. Rusija drugi dan zaredom napada ukrajinske gradove balističkim i krstarećim projektilima. Treba nam više vazdušnih i protivraketnih odbrambenih sistema da zaštitimo civile“, poručio je ukrajinski ambasador u Crnoj Gori, Oleh Herasimenko, izvještavajući crnogorsku javnost o intenziviranim napadima Rusije na njegovu zemlju.

Među pogođenim metama je i najveća ukrajinska brana, DniproHES u Zaporožju, ali nema rizika od pucanja, saopštila je državna hidroenergetska kompanija, a prenio Reuters. Herman Haluščenko, ukrajinski ministar energetike, rekao je da je to najveći napad na ukrajinsku energetsku infrastrukturu u posljednje vrijeme. "Cilj nije samo je oštetiti, već pokušati ponovo, kao prošle godine, izazvati veliki kvar energetskog sistema zemlje"  britanski The Guardian, prenosi izvještavanje Reuters-a.

Energija važnija od života Ukrajinaca

Lider liberala u Evropskom parlamentu, Gi Ferhovštat (Guy Verhofstadt), konstatujući da je riječ o najvećem napadu na infrastrukturu i civile u Ukrajini u posljednje vrijeme, poruku je uputio SAD-u:

“Tako da umjesto da govore Ukrajini da prekine napade na ruske rafinerije, SAD-e bi im trebale poslati svu opremu dugog dometa, avione, projektile... koji su im potrebni!“

Ova reakcija Ferhovštata, koji je i bivši belgijski premijer, odnosila se, kako na isčekivanje da američki Kongres odblokira paket od novih 60 milijardi pomoći za Ukrajinu, kojeg republikanci (GOP) drže kao monetu za potkusurivanje sa administracijom predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden) u izbornoj godini, tako i na poruke koje je izgleda njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Džejk Saliven (Jake Sullivan) prenio tokom iznenadne posjete Kijevu u srijedu. Kako je objavio The Financial Times, pozivajući se na tri pouzdana anonimna izvora, SAD-e su pozvale Ukrajinu da ne gađa ruske rafinerije nafte i druge objekte energetske infrastrukture, jer su zabrinuti da bi to moglo dovesti do viših cijena energije i dalje eskalacije.

Kako se navodi, jedan izvor je rekao da je Bijela kuća "sve više frustrirana" zbog ukrajinskih napada na rafinerije nafte, terminale i drugu energetsku infrastrukturu na zapadu Rusije, koji su uticali na rusku proizvodnju u ovoj oblasti. Jedan od razloga za zabrinutost SAD-a je da bi pad ruskog izvoza mogao izazvati globalni rast svjetskih cijena, jer Rusija ostaje jedan od najvećih izvoznika uprkos sankcijama. Vašington je takođe zabrinut da bi Rusija kao odgovor na ukrajinske udare mogla nanijeti štetu energetskoj infrastrukturi važnoj za zapadne zemlje, kao što je naftovod koji pumpa naftu iz Kazahstana kroz Rusiju za izvoz na globalna tržišta.

A poskupljenje goriva moglo bi, naravno, uticati na ishod predstojećih američkih predsjedničkih izbora, na kojima ćemo ponovo gledati remeč iz 2020, Bajden – Tramp.

SAD-e, odnosno Bajdenova administracija, uz teret domaćih izbora pod pritiskom je i evropskih saveznika da učini više povodom podrške Ukrajini. Prije Salivenove iznenadne posjete Kijevu, oni su prošle sedmice poslali Ukrajini paket od 300 miliona dolara pomoći u oružju, koji je uključivao presretače protivvazdušne odbrane, artiljerijske metke, oklopne sisteme i stariju verziju armijskih raketnih sistema većeg dometa poznatog kao ATACMS. Vojni stručnjaci, međutim, kažu da će ovo oružje najvjerovatnije zadržati Rusiju samo nekoliko sedmica.

Samo susjedi Rusije razumiju Ukrajinu

Komentarišući posjetu savjetnika za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Kijevu, legendarni Rus, šahovski velemajstor Gari Kasparov, sada civilni aktivista i oštar kritičar ruskog predsjednika Vladimira Putina obratio je pažnju na ono što Saliven tamo nije rekao:

"'Velika vijest' je ono što Salivan 'nije' rekao. Ne pominje se vraćanje granica iz 1991, ovaj put. Nema pomena o ulasku Ukrajine u NATO. U suštini, prihvatanje Putinovih zahtjeva, a ovaj put je trebalo da prinudi Ukrajinu da prihvati. Bio bih srećan da me koriguje, ali to je ono što ja 'nijesam' čuo“.

Citirajući Salivenove riječi da vjeruje da će Ukrajina pobijediti, Kasparov je upitao:

„Kako pobijediti? Davanjem trećine zemlje i miliona nevinih Putinu? SAD-e imaju desetine hiljada tenkova i oklopnih automobila, bespilotnih letjelica i oružja dugog dometa koji se ne koriste, F-16 itd., ali ne mogu dovesti nijedan u Ukrajinu da garantuje pobjedu“, napisao je na mreži X, nekadašnjem Twitteru.

Ogorčen zbog intenziteta današnjih napada na Ukrajinu, ali i spore pomoći Zapada napadnutoj državi, šef dilomatije Litvanije Gabrielius Landsbergis reagovao je na sljedeći način:

„Ugušili smo snabdijevanje oružjem, nijesmo uspjeli da obezbijedimo dovoljno protivvazdušne odbrane, a sada tražimo od Ukrajinaca da sjede skrštenih ruku dok krstareće rakete padaju na njihove porodice. Ovakve greške određuju tok čitavog vijeka. I za sve ovo nema opravdanja.“

Kako stvari sada stoje izgleda da ih razumiju samo susjedi Rusije, poput Litvanije ili Estonije čija je premijerka Kaja Kalas (Kallas) juče najavila novih 20 miliona eura pomoći za Ukrajinu.

Ova zemlja od 1. 330.000 stanovnika zna šta je u igri.

„Estonija izdvaja 0,25% BDP-a za vojnu pomoć Ukrajini svake godine. To je dobitna strategija ako se svi pridruže,“ poručila je premijerka Kalas.

EU je, naročito nakon što je pomoć iz Sjedinjenih Država, koja je do sada bila ključna za ukrajinsku odbranu posustala, pojačala svoje napore u vojnoj pomoći Ukrajini, koja se sve teže odupire ruskoj invaziji. Vojni analitičari i posmatrači varirali su u procejni da li je ili ne došlo do zastoja na frontu u Ukrajini, ali su saglasni u procjeni da je vojna pomoć neophodna – hitno.  

EU počinje da shvata

Osim nedostatka oružja, sama Ukrajina ima veliki broj unutrašnjih problema: zbog rasprostranjene korupcije bilo je značajnih pretumabacija u vojnom vrhu zemlje, te je predsjednik Volodimir Zelenski smijenio inače veoma popularanog generala Valerija Zalužnjija i na mjesto komandanta ukrajinske Armije postavio Oleksandra Sirskog, koji je komandovao kontraofanzivom na Harkiv i odbranom Bakmuta. Kako su mediji pisali, imaju  problema i sa manjkom vojnih snaga, a prosjek vojnika na frontu je iznad 40 godina. No, ova nacija - koja se 1991 odrekla nuklearnog oružja, a SAD -e, Velika Britanija i njen sadašnji agresor Rusija 1994. sporazumom obavezali da će zauzvrat štiti njen suverenitet - ušla je u treću godinu (mada supštinski ruska invazija traje od marta 2014.) herojske odbrane svoje zemlje od jedne od dvije svjetske nuklerne super sile - iako su mnogi procjenjivali da neće izdržati ni 24 sata.

Ako pažljivo pratite, već neko vrijeme se stiče utisak, prema izjavama pojedinih zapadnih zvaničnika, kao i prema pisanju pojedinih zapadnih medija, da se i pored deklarativne verbalne podrške Ukrajina pokušava nagovoriti da pristane na pregovore sa Rusijom, i da bi to podrazumijevalo pristanak da teritorije koje sada kontroliše Rusija ostanu okupirane.

Doduše sve veći broj evropskih zvaničnika, uključujući (konačno) i francuskog predsjednika Emanuela Makrona (Emmanuel Macron) počinje da shvata da se Putin ne bi zaustavio u Ukrajini. Uz njega je i nekoliko evroskih ministara odbrane (FR i UK) u posljednje vrijeme glasno upozorilo na mogućnost širenja rata na evropskom tlu, dok je njemački ministar odbrane Boris Pistorius, bio i konkretniji, upozorenjem da se EU mora pripremiti za rat do kraja decenije, kao i da bi Putin mogao napasti NATO „za 5 do 8 godina“.

Srbija čeka pogodan čas

Osim intenziviranja vojne ofanzive na Ukrajinu, Rusija intenzivira i aktivnosti na Zapadnom Balkanu. Nakon Milorada Dodika, prije predsjedničkih „izbora“, u Rusiji je na poziv Sergeja Lavrova, šefa ruske diplomatije bio i Ivica Dačić, s kobajagi obrazloženjem da skupa prisustvuju prijateljskoj utakmici Rusije i Srbije (4:0). Srbija je i prva evropska reprezentacija koja je igrala u Rusiji od početka invazije na Ukrajinu.

Lavrov je od Dačića želio da čuje procjenu situacije na Balkanu, koju ocijenjuje kao "ozbiljnu", jer je “Rusija zainteresovana da spriječi nove krize" u ovom regionu. Nekadašnji Miloševićev “mali od kužine” i dugodišnji lider Slobinog SPS-a, sada u funkciji Vučićevog ministra spoljnih poslova Srbije, zemlje koja se protivi sankcijama Rusiji, ne usklađuje svoju politiku sa EU (iako je kao država u pregovorima za članstvo to obavezna) i koja podriva stabilnost makar tri svoja susjeda (Crne Gore, Kosova i BIH), prava je osoba da procijeni situaciju na Balkanu za potrebe Rusije, koja nemilosrdno granatira svog susjeda već dvije pune godine, ali je zainteresovana da spriječi nove krize na Balkanu.

Primjer te politike ljubavi prema miru je poruka ruskog ambasadora u Crnoj Gori, u znakovito opširnom intervju za “Izvestija”, Vladislava Maslenikova “da širenje Evropske unije na Zapadni Balkan znači uvlačenje tih država u konfrontaciju sa Rusijom“.

Prije toga je takva poruka važila za članstvo u NATO, sada se proširila i na EU, treba li reći baš kao u slučaju Ukrajine, čije su EU aspiracije bile povod za prvu agresiju i aneksiju Krima pa, potom, Donjecka i Luganjska 2014.

Aleksandar Kristoferov Vučić

Prije samo nekoliko dana predsjednik Srbije Vučić je na komemoraciji za srpske žrtve na Kosovu 2004 godine, poručio da nikada neće prihvati nezavisnost Kosova, kao i da će Srbija „sačekati najbolji mogući trenutak da se izbori za svoju priliku“.

Premijer Kosova Aljbin Kurti objavio je u četvrtak da su na granici sa Kosovom, „na samo nekoliko metra“ otkrivene jedince Vojske Srbije.

„Prije nekoliko dana predsjednik Srbije je otvoreno zaprijetio: Čekaju najbolju moguću priliku za invaziju Kosova. Danas su jedinice Vojske Srbije otkrivene samo nekoliko metara od naše granice. Pomno pratimo situaciju u slučaju bilo kakvog pokušaja prelaska na teritoriju Kosova“, napisao je Kurti na mreži X uz objavu, snimka i mape.

I dok prodaje oružje Ukrajini, a Rusija joj je, riječima Dačića „vitalni nacionalni interes“ i uz put se naoružava i podriva svoje susjede, osim u Moskvi, Srbija zaštitnike ima i na Zapadu – i to ne samo u „tradicionalnom“ desnom krilu EU, Mađarskoj Viktora Orbana, koji je takođe čestitao pobjedu Putinu, već i u američkom ambasadoru u Beogradu Kristoferu Hilu, koji je svog kolegu u Prištini natjerao da ga, u netipičnoj razmjeni za ambasadore iste zemlje, opominje da ne može da daje izjave da je „Srbija bliže NATO -u nego Kosovo“.

A Hil je u odbrani Srbije otišao i korak dalje. Kako je objavila jedna od autorica teksta za The Wall Street Journal „Putin želi rat Balkanu“, Ivana Stradner, američki ambasador se pismom obratio ovom mediju tvrdeći da su ona i koautor, viši istražvač Fondacije za odbranu demokratija, Mark Montgomeri „pogrešno okarakterisali namjere Srbije“.

Bajden ili Tramp, who cares

Jedna od prvih ako ne i prva poruka koju je američki predsjednik Džo Bajden uputio saveznicima nakon što je izabran 2020, nakon za njih traumatične četiri godine madata Donalda Trampa (Trump) bila je „Amerika se vratila“.

I zaista je u jednom je periodu, naročito nakon agresije na Ukrajinu, kada su uz Britance i Baltičke zemlje bolje od svih shvatili šta se desilo i snažno stali iza Kijeva - to je tako izgledalo. Doduše, nama na Balkanu Bajdenova administracija nije dala mnogo razloga za zadovoljstvo.

Danas, uz horor kojem svjedočimo već više od pet mjeseci u Gazi, u kojem Bajden nije u stanju, čak ni za svoju reizbornu korist (govoriti o humanim razlozima već je izgubilo smisao) da obuzdaju desničarsku vladu Benjamina Netanjahua, kada se Kijevu šalju poruke da prestane da uzvraća na napade Rusije, a na Balkanu po svaku cijenu brani Vučić, na štetu svojih istinskih saveznika u regionu, čak su i Evropljani počeli da se pripremaju da bi uskoro mogli ostati sami - sa Bajdenom ili sa Trampom.