Neprestano ludilo političkog Beograda

Piše: Dženana Karup Druško 

Proteklih dana Srbija je bila školski primjer ozbiljne strateške kampanje, izgrađene na dezinformacijama i lažima, koju su mediji, na čelu s ruskim, provodili povodom 25. godišnjice NATO intervencije u Srbiji. U svemu su imali jaku podršku državnog vrha iz Beograda i Kremlja. Uz to, Vučić je najavio Vaskršnji sabor Srbije i Republike Srpske, za koji Dodik je rekao: “Zašto je problem ako se Srpska i Srbija sve više približavaju do ujedinjenja“. Koliko Srbija “dobro pamti“, toliko Sarajevo još bolje zaboravlja. Nema ozbiljnih reakcija na politiku Vućića i Dodika, a nema ni događaja koji će podsjetiti da je 24. marta u Haagu presuđen Radovan Karadžić zbog slične, ako ne i iste, politike Vučića i Dodika.

U Prokuplju u Srbiji je 24. marta, održan (danima najavljivani) “državno-komemorativni skup“ povodom 25 godina od intervencije NATO-a u kome su uz najviše državne zvaničnike, prisustvovali i, kako ih je Aleksandar Vučić nazvao, “braća iz sestre iz regiona“, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i, naravno, Milorad Dodik. U svom obraćanju, uz poruku “odupirat ćemo vam se dok dišemo“ (misleći na Zapad), Vučić je istakao: “Nećemo u NATO nikada“ i “nikada nećemo dobrovoljno dati Kosovo i Metohiju“. Patrijarh Porfirije je služio pomen naglasivši da je “nevina krv padala širom naše zemlje“.

Dodik je istakao: “Ubijali su nam djecu. Zato sam ponosan na ono što je Srbija uspjela, a s njom i Republika Srpska. Naša sloboda je najvažnija stvar našeg života i našeg identiteta, zajedno s našom vjerom, zajedno s našom krsnom slavom, našim pismom i jezikom“.

Proteklih dana građani koji govore jedan od B-H-S jezika mogli su vidjeti šta je školski primjer ozbiljne strateške kampanje izgrađena na dezinformacijama, fake news, misinformacijama i malinformacijama koju su mediji u Srbiji, na čelu s ruskim državnim medijima na srpskom jeziku, provodili, a povodom 25. godišnjice NATO intervencije. U svemu su imali jaku podršku državnog vrha iz Beograda i Kremlja koji su se smjenjivali u izjavama i intervjuima o “agresiji“ NATO-a na Srbiju, uz brojne događaje koji su organizirani tim povodom.

Vučićeve iredentističke ambicije 

Jedan od njih je bila “međunarodna konferencija – Od agresije do novog pravednog poretka“ na kojoj su učestvovali ruski generali, veterani sukoba 90-tih, bivši predsjednik Dume, ruski ambasador u Beogradu… Jedan od gostiju, bivši premijer Ruske Federacije Jevgenij Primakov, istakao je da “što više ljudi bude znalo o toj stvarnoj istoriji i događajima, manje su šanse da će lažljivi zapadni mediji moći da ispiraju mozgove“. A mozgove građana Srbije i Srba u regionu mogu ispirati, je li, samo ruski i srpski zvaničnici: nameću svoje narative, a svi koji se ne slažu sa njima i misle drugačije su  – lažovi. Veliki doprinos “stvarnoj istoriji“ (Kremlja i Beograda) dali su mediji, pa je tako organizirana i “svjetska premijera“ dokumentarnog filma Beograd koja 24. marta održana u Ruskom domu u Beogradu, a film je isti dan emitiran i na ruskoj državnoj televiziji Rusija 1. U ovom filmu, ruskog novinara, govore i ruski predsjednik Vladimir Putin, Aleksandar Vučić, Milorad Dodik, patrijarh moskovski “i sve Rusije“ Kiril, Sergej Lavrov…

Trebalo bi puno prostora da se nabroje događaji, izjave, intervjui, filmovi, promocije, itd. koji su u Srbiji uz zvaničnu podršku Rusije organizirani proteklih dana. Zajedničko im je da je NATO izvršio agresiju na nedužnu Srbiju, a kako je Vučić istakao “navalili su da nam objasne da je u stvari to bilo potrebno (…) da su oni to uradili i napravili da bi Srbija krenula napred“, a sve su bile laži, što je Vučić ilustrirao i informacijom da je taj dan Kosovo primljeno kao pridruženi član Parlamentarne skupštine NATO-a, što ga je posebno naljutilo. A što je, čini se, odgovor Zapada na ludilo sastavljeno od bezbroj malih ludila koji su ovih dana kulminirali u Srbiji. U režiji samog Vučića.

Svi ovi događaji i poruke srpsko-ruskih zvaničnika proteklih dana, pokazali su s jedne strane, potpuni poraz američke politike u Srbiji koju provodi ambasador Hill (i njegove poruke kako je Srbija bliža NATO-u nego Kosovo), a s druge, i zvanično jedinstvo politika Srbije i Ruske Federacije.

Daniel Serwer, profesor na univerzitetu John Hopkins u SAD, u autorskom tekstu (21. mart) kritikuje politiku SAD prema Srbiji: ”To maženje Vučića postalo je standardno ponašanje u Beogradu. Pitanje je zašto se to tolerira u Washingtonu. Nikakvo ‘šamaranje’ neće promijeniti odluku Beograda da se poveže s Rusijom. Vučić je jasno dao do znanja da namjerava vratiti dio Kosova kad god mu se ukaže prilika. Svaki dogovor u Ukrajini o predaji teritorija Rusiji ponudit će ovu priliku. Washington bi trebao preispitati dugogodišnje napore da ‘drži Vučića blizu’. Taj pokušaj je propao. To je također ohrabrilo njegove iredentističke ambicije, ne samo na Kosovu, već i u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. ‘Srpski svijet’ kojem on teži strogo je analogan ‘ruskom svijetu’ koji predsjednik Putin pokušava stvoriti u Gruziji, Bjelorusiji, Moldaviji i još ambicioznije u Ukrajini. Zapad bi se trebao suprotstaviti ruskim i srpskim etnoteritorijalnim ambicijama, a ne poticati ih.“

Vaskršnji sabor

Koliko je Serwer u pravu potvrdio je sam Vučić izjavama u Prokuplju, ali i nedavnim izjavama da on i Dodik imaju dogovor po kome ne postoji granica na Drini, čime je pokazao da ne poštuje ni suverenitet ni teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. S druge strane, Dodik to potvrđuje skoro svakodnevno, a u oktobru prošle godine je izjavio: “Živimo u doba kad će za nekoliko godina ili decenija morati da se napravi nova konfiguracija svijeta, Srbi tu ne smiju da budu zatečeni, već sada treba da kažemo da u ovom vijeku hoćemo jedinstvenu državu koju čine Srbija, Republika Srpska, ako bude takva demokratska odluka, i Crna Gora. To je nešto što mora da bude uvažavano kao snažan srpski nacionalni interes na ovim prostorima, a ne da se ignoriše do mjere da se otima i da su Srbi krivi zato što ne prihvataju vlastitu egzekuciju“. Tada je poručio i da treba napraviti veliki svesrpski sabor na kojem će biti Vučić i srpski patrijarh i ljudi iz dijaspore koji nešto znače.

Prije pet-šest dana Vučić je objavio da je “posle višesatnih razgovora koje je juče imao s predsednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, u prisustvu Njegove svetosti patrijarha srpskog Porfirija donet zajednički zaključak da 5. i 6. maja u Beogradu i drugim delovima Srbije bude održan veliki Vaskršnji sabor” Srbije i Republike Srpske. Na tom saboru biće donete važne odluke o opstanku srpskog naroda na svojim ognjištima, njegovom ekonomskom napretku, očuvanju srpskog jezika i ćiriličkog pisma i zajedničke kulturne baštine”.

Vlade Srbije i Republike Srpske pripremit će deklaraciju, kao i druge opće pravne akte koje će u istom tekstu podnijeti na usvajanje narodnim skupštinama Republike Srbije i Republike Srpske. 

Dodik je za RTRS pojasnio da će to biti “srpski dokument“ o onome “što Srbi u Republici Srpskoj i Srbiji misle“, dodajući: “Zašto je problem ako se Srpska i Srbija sve više približavaju do ujedinjenja“. Po njegovoj izjavi, kao što je i najavio nekoliko mjeseci ranije, sabor će okupiti “političku elitu Srpske i Srbije, političke predstavnike Crne Gore, Kosova i Metohije, dijaspore. Tu bi bile uključene akademije nauka Srpske i Srbije, pa i akademije nauka Crne Gore koje žele da učestvuju, predstavnici Srpske pravoslavne crkve, i mi ćemo razgovarali o sadašnjem stanju.“

Kao i obično, Dodik i ne krije svoje namjere i ono što planira uraditi. Ako je neko i imao dilema oko “srpskog sveta“ ili Velike Srbije, valjda mu je sad jasnije da Dodik i Vučić ne odustaju od etničke politike Karadžića i Miloševića.

Godišnjica presude Karadžiću

Iz Sarajeva nema ozbiljnijih reakcija na ove Dodikove i Vučićeve izjave i organiziranje zajedničkih političkih događaja koji se itekako tiču i Bosne i Hercegovine, ako ništa onih 49 odsto teritorije države koje Dodik svojata, a koji bi po njemu trebao biti dio zajedničke velike srpske države o kojoj su sanjali i Milošević i Karadžić.

Koliko Srbija “dobro pamti“, toliko Sarajevo još bolje zaboravlja.

Sarajevo je moglo (a nije) upravo na dan početka NATO intervencije u Srbiji obilježiti jedan drugi događaj koji je važan kako za Sarajevo, tako i za cijelu BiH, ali i važna poruka Dodikovim i Vučićevim planovima na Zapadnom Balkanu – 24. marta 2016. godine Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju izreklo je prvostepenu presudu Radovanu Karadžiću, prvom predsjedniku Republike Srpske i vrhovnom komandantu Vojske Republike Srpske osuđujući ga na 40 godina zatvora.

Sudije u Vijeću su zaključile da je Karadžić počinio zločine učestvujući u čak četiri udružena zločinačka poduhvata: sveobuhvatnom UZP-u koji je uključivao zajednički plan s ciljem da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo, i to činjenjem zločina u općinama širom BiH; u UZP-u da se pokrene i provede kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva Sarajeva, čiji je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom; u UZP-u sa zajedničkim ciljem da se pripadnici UN-a uzmu za taoce kako bi se NATO prisilio da se uzdrži od vazdušnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba; i u UZP-u eliminisanja bosanskih Muslimana iz Srebrenice u julu 1995. godine. Žalbeno vijeće MKSJ-a, potvrđujući nalaze prvostepene presude, preinačilo je kaznu na doživotni zatvor za bivšeg predsjednika i utemeljitelja Republike Srpske. Karadžić je u zatvoru.

Nije godišnjica, ali podsjetimo na još jednu pravosnažnu hašku presudu, koja je blisko vezana s presudom Karadžiću, a radi se o presudi bivšem šefu Službe državne bezbednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, njegovom zamjeniku i bivšem komandantu Jedinice za specijalne operacije SDB-a, koji su u Haagu presuđeni na po 15 godina zatvora. Komentirajući ovu presudu glavni haški tužitelj Serge Brammertz rekao je da je “ponovo potvrđeno da se u BiH nije vodio građanski rat, već međunarodni sukob u kojem su učestvovala i politička vodstva susjednih zemalja, u ovom slučaju konkretno Beograda“. Presuđen im je i UZP za koji je Brammertz podsjetio da je prema “optužnici iz 2008. godine uključivao i tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, a da je cilj UZP-a bilo uklanjanje Bošnjaka i Hrvata s dijelova teritorija BiH i Hrvatske radi uspostavljanja etnički čiste srpske države.“