Piše: Sead Tučalo
U protekle dvije decenije, vlasti entiteta Republika Srpska koriste isti model političke igre. Ovaj model se koristi za prevazilaženje pritisaka od strane međunarodne zajednice. Kad god međunarodna zajednica donese odluku koja može umanjiti moć vladajuće strukture, na scenu stupa poznati model vlasti okupljene oko Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) predvođenog entitetskim predsjednikom, Miloradom Dodikom. On uključuje eskalaciju konflikta koja ne vodi rješenju, već uspjehu ucjenjivačke politike vlasti Republike Srpske. Model djelovanja uključuje sazivanje vanredne sjednice Narodne skupštine. Na sjednici se iznosi niz uvreda i prijetnji. Potom se usvajaju zaključci koji najavljuju blokadu institucija ako se odluka ne poništi.
Ovaj model je primijenjen i nakon nedavne odluke Visokog Predstavnika, Christiana Schmidta. On je nametnuo izmjene Izbornog zakona radi jačanja integriteta izbornog procesa. Vladajuća većina u Skupštini Republike Srpske usvojila je zaključke kojim traži poništenje odluke Visokog Predstavnika ili da Parlament Bosne i Hercegovine anulira tu odluku i kompletnu misiju OHR-a. Međunarodnoj zajednici i Parlamentu dat je rok od dvije sedmice. Nakon toga, usvojen je nacrt Izbornog zakona Republike Srpske. Poslan je na dvosedmičnu javnu raspravu. To je period za provjeru rezultata ove eskalacije i stvaranje uvjeta za dodatno eskaliranje političkog konflikta.
Interesantno je da je ovakav model političke igre ucjenjivanjem dosad uvijek uspješno funkcionisao. Razlog je jednostavan. Ni u redovima raspolućene međunarodne zajednice ni među tzv. probosanskim političkim opcijama nije bilo dovoljno odlučnosti. Nisu preuzimali ovaj model i odgovarali strateškom eskalacijom na Dodikove eskalacije. To bi promijenilo balans moći i dovelo u poziciju vlasti Republike srpske da trpe štetu koja bi im u određenom trenutku postala neprihvatljiva te dovela do političkog impulsa koji bi bio pozitivan za Bosnu i Hercegovinu.
Nekoliko slučajeva u protekle dvije decenije su paradigmatski primjeri nespremnosti na stratešku eskalaciju kao odogovor na ucjenjivački model političkog djelovanja. To je omogućilo vlastima Republike Srpske da ostvare političku hegemoniju nad pravosuđem, kontrolu nad napretkom Bosne i Hercegovine ka EU integracijama, obesmišljavanje Ureda Visokog predstavnika i sistemski demontiraju strukturu države.
Jedan primjer se desio nakon odluke tadašnjeg Visokog predstavnika, Miroslava Lajčaka 2007. godine. On je donio odluke koje su trebale olakšati rad Vijeća ministara. Ove izmjene su onemogućile blokade rada Vijeća koje su učestalo dolazile od strane članova iz Republike Srpske. Nakon toga, uslijedio je poznati model političke igre. To je uključivalo blokade i proteste. Na kraju, međunarodna zajednica je pregovarala s Miloradom Dodikom. To je dovelo do autentičnog tumačenja izmjena koje su ponovno situaciju vratile u stanje prije nametanja odluke. Tokom ovog trijumfa nad međunarodnom zajednicom Milorad Dodkik je prvi put u postratni politički diskurs uveo secesiju koja će do danas ostati njegovo snažno diskurzivno oružje u svakom obračunu sa svojim domaćim i međunarodnim protivnicima.
Drugi slučaj je tzv. Strukturni dijalog o reformi pravosuđa iz 2011. godine. Vladajuća struktura u Republiki Srpskoj je isposlovala ovaj dijalog referendumskom retorikom. Entitetska Skupština usvojila je u aprilu 2011.godine referendumsko pitanje o nametnutim odlukama Visokog predstavnika. Vremenski je definirano da će se referednum održati u prvoj sedmici nakon isteka 45 dana od stupanja na snagu odluke entitetskog parlamenta. Strukturni dijalog je završen tako što je jedini njegov ishod bio odlazak stranih sudija i tužilaca iz Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Vlast Republike srpske je odustala od referenduma ali je nametnuta potpuna politička hegemonija nad pravosudnim sistemom.
Najnoviji pokušaj korištenja istog modela političke igre dolazi nakon ovosedmične odluke Visokog predstavnika, Christiana Schmidta, da nametne izmjene izbornog zakona koje trebaju osnažiti integritet izbornog procesa. Namjera vlasti Republike srpske je izazvati autoritet međunarodne zajednice i pokazati dominaciju ovog entiteta u političkom sistemu Bosne i Hercegovine. To se pokušava učiniti dijelom zaključaka entitetske Skupštine u kojem se od Parlamenta Bosne i Hercegovine zahtjeva da praktično ne samo derogira odluke Visokog predstavnika nego i njegov cjelokupan mandat. Samim otvaranjem rasprave u državnom Parlamentu o zahtjevu entitetske Skupštine bi se entitet Republika srpska prometnula u glavnog političkog aktera u političkom sistemu države. Time bi izvojevala političku pobjedu i uspostavila hegemonijska pozicija Republike srpske unutar bosanskohercegovačkog sistema vlasti.
Odgovor na ovaj model ne treba biti ponavljanje istog ponašanja međunarodnih i domaćih aktera kakvo je bilo u protekle dvije decenije. Potrebna je strateška eskalacija političkog konflikta. To bi povratilo poziciju državnih institucija kao glavnih aktera, rekonsolidiralo poziciju međunarodne zajednice i označilo posljednju fazu političkog kraja gospodara entiteta Republika srpska, Milorada Dodika.
Uspjeh zavisi od šireg političkog okruženja, saveznika spremnih za podršku i medija. U ovom trenutku, uslovi za stratešku eskalaciju su povoljni. Republika srpska nije spremna za eskalaciju. Prošireni opseg američkih sankcija prema fizičkim i pravnim osobama počinje djelovati na način koji praktično ograničava, pa čak i dovodi do prestanka, finansijskih aktivnosti tih subjekata.
Za samu stratešku eskalaciju postoje i dovoljno snažni saveznici. Visokom predstavniku su otvorenu podršku dale Sjedinjene Države, Velika Britanija, Njemačka i Nizozemska. Nastavak još intenzivnijih američkih proaktivnih mjera koju bi podržali međunarodni saveznici ubrzano može dovesti do demontiranje infrastrukture na kojoj počiva politička moć Milorada Dodika, što uključuje nastavak presijecanja finansijskih tokova, logističke podrške, komunikacijskih kanala i raspoređivanjem manjeg kontigenta NATO snaga na strateškim lokacijama na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine uz jačanje vojnih sposobnosti EUFOR-a.
Može li se trenutna vladajuća struktura u Republici Srpskoj suprotstaviti navedenim mjerama? Kapaciteti vladajuće strukture za odgovor na ove izazove su ograničeni. Finansijske analize pokazuju da Republika Srpska operira na granici ekonomske održivosti, kontinuirano se zadužujući. Demografski trendovi su također alarmantni; za vrijeme vlasti koalicije oko SNSD-a, ugašeno je preko 80 škola, a skoro četvrtina stanovništva je starija od 65 godina. Prema procjenama iz SAD-a, od posljednjeg popisa, Republika Srpska je izgubila gotovo 37% stanovništva. Taj trend ima negativne implikacije na cijelu Bosnu i Hercegovinu i moguće ga je promijeniti promjenom političkog kursa. Ta promjena nije moguća sa trenutnim vlastima. S obzirom na ovo, entitet nema potrebne ofanzivne niti defanzivne kapacitete za samostalno ostvarivanje dugoročnih ciljeva te politike, bilo to secesija ili neka varijanta kiparskog modela u Bosni i Hercegovini.
Pored očigledne trenutne međunarodne izolacije Milorada Dodika, izuzevši kontakte s političkim liderima iz međunarodne iliberalno-autoritarne osovine, neophodno je stvoriti i unutrašnju izolaciju. To znači uslovljavati nastavak komunikacije ukidanjem zaključaka entitetske Skupštine donesenih 28. marta ove godine i povlačenjem Nacrta izbornog zakona RS. Saradnja između domaćih, probosanskih političkih snaga i međunarodnih aktera koji podržavaju Ured visokog predstavnika je ključna u strateškoj eskalaciji. Ona zahtjeva brzu akciju na više nivoa za očuvanje stabilnosti i sigurnosti. Raspoređivanje NATO snaga na strateške lokacije u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, te slanje EUFOR trupa u povratničke zone u Republici Srpskoj, su ključne mjere za odvraćanje sukoba i zaštitu povratnika. Bitno je tražiti ispunjenje svih preporuka Evropske komisije iz oktobra 2022. unutar dva mjeseca i ponovno potvrditi zahtjev za pridruživanje NATO-u. Ovo bi ojačalo međunarodni status i sigurnost Bosne i Hercegovine, poboljšavajući sigurnosnu situaciju i politički utjecaj. Kao mjere otvaranja prostora za dogovor unutar strateške eskalacije potrebno je pozvati SNSD i HDZ da se u roku dvije sedmice usvoji zakon o državnoj imovini u skladu sa Ustavom BiH. Ako se dogovor ne postigne, OHR bi trebao nametnuti zakon, osiguravajući da se cjelokupna imovina registruje na državu, a ono što je potrebno Parlament BiH dodijeli na korištenje nižim nivoima vlasti radi njihovog nesmetanog funkcionisanja. Jedina mogućnost koju treba otvoriti za “poništavanje” Šmitove odluke o promjeni Izbornog zakona u dijelu integriteta izbora jeste da Parlament BiH hitno usvoji promjene zakona koji se tiču zaštite integriteta izbora. To znači da umjesto 160 ili 200 glasačkih mjesta sa skenerima i elektronskom evidencijom glasanja, oprema bude instalirana na svim glasačkim mjestima već na ovogodišnjim izborima, a ne tek na izborima 2026. godine.
Kroz simultane proaktivne mjere koje ciljaju na demontiranje postojeće infrastrukture, te kombinacijom međunarodne i unutrašnje izolacije, uz dozirano otvaranje prostora za konstruktivan dogovor, možemo postići duboke promjene. Ove promjene, iako mogu kratkoročno destabilizirati situaciju, na duge staze će voditi ka stabilnosti, brzim unutrašnjim reformama, i ubrzavanju puta Bosne i Hercegovine prema članstvu u EU.
Srbija, koja ima koristi od eskalacije koju je izazvao Dodik kako bi odvratila pažnju od političkog poraza koji se nazire s preporukom za prijem Kosova u Vijeće Evrope, nije spremna za stratešku eskalaciju sukoba koja bi uključila međunarodne i domaće aktere u Bosni i Hercegovini.
Može li se trenutna vladajuća struktura u Republici Srpskoj suprotstaviti navedenim mjerama? Kapaciteti vladajuće strukture za odgovor na ove izazove su ograničeni. Finansijske analize pokazuju da Republika Srpska operira na granici ekonomske održivosti, kontinuirano se zadužujući. Demografski trendovi su također alarmantni; za vrijeme vlasti koalicije oko SNSD-a, ugašeno je preko 80 škola, a skoro četvrtina stanovništva je starija od 65 godina. Prema procjenama iz SAD-a, od posljednjeg popisa, Republika Srpska je izgubila gotovo 37% stanovništva. Taj trend ima negativne implikacije na cijelu Bosnu i Hercegovinu i moguće ga je promijeniti promjenom političkog kursa. Ta promjena nije moguća sa trenutnim vlastima. S obzirom na ovo, entitet nema potrebne ofanzivne niti defanzivne kapacitete za samostalno ostvarivanje dugoročnih ciljeva te politike, bilo to secesija ili neka varijanta kiparskog modela u Bosni i Hercegovini.
Vladajuća struktura u Republici Srpskoj se nada podršci Srbije i promjeni globalne geopolitičke strukture. Srbija se suočava s nizom izazova, uključujući mogući politički poraz usljed prijema Kosova u Vijeće Evrope. Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, već se suočio s prvim porazom pristavši na ponavljanje izbora u Beogradu pod međunarodnim pritiskom, iako samo simboličnim jer nema garancija da će njegova Srpska napredna struktura dozvoliti transparentnije izbore. Još jedan potencijalni udarac predstavlja izgledno usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, nakon što je Rusija 2020. godine blokirala tu rezoluciju u Vijeću sigurnosti.
S obzirom na ove izazove, kapacitet Srbije da u ovom trenutku pruži podršku Republici srpskoj je ograničen, budući da je već ‘razvučena’ na tri fronta: Kosovo, Beograd, i UN. Zato je ključno da međunarodna zajednica i domaći politički akteri u Bosni i Hercegovini intenziviraju svoje napore protiv ucjenjivačke politike vladajuće strukture u Republici srpskoj. Cilj bi trebao biti učiniti Milorada Dodika i njegovu politiku nepodnošljivim teretom, kako za sam entitet tako i za Srbiju, njenog ključnog regionalnog saveznika. Ovo je posebno važno uoči vaskršnjeg svesrpskog sabora, koji bi mogao simbolizirati pokušaj prikrivanja političkih poraza Srbije i konačnog otkrivanja ‘srpskog sveta’.
To bi zapravo bio savršen tajming, u slučaju da politički dogovor i dalje nije moguć, da visoki predstavnik završi i sagu o državnoj imovini namećući zakon o državnoj imovini. Taj zakon treba da potvrdi da je titular državne imovine Bosna i Hercegovina, imajući u vidu da je Dejtonskim mirovnim sporazumom nastavila kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine kao međunarodnopravnog subjekta. Oba entiteta – kao proizvodi rata – svoju egzistenciju crpe iz Bosne i Hercegovine pa ne mogu imati imovinu osim onu koja im se zakonom koji usvoji Parlament BiH dodijeli na korištenje radi funkcionisanja javne vlasti.
Za razliku od mnogih događaja koje smo skloni označiti historijskim, ovakva strateška eskalacija bi bio potez koji bi u suštini napravio paradgmatsku promjenu i otovorio novi tok politike u Bosni i Hercegovini.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR