Jakov bez stranke, dogodine Jakov bez države

Za Antenu M piše: Mirjana Kostić

Prije 365 dana pukla je zadnja institucionalna karika iz vremena nezavisne Crne Gore. Posljednjeg sata 2. aprila 2023. predsjednik države Milo Đukanovič čestitao je izbornu pobjedu budućem šefu države Jakovu Milatoviću i poželio mu da bude uspješan predsjednik, jer, kako je kazao “ako on bude uspješan biće uspješna i Crna Gora”. 

Slučajni kandidat Pokreta Evropa sad, koji je spretno uskočio u sedlo partijskog druga Milojka Spajića, nakon što je razotkrivena njegova laž da nema srpsko državljanstvo – poručio je u slavljeničkoj noći da je pobijedila pomirena Crna Gora i obećao da će za pet godina državu uvesti u Evropsku uniju.

Dvanaest mjeseci kasnije, put do Evrope još je pokriven maglom obećanja, a Crna Gora zavađenija nego ikad. U zavadi su čak i Jakov i Milojko, nekadašnji anonimni dvojac kojeg je krajem 2020. u političku orbitu lansirao tadašnji premijer Zdravko Krivokapić, povjerivši im dva važna resora. A kada je halapljivi potpredsjednik Dritan Abazović izgurao iz fotelje mističnog premijera i svrgao njegovu Vladu, Spajić i Milatović, ipak nijesu spakovali kofere, nego se kratkotrajno povukli u zavjetrinu i u junu 2022. formirali svoju stranku. Na parlamentarnim izborima, godinu kasnije, građani su u znak zahvalnosti za malo više para u džepu nagradili “Pokret Evropa sad” statusom najjače parlamentarne stranke. I tek što su gotovo istovremeno proslavljeni izborni rezultati i godišnjica stranke, ogoljen je tinjajući sukob među njenim liderima, koji je rezultirao trajnim rascjepom i Milatovićevim izlaskom iz Pokreta Evropa sad.  

Tako je tokom prve predsjedničke godine Jakov Milatović ostao bez stranke. A sve su glasnija upozorenja da bi do kraja petogodišnjeg mandata mogao ostati i bez države.

Kao i na prvom rođendanu “Pokreta Evropa sad”, u minulih 12 mjeseci šef crnogorske države mnogo je spretnije igrao užičko kolo nego crnogorsko oro. Zaboraviće se njegovo ponizno divljenje srpskom predsjedniku i srpskim vinima  ali neće činjenica da je obezbijedio snažan uticaj i u zakonodavnoj i u izvršnoj vlasti političkim partijama koje Crnu Goru vide kao okrajak srpskog sveta. Veliki dio zasluga Milatoviću pripada i za koncept “inkluzivnog” koalicionog ugovora koji je četničkom vojvodi osigurao poziciju predsjednika Skupštine, a njegovim sljedbenicima skori ulazak u Vladu. Time će proces sistematskog razaranja Crne Gore započet u avgustu 2020. dobiti vrtoglavo  ubrzanje.

Iako je prije četiri mjeseca govorio da će se “program “Evropa sad 2 realizovati kako je i najavljeno”, sinoć je otkrio da taj dokument nikad nije vidio. U prigodnom intervju pohvalio se da je njegova pobjeda na predsjedničkim izborima bila “istorijska”, ocijenio da je Crna Gora danas “slobodnija i razvijenija u demokratskom smislu” i požalio da je tokom brojnih susreta sa svjetskim zvaničnicima “morao da pegla poljuljani ugled Crne Gore u međunarodnim odnosima”. Izbjegao je da osudi pogrdne komentare Aleksandra Vučića na račun crnogorske ministarke evropskih integracija, kao što je i mnogo puta ranije odbio da komentariše škakljive teme, poput srpske zastave koja je postala stalni inventar u kabinetu predsjednika crnogorske Skupštine.

Red je pomenuti da Milatović, zarad briselskog štriha, u međunarodnoj komunikaciji priznaje državnu nezavisnost Kosova i osuđuje genocid u Srebrenici, ali nema grke riječi između njega i partija koje to nikad neće učiniti. Naprotiv, ponajviše energije tokom prve godine predsjedničkog mandata uložio je u očuvanje parlamentarne većine, u kojoj su i stranke koje ne priznaju ni nezavisnost Crne Gore.  

Svojim dvanaestomjesečnim predsjedničkim stažom i predpopisnom izjavom da je po nacionalnoj pripadnosti Crnogorac, ali da govori srpskim jezikom, Milatović je nagovijestio da je tajne političkog zanata učio, ne na stranim univerzitetima koje često pominje, već od nekadašnjeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića koji je svojevremeno govorio da je ponosan na svoje crnogorsko ime i srpsko prezime.