Milatovićeva zahvalnica putinofilima

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

I dok je većina hrišćana širom svijeta prošle neđelje slavila Uskrs (pravoslavni će to, naravno, raditi 05. maja), predsjednik Crne Gore Jakov Milatović je imao druge ideje. U izjavi koja je iznenadila crnogorsku javnost, Milatović se založio za „obeštećenje žrtava Golog Otoka“. Za one koji se slabije snalaze u istoriji bivše (socijalističke) Jugoslavije, Goli Otok je bilo ime zatvoreničkog logora koji su tadašnje jugoslovenske vlasti oformile nakon razlaza Tito-Staljin.

S obzirom na to da je Staljin reagovao na sukob s Titom tako što je pokušao da Tita sruši s vlasti, jugoslovenske službe bezbjednosti su uspostavile logor na malom ostrvu u današnjoj Hrvatskoj, i tamo zatvorile ljude za koje se sumnjalo da su Staljinove pristalice. Ozbiljna kršenja ljudskih prava, uključujući smrti zatvorenika uslijed prebijanja, su zabilježena na Golom Otoku. Među zatvorenicima se nalazilo i 1567 Crnogoraca – to su ljudi kojim (to jest potomcima, jer su zatvorenici, skoro 80 godina kasnije, većinom pokojni) predsjednik Milatović sada hoće da daje reparacije.

Valjda kako je Milatović ne bi prevazišao, ugledna poslanica crnogorske opozicije i profesorka književnosti, Aleksandra Vuković-Kuč, je, takođe se potrefilo na Uskrs, održala predavanje o Radovanu Zogoviću, crnogorskom političaru i pjesniku XX vijeka. Na predavanju, pod nazivom “Prkosi i polemike Radovana Zogovića”, Vuković-Kuč je glorifikovala pjesnika/političara, opisavši ga kao "nepokornu, slobodnu, nepotkupljivu i hrabru” crnogorsku ličnost. Problem sa Zogovićem je u tome što je on, iako bez sumnje odličan pjesnik i crnogorski patriota, takođe bio i ubijeđeni staljinista. Izbjegao je Goli Otok, ali je neko vrijeme bio u kućnom pritvoru zbog podrške Staljinu protiv tadašnje domovine, Jugoslavije (koja je, naravno, uključivala i Crnu Goru).

Nesporno je, da nikog, pa ni staljiniste, ne treba zatvarati zbog političkih ubjeđenja. Takođe je nesporno da je istorija umjetnosti puna umjetnika čiji su politički stavovi bili pogrešni, pa nas to ne spriječava (i ne treba) da uživamo u njihovim djelima. Ipak, pitanje ostaje – zašto i predsjednik Crne Gore i istaknuti opozicionari žele da rehabilituju ili “dižu u zvijezde” pristalice Staljina, jednog od najubilačkijih diktatora kog je čovječanstvo ikad imalo nesreću da upozna?

U Milatovićevom slučaju, odgovor na to pitanje je prilično lak – aktuelni predsjednik Crne Gore duguje svoj politički i izborni uspjeh pro-ruskim i pro-srpskim političkim partijama koje su podržale njegovu predsjedničku kampanju. Stoga se njegov zahtjev za rehabilitaciju staljinista može razumjeti kao indirektna pomoć težnji da se “istorijski učvrsti” pro-ruski narativ u Crnoj Gori.

Motivacija Vuković-Kuč je manje jasna. Dama u pitanju je postojana crnogorska patriotkinja i posvetila je čitavu političku karijeru obnovi državnosti Crne Gore i njenom ulasku u NATO i EU. Njen cilj je možda da predstavi ličnosti poput Zogovića kao dobru istorijsku kontratežu agresivnom srpskom nacionalizmu. Ovo je posebno istinito imajući u vidu činjenicu da su srpske nacionalističke (četničke) snage u Drugom svjetskom ratu sarađivale s nacistima, dok su se jugoslovenski partizani protiv nacista borili.

Ipak, idolizacija ličnosti i tradicija komunističke Jugoslavije takođe ne može biti put naprijed za patriotske snage u Crnoj Gori. Kada se staljinistička prošlost istorijskih figura poput Zogovića onako zgodno zaboravi, crnogorska javnost se prisiljava da za primjer za budućnost bira “manje od tri zla” – mogu da podržavaju pro-srpske fašiste (četnike), ili mogu da podržavaju staljiniste, ili mogu da podržavaju “mekog diktatora” Tita.

Postavlja se pitanje – ima li u toj “trilemi” mjesta za slobodu i demokratiju? Izgleda da ne. I dok je nazivanje jugoslovenskih komunista borcima za slobodu “zicer” s istorijskog stanovišta, tačnost tog naziva zavisi od definicije slobode. Ukoliko slobodu definišemo samo kao slobodu od stranih okupatora, onda je potpuno tačno – jugoslovenski partizani su zaista bili borci za slobodu. Međutim, ukoliko u shvatanje slobode uključimo i individualna prava i slobode – partizani se teško mogu kvalifikovati kao borci za te stvari.

Nažalost, čvrsta vjera da su individualne slobode “svete” nikad nije zaživjela u Crnoj Gori. Naša istorija je puna primjera ljudi koji su se hrabro borili da oslobode zemlju od stranih sila. Međutim, broj onih koji su se borili i žrtvovali za individualne slobode je vjerovatno jednocifren. To je moguć razlog zašto individualne slobode ovdje i dalje nijesu dovoljno cijenjene.

Da bi se suprostavile destruktivnom srpskom nacionalizmu, “klerofašizmu” Srpske pravoslavne crkve i putinističkom autoritarizmu, patriotske snage u Crnoj Gori treba da počnu sa promocijom individualnih sloboda. Uz svo poštovanje, Zogović nije sredstvo za dostizanje tog cilja.

Paralelno s tim, Crnoj Gori je nasušno potrebna objektivna istorija, lišena idolatrije i glorifikovanja. Naši heroji neće prestati biti herojima ukoliko ukažemo na njihove greške. Nažalost, crnogorski istoričari do sada nijesu bili na visini ovog zadatka. Tek kad našu istoriju učinimo što je moguće više objektivnom i nepristrasnom, možemo “reprogramirati” korozivni nostalgični narativ – žudnju za prošlošću gdje su “svi znali svoje mjesto”, gdje se “tačno znalo ko što radi”, gdje je “vladao red” i gdje je (autoritarna, naravno) vlast “znala kako se sređuju stvari”.

I tek kad se uticaj ove nostalgije smanji, možemo zaista da prigrlimo individualne slobode koje su kičma najrazvijenijih, najslobodnijih zemalja na koje se želimo ugledati i čije zajednice (EU) želimo da budemo članovi.

Ozbiljni nedostatak poštovanja za individualne slobode i univerzalne vrijednosti je takođe jedan od razloga zašto je spoljna politika Crne Gore, do skoro naš “najjači adut”, postala toliko podložna malignom srpskom i ruskom uticaju. Posljednji skandalozni primjer poslanice vladajuće koalicije, Maje Vukićević, koja je glasala protiv prijema Kosova u Savjet Evrope, pokazuje da je aktuelna parlamentarna većina lojalna procesu evropskih integracija samo na riječima. Na djelima, lojalni su Putinu i Vučiću.

Kad bi u Crnoj Gori bilo konsenzusa, tzv “najmanjeg zajedničkog sadržaoca” koji bi činile individualne slobode i univerzalna prava, i kada bi vjera da te slobode i prava ne smiju biti ugrožene bila čvrsto ukorijenjena u crnogorskom društvu, pro-putinistički političari poput Vukićević, Mandića ili Kneževića ne bi imali mnogo šanse na izborima. Međutim, konsenzusa nema, slobode su ugrožene i ne brane se dovoljno. To ima posljedice i po spoljnu politiku.

Naravno, “prozapadna” spoljno-politička orijentacija ne znači podržati svaku političku odluku Njemačke, Francuske, SAD, UK, Italije, Kanade ili Izraela o bilo čemu. Crna Gora uvijek treba da zadrži pravo da reaguje u skladu sa svojim nacionalnim interesima, baš kao što radi i svaka druga država.

Međutim, prozapadna orijentacija podrazumijeva čvrstu i permanentnu podršku vrijednostima Zapada – a to su upravo individualne slobode gore pomenute. To je recept i za stabilizaciju podrške tim vrijednostima kod kuće, što će nas, u najvećoj mogućoj mjeri, pošteđeti mučnine koju izazivaju izlivi podrške Vučiću, Putinu, Hamasu i drugim prošlim i sadašnjim diktatorima i teroristima kojim nažalost svakodnevno svjedočimo u Crnoj Gori.

Da ne pominjemo navodno “prozapadni” crnogorski portal čiji kolumnisti smatraju da Crna Gora treba da se ugleda na “globalni Jug” a ne na “imperijalistički Zapad” i koji je, prije nekoliko dana, dao naslovnu stranu i ogroman prostor kineskom ambasadoru da Sinđiang, provinciju gdje su milioni Ujgura trenutno izloženi zatvoru, progonu i mučenju, predstavi kao raj na zemlji.

Ovakve pojave nijesu slučajne. One su direktna posljedica činjenice da individualne slobode još uvijek nijesu čvrsto usidrene u crnogorskom društvu. Dok to ne budu – svako spoljno-političko dostignuće naše zemlje, kao i njena unutrašnja stabilnost, će biti u opasnosti.