Sedamdeset pet godina NATO-a

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

NATO je proslavio sedamdeset petu godišnjicu u četvrtak, 04. aprila 2024. Na taj dan, 1949, Sjevernoatlantski ugovor je potpisan u Vašingtonu, DC, SAD, od strane osnivača Saveza. Saveznice koje su ušle u Alijansu kasnije su svaka, prije učlanjenja, potpisale i ratifikovale Sjevernoatlantski ugovor.

Sjevernoatlantski ugovor definiše osnovni cilj NATO-a, a to je da “čuva slobodu, zajedničko nasljeđe i civilizaciju njihovih (misli se na članice) naroda, koja se zasniva na principima demokratije, individualne slobode i vladavine prava. Članice teže promociji stabilnosti i dobrobiti na Sjevernoatlantskom prostoru. Članice su odlučne da objedine snage u svrhu kolektivne odbrane i očuvanja mira i bezbjednosti”.

NATO saveznice su, u posljednjih 75 godine, uglavnom živjele u miru, nijesu iskusile invaziju svojih teritorija, a član 5 Vašingtonskog ugovora aktiviran je samo jednom – na zahtjev SAD, nakon terorističkih napada 11. septembra 2001.

Jasno je, stoga, da je NATO, do sada, ostvario glavni, osnovni cilj. U bliskoj prošlosti, NATO je izdržao i duboke podjele među saveznicama povodom rata u Iraku. Preživio je i političke napade i sa desnice i sa ljevice. Dva najpoznatija primjera: aktuelni predsjednik Francuske je Alijansu jednom prilikom nazvao “klinički mrtvom” a bivši predsjednik SAD ju je nazvao “zastarjelom”. NATO je, međutim, još uvijek tu i većina saveznica saglasna je da je snažniji i relevantniji nego ikad.

Aktuelna povećana važnost NATO-a je, naravno, direktno vezana za skorašnje pogoršanje bezbjednosne situacije u Evropi i svijetu. Izazovi su pomenuti hiljadama puta – agresija Rusije na Ukrajinu i, na širem planu, revizionizam Rusije i njena želja da uništi postojeći svjetski poredak, uspon Kine i njen potencijal da zamijeni SSSR na poziciji autokratske svjetske supersile, beskonačna kriza na Bliskom Istoku, globalne terorističke i mreže transnacionalnog organizovanog kriminala, povećana proliferacija prijetnji u sajber prostoru i prema kritičkoj infrastrukturi.

Puno je kazano i o izazovima s kojima se NATO i članice suočavaju iznutra – značajno jačanje desnog i lijevog populizma u SAD, Kanadi i Evropi. Populistički lideri NATO ne doživljavaju kao ključni faktor evropske i globalne bezbjednosti, i imaju drugačije ideje kako da dođu do te bezbjednosti. Posebno kada se govori o Rusiji – populistički političari (čast važnim izuzecima poput Đorđe Meloni, Borisa Džonsona ili Pjera Polijevra) vjeruju da će se trajni mir na evropskom kontinentu najbolje ostvariti popuštanjem Putinu u Ukrajini i šire.

Važno je spomenuti i nespremnost evropskih saveznica da troše novac za odbranu i unaprijede sposobnosti svojih oružanih snaga. Tek u posljednjih nekoliko godina, nakon ponekad sirove, ali ipak efikasne, kampanje pritiska od strane bivšeg predsjednika SAD Trampa (dok je bio na dužnosti) i nakon što je Rusija izvršila invaziju Ukrajine, evropske članice su konačno povećale izdatke za odbranu.

Ipak, ne govori se dovoljno o drugoj prijetnji sa kojom se Alijansa (i ne samo ona, već i demokratske države širom svijeta) suočava – ideološkoj prijetnji. Upravo principi demokratije, individualne slobode i vladavine prava, na kojima je NATO osnovan prije 75 godina, pod snažnim su napadom Rusije, Kine, Irana i drugih autoritarnih i ekstremističkih država. Svrha ovog ideološkog napada je da se ljudi ubijede da su politike zasnovane na gore – pomenutim principima (demokratija, individualne slobode, vladavina prava) inferiorne u odnosu na autokratske politike.

Krajnja desnica i ljevica u NATO članicama podržane su od Rusije i drugih autokratskih država. Ovdje je važno ne prikloniti se teorijama zavjere – nije svaki populista na platnom spisku Putina ili Ši Đinpinga. Neki od njih, međutim, jesu, a većina njih nehotično pomažu revizionističkim silama da ostvare svoje ciljeve.

Težnja da se bude izolacionistički nastrojen, odbacivanje multilateralne saradnje, rasturanje institucija kako bi se “borili protiv duboke države”, zanemarivanje prijetnji demokratiji i koncepta ljudskih prava i gledanje s divljenjem u diktatore poput Kim Džong Una ili diktatore u pokušaju poput Orbana, osobine su današnje populističke desnice. Tolerancija ili otvorena podrška terorističkim organizacijama poput Hamasa, antisemitizam, podsticanje rasnih podjela kroz promovisanje ideja da su zapadne zemlje, njihova naučna, filozofska i politička misao “sistemski rasisitički” i a priori odbacivanje mogućnosti za bilo kakvu vojnu intervenciju ili angažman (što čini koncept odvraćanja nemogućim za sprovesti) su osobine populističke ljevice.

Ovakve ideje kvare moralni kompas NATO-a i članica. Alijansa je najveća svjetska vojna sila i, kolektivno, ima najbolju ekonomiju koja može da podrži vođenje bilo kog rata, ukoliko je potrebno. Na predstojećem Samitu u Vašingtonu (9-11. jul 2024.) NATO će se sigurno pohvaliti vojnom spremnošću, jedinstvom, naporima da odvrati prijetnje bezbjednosti Evrope i projektuje stabilnost širom svijeta, kao i stalno rastućim kapacitetima za odgovor na sajber, hibridne prijetnje i informacioni rat. Vjerovatno će se pohvaliti i milijardama dolara vrijednom pomoći koja je (uključujući i članice pojedinačno) poslata Ukrajini. No, bez moralne sigurnosti da su vrijednosti za koje se bori superiorne, biće nemoguće za NATO da nastavi ispunjavanje osnovnog cilja.

Rusija, Kina i Iran ovo znaju. Upravo zato ove države ne samo da podržavaju populizam u zapadnim zemljama, već i same pokušavaju promovisati argumentaciju da su zapadne vrijednosti ili lažne, ili inferiorne njihovim. Za ove zemlje, autokratija je efikasnija od demokratije (koja je recept za anarhiju i haos), nemoguće je sprovesti “red i zakon” bez “čvrste ruke”, ljudska prava nijesu univerzalan koncept a, u spoljnoj politici, sve, uključujući i najbrutalnije agresivne ratove, je politički i moralno prihvatljivo jer “to rade i druge velike sile”. Takođe, tržište, po ovom konceptu, nikad ne smije biti slobodno – kompanije i preduzetnici mogu da postoje samo ukoliko prate instrukcije režima koje postrojenje da sagrade ili gdje da investiraju novac. U suprotnom, direktori i preduzetnici “slučajno” izlete kroz prozor ili se strmoglave s krova neke visoke zgrade.

Da bi opravdale svoje spoljnopolitičke pozicije, autoritarne države koriste lažno moralno izjednačavanje. Tako je njima isto srušiti genocidnog diktatora poput Sadama Huseina i demokratski izabranog lidera poput Zelenskog. Intervencija u drugim državama da bi se populacija zaštitila od genocida ili ratnih zločina i intervencija da bi se genocid/ratni zločini počinili – ista stvar. Promocija demokratije i promocija Putinizma – ma sve je to isto. Ljudska prava jesu univerzalna, ali autokratije su izmislile “alternativni koncept” ljudskih prava – onaj zasnovan na krađi izbora, ograničenju slobode govora, kretanja, okupljanja i vjerskih sloboda, zatvaranjima mimo suda i zakona i stavljanju čitavog stanovništva pod prismotru.

Aktuelni rat između Izraela i Hamasa je dobar primjer kako autoritarne države vode ideološki rat. Njihov glavni cilj je kroz UN i druge relevantne međunarodne organizacije progurati rezolucije da je Izrael počinio, ili čini, genocid. Naravno, nesumnjiva je činjenica da je Izrael u više prilika prekomjerno upotrijebio silu u Gazi i da nije dovoljno uradio da zaštiti civile. Međutim, proglašavati legitimnu vojnu akciju koju je Izrael preduzeo da bi odgovorio na užasni teroristički napad počinjen na njihovom tlu genocidom je ogromno, i vrlo namjerno, preuveličavanje.

Putina, Šia ili Hamneija je za palestinske civile briga otprilike koliko i za finske, ili one sa Sejšela. Njihov cilj je, međutim, dati legitimitet tvrdnji da i demokratije znaju da počine genocid. A ako prihvatimo lažni koncept da demokratije vrše genocide, onda one nijesu moralno superiorne autokratijama, što dalje znači da spoljna politika zasnovana na vrijednostima nije superiorna konceptu “sila Boga ne moli” za koji se zalažu Putin i druge autokrate.

Optužbe s kojima se danas suočava Izrael su iste one sa kojima su se NATO i saveznice suočavale tokom intervencija u bivšoj Jugoslaviji, ali i tokom rata u Ukrajini – gdje su Jevreji poput Zelenskog misteriozno postali nacisti a svaka država koja podržava Ukrajinu je odjednom postala pristalica nacizma. Alijansa će se sa sličnim optužbama suočavati i u budućnosti, i to bukvalno gdje god odluče da pomognu ili intervenišu. Jedini način da NATO (i ne samo NATO, već svaka svjetska demokratija) pobijedi u ovom ideološkom ratu je posjedovanje čvrste vjere u ono što NATO predstavlja i radi, i čvrste vjere da su vrijednosti na kojima je Alijansa zasnovana univerzalne i superiorne svim drugim konceptima.

Pored toga, NATO i saveznice ne treba da se “stide”, već treba da javno i odlučno zauzmu ovu moralno – nadmoćnu poziciju i promovišu snagu svojih uvjerenja i njihovu superiornost u odnosu na sve drugo što je u ponudi – jer na kraju krajeva, to je i istina. A u današnjem informacionom okruženju, gdje su ljudi izloženi najvećem protoku informacija ikad viđenom u istoriji, od ključne je važnosti stalno podsjećati na ovu istinu. A tu istinu ne mogu promijeniti ni teorije zavjere o “dubokoj državi” ni “izvlačenja” na nečiju kolonijalnu ili robovlasničku istoriju koja se desila prije 200 godina.

Ipak, ukoliko se ta istina zamagli ili sakrije poplavom “alternativnih činjenica” NATO će, zaista, postati “klinički mrtav” ili “tigar od papira”. Sprječavanje ovog najgoreg scenarija biće najveći izazov za Alijansu u godinama koje dolaze – veći nego bilo koje pogoršanje bezbjednosne situacije, bilo koji rezultat izbora ili svađa ko više troši na odbranu. Buduća efikasnost Alijanse, a samim tim i mir i bezbjednost Transatlantske zajednice, zavisiće od toga koliko će dobro NATO odgovoriti na ovaj izazov.