Sveti Sava superstar

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović 

Revolucija jede svoju đecu, a kontrarevolucija ih nahrani, a zatim posadi u direktorske fotelje. Još ako je kontrarevolucija klerikalna, utoliko je fotelja izrađena od najfinijih materijala. Zamjatina je revolucija pojela, našeg Vukašina Markovića takođe, no, izvjesni Janko Jelić se ni kriv ni dužan jednog jutra probudio kao umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta.

I ne bi to bilo ništa neobično, niti bi za Janka Jelića osim uže familije iko i znao da se Janko Jelić nije odlučio pozabaviti dosadom. Ne dosadom Ivana Gončarova, jer oblomovština je nešto sasvim drugo, ali ne želimo Janka Jelića zamarati literaturom, jer je njemu sve to, slutim, dosadno, i „izlizano".

Da, reče Janko da su priče o ženama i njihovim pravima „izlizane", a nadasve dosadne. Janko se, jelte, bavi Svetim Savom, kapelom na Lovćenu, Kosovom, drugim mitovima i vaskolikim srpstvom, a to je, priznaćete, prilično smjelo, da ne kažem revolucionarno kad je književni tekst u pitanju, jer time se osim Baje Malog Knindže, Danice Crnogorčević, Jovane Jeremić, Janka i još hiljada i hiljada tlačitelja ušiju i papira ama baš niko ne bavi.

Sve izvan toga je tako dosadno i izlizano. Svi oni dramski pisci koji pišu o ženama i njihovoj žrtvi Janku su strašno dosadni. Vjerujem da je Dragan Koprivica Jankov dramski uzor, jer i on se kao i Janko i Danica Crnogorčević uhvatio u koštac s izuzetnim literarnim izazovima. Mogao bi Janko napisati, a onda i režirati komad „Sveti Sava superstar“! Jeste da već postoji predstava „Isus Hrist superstar“, ali u Jankovim bogomoljama, koje je herojski branio od DPS kafedžija koji su u njima kanili otvoriti birtije, Isus je, baš poput dosadnih priča o ženama i njihovim pravima, dobrano izlizan, pa je Sveti Sava zapravo superstar i vrhovno božanstvo! Da je Janko Gregor Samsa probudio bi se kao buba, ali, avaj, u avgustovskom preobražaju Crne Gore Janko se probudio kao direktor pozorišta. I to umjetnički.

Nakon izliva mizoginije, nerazumijevanja pozorišta, i elementarnog neznanja o istom, Janko se još jednom preobrazio. Od čovjeka koji zabranjuje „izlizane" i dosadne predstave, Janko zahvaljujući svojim saborcima iz klerikalne kontrarevolucije postaje žrtva! Zvuči poznato, zar ne? U najboljoj srpskoj tradiciji kojekakvi Srpski nacionalni savjet i tzv. Udruženje književnika od cenzora i mizoginika pokušali su načiniti stradalnika.

Znate već sve one priče o dželatima koji su tradicionalnom srpskom metodom samoviktimizacije pretvarani u žrtve? Okrećući stvarnost naglavačke. Ipak, reakcije raznoraznih savjeta i nacionalističkih udruženja pisaca su sasvim očekivane. Nešto drugo je važnije od njihovog lamentiranja nad „Jadima mladog Janka“. Tzv. Udruženje književnika Crne Gore nariče na ekavici, i to je u redu, jelte, mogu lamentirati i na svahiliju, nećemo valjda u sitna crevca? Fakat je da Jankovi saborci i nosioci spomenice iz slavnih bitaka za odbranu svetinja nijesu samo javno deklarisani fanovi Ratka Mladića i Radovana Karadžića, već i opsjenari i šarlatani kojima su usta puna građanske Crne Gore. Zapravo, takvi su masovno ginuli braneći crnogorske hramove, od Crnogoraca?! Iako su život položili braneći svoju namučenu braću, ne zna im se groba ni mramora.

Biće da su ipak preživjeli Đukanovićeve tenkove?! Među takvima je i gomila onih kojima je danas Janko, ni kriv ni dužan, kolega. Drug iz esnafa! Drug Janko! Zato se valja zapitati što se zbilo sa svim onim silnim rediteljima, glumcima, kostimografima, nosačima rekvizita, koji su do 2019. ljubili ruku, recimo, Radmili Vojvodić (jedan je intervju s njom naročito zanimljiv) i ostalim „režimskim umjetnicima", a onda su, nakon litijaške katarze spoznali svoje zablude. Katarza, zablude, sve je nekako u vezi s pozorištem, zar ne? Jesu li takvi iščeznuli poput njihovih ideala i krvave borbe za slobodnu Crnu Goru, ili su sebi odśekli jezik žiletom sinekura u kojekakvim ustanovama i savjetima?

Nijesu li oni takvi, oduvijek lažni i prijevarni, od 2020. režimski baštovani, koji brinu o vrtu i cvijeću o njemu? Naročito o cvjetovima koji štrče, i ne pristaju na anticivilizaciju, u kojoj svaka neznalica može odlučivati o kulturi. Zar nijesu baš oni zaduženi za Vitove cvjetove koji „ostaće bez glava da bi bili sa travom u skladu.“ Jesu, a zadatak lažnjaka, koji su pisali traktate o slobodi, a danas, nalik dresiranim psima, dižu ruke u savjetima i upravnim odborima, jeste da i ovaj skaredni nikšićki komesarski slučaj zatrpaju već toliko puta rabljenim mantrama o bivšima. Iako su svojoj snishodljivosti samo dali novu upotrebnu vrijednost. Bivši, sadašnji, budući, zar je to važno? Režimu se u zube ne gleda. Neki Janko Jelić zabranjuje predstavu? Zar je važno? Petar Ivanović više ne puši o trošku Države. Zar nije dovoljno? Gorana Danilovića mrze jer je Srbin, suznih očiju pjesnik šerbedžijski izgovara na Raonićevom servisu. Zar nije tužno? A vi biste o Janku, i ženama? Dosadni ste, dosadni do zla Boga.