Da li demokratije konačno pobjeđuju?

Za Antenu M piše: Miljan Vešović

Prošle sedmice bili smo svjedoci dva značajna događaja, koji imaju potencijal da preoblikuju aktuelnu globalnu političku i bezbjednosnu situaciju.

Iran je direktno napao Izrael. Više od 300 projektila i dronova lansirano je sa teritorije Irana. Napad je bio osveta za likvidaciju visokih oficira Iranske revolucionarne garde u Damasku, koju je organizovao Izrael. Iranovo osvetničko bombardovanje Izraela, međutim, nije uspjelo. Uz pomoć SAD, ali i arapskih država Jordana, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, Izraelske snage uspjele su da presretnu i unište 99% projektila i dronova. Nije bilo ni civilnih ni vojnih žrtava, kao ni štete po izraelsku infrastrukturu.

Izrael je odgovorio na napad, ali je pokazao maksimalnu uzdržanost i izvršio veoma ograničene vazdušne napade na Iran. Za sada, nema iranskog vojnog odgovora. To može biti zbog činjenice da je čitava epizoda bila veoma neuspješna po Iran i fundamentalistički autokratski režim u toj državi želi da što prije “arhivira” ovaj za njih ponižavajući neuspjeh. Uništenjem gotovo svih projektila, Izrael je pokazao vojnu nadmoć nad Islamskom Republikom.

Pored toga, pažnja međunarodne zajednice pomjerila se sa konflikta u Gazi, gdje se Izrael suočava sa ozbiljnim i često opravdanim optužbama da je prekomjerno upotrijebio silu i da nije uspio da adekvatno zaštiti civile, na činjenicu da je sam Izrael (jedina demokratska država na Bliskom Istoku) pod napadom neprijateljskog autoritarnog režima. Ovo je pomoglo Izraelu da povrati dio kredibiliteta, koji je oštećen poplavom medijskih reportaža i snimaka na društvenim mrežama koji svjedoče o ljudskim patnjama u Gazi.

Dobar niz za demokratije nastavljen je kada je Predstavnički dom Kongresa SAD, nakon višemjesečnog odgađanja, usvojio paket mjera vezanih za nacionalnu bezbjednost SAD i vojnu i humanitarnu pomoć Ukrajini, Izraelu i Tajvanu. Očekuje se da će Senat SAD sa svoje strane brzo (već ove sedmice) usvojiti najnoviji paket mjera i poslati ga na potpis predsjedniku Bajdenu.

Ključna za usvajanje paketa pomoći Ukrajini i drugim državama bila je promjena stava predsjedavajućeg Predstavničkog doma Kongresa SAD, republikanca Majka Džonsona. Džonson, koji je postojan pristalica bivšeg predsjednika Trampa, do skoro je, u skladu s Trampovim izolacionističkim stavovima, bio protivnik pomoći Ukrajini i glasao je protiv prethodnog paketa. Takođe je izazvao višemjesečno odgađanje tako što je od Bajdena i Demokrata zahtijevao sprovođenje drakonskih anti – imigracionih mjera u zamjenu za glas za Ukrajinu.

Ipak, nakon što je Džonsonu upriličen brifing kod direktora Centralne obavještajne agencije (CIA), gdje je predsjedavajući Predstavničkog doma informisan da će Ukrajina relativno brzo izgubiti rat ukoliko SAD brzo ne nastavi da dostavlja toj zemlji vojnu opremu, Džonson je vrlo brzo stavio paket pomoći na glasanje i glasao “Za”. Time se značajno zamjerio “MAGA” (Make America Great Again) krilu Republikanske partije (iako ga Tramp lično i dalje podržava) i sebi ugrozio poziciju predsjedavajućeg Predstavničkog doma.

Ipak, makar u javnosti, Džonson tvrdi da “ne haje” za prijetnje smjenom i smatra da je donio pravu odluku. Objasnio je da je izabrao da “vjeruje američkom obavještajnom sektoru” i da je prijetnja Rusije i drugih revizionističkih država toliko ozbiljna, da je suprotstavljanje njoj vrijedno rizika gubitka fotelje. Takođe je naglasio i da je Balkan sljedeća meta Putina ukoliko pobijedi u Ukrajini, čime je potvrdio procjene američkih obavještajnih agencija.

Događaji prethodnih sedmica predstavljaju ozbiljan neuspjeh za autokratsku osovinu Kina – Rusija – Iran. Obnova američke vojne pomoći znači da će Ukrajina dobiti šansu da zaustavi aktuelnu rusku ofanzivu u Donbasu i šire. Tajvan dobija šansu da ojača vojne kapacitete i time osnaži odvraćanje eventualne kineske invazije. Izrael je, kao što je već napisano, zadao udarac vojnom kredibilitetu Irana, a ponovna podrška toj zemlji nakon iranskog napada iznevjerila je nadanja Irana i njegovih regionalnih proksija da će Zapad, ako ne napustiti, a ono ozbiljno zahladiti odnose s Izraelom zbog događaja u Pojasu Gaze.

Ipak, na “frontu informacionog ratovanja”, revizionističke autokratske države su i dalje u ofanzivi. Izolacionistička krajnja desnica u SAD i Evropi nastavlja da širi Putinove teze o ratu u Ukrajini. Vrlo je vjerovatno da će, u nekom momentu, ekstremno – desni kongresmeni poput Mardžori Tejlor Grin pokrenuti pitanje povjerenja predsjedavajućem Džonsonu.

Kada se to desi, sudbina Džonsona bićei neizvjesna – nekoliko demokratskih kongresmena natuknulo je da će ga ipak podržati, jer je održao obećanje da će staviti paket pomoći Ukrajini na dnevni red. Ostaje, međutim, da se vidi da li će najavljena podrška dijela Demokrata biti dovoljna da prevaziđe glasove krajnje desnog krila Republikanske partije. Smjena Džonsona izazvala bi dodatnu nestabilnost u funkcionisanju institucija SAD, i to sve u periodu kad se ta država približava jednim od najviše polarizovanih predsjedničkih izbora u svojoj istoriji.

Politička nestabilnost u SAD uvijek je dobra prilika za njene revizionističke rivale da izazivaju probleme. Vrlo je vjerovatno da Rusija i Iran tu priliku neće propustiti u periodu do januara 2025, kad će pobjednik predsjedničkih izbora postati predsjednik SAD. A kao što su američke obavještajne agencije i predsjedavajući Džonson potvrdili, Balkan je jedno od mjesta gdje Rusija najviše voli da pravi probleme.

I dok krajnja desnica pomaže ispunjenju ciljeva revizionističkih sila tako što je “meka” prema Putinu i tako što promoviše nepriznavanje izbornih rezultata (ukoliko njihovi kandidati ne pobijede na SAD, UK ili EU izborima, tako nešto se očekuje), ozbiljan dio krivice snosi i ekstremna ljevica. Ovih dana se univerziteti u SAD suočavaju sa nasilnim pro-palestinskim protestima, koji se često pretvore u antisemitsko divljanje. Predstavnici jevrejskih studentskih organizacija na jednom od najprestižnijih univerziteta u SAD, Univerzitetu Kolumbija, savjetovali su studentima jevrejskog porijekla da ostanu kod kuće jer im je bezbjednost ugrožena. Sa takvim problemima suočavaju se i brojni drugi univerziteti u SAD. Pro – palestinski protesti slične prirode postali su obična pojava i u većim evropskim gradovima.

Naravno, krajnje – lijevi narativ koji zagovaraju demonstranti je veoma jednostran. Pričaju o “okupaciji Pojasa Gaze” iako, prije terorističkih napada 07. oktobra 2023, izraelske vojske ili doseljenika nije bilo u Pojasu Gaze čitavih 18 godina. Odbijaju da priznaju da je Hamas teroristička organizacija. A iako se “progresivna” ili “krajnja” ljevica ponosi svojim zalaganjem za jednakost polova i prava LGBTIQ+ zajednice, podržavaju palestinski režim (u Gazi ali i na Zapadnoj obali) koji zabranjuje seksualne odnose među pripadnicima istog pola, smatra preljubu ili promjenu pola zločinom, a gleda kroz prste nasilnicima prema ženama, iako se ti zločini tamo dešavaju veoma često.

Krajnja ljevica optužuje (a te optužbe su u izvjesnoj mjeri tačne) Izrael da je namjerno izolovao Pojas Gaze, ali “zaboravlja” da arapska država, Egipat, takođe ima granicu s Pojasom Gaze i zajedno s Izraelom održava izolaciju. Ovo, naravno, iz bezbjednosnih razloga – Egipćani dobro znaju šta se desilo Jordancima i Libancima (šezdesetih i sedamdesetih godina XX vijeka) kad su odlučili da prime Palestince (uključujući i militante) i ne žele da ih zadesi ista sudbina.

Poveznica krajnje ljevice i krajnje desnice je tzv “politika traženja krivaca”. Ovom taktikom glasovi se pokušavaju dobiti tako što se biračima “crta” koga da okrive za političke, ekonomske ili bezbjednosne nedaće i birači se zatim usmjeravaju da izraze negativne emocije prema tim (stvarnim ili izmišljenim) neprijateljima. U slučaju krajnje desnice, neprijatelji su “globalisti” i “duboka država”. U slučaju ekstremne ljevice, neprijatelji su “korporacije” i “jevrejski lobi”.

Naravno, politika traženja krivaca je izuzetno destabilizirajuća, što dalje znači da je izuzetno korisna za autokratske, revizionističke sile. Ovo bez obzira na to da li su promoteri te politike zaista na platnom spisku Rusije, Kinei li Irana ili se radi o “korisnim idiotima”, koji to rade nenamjerno i bez kompenzacije. Narativi koje propagiraju ovakve politike, bez obzira na to dolaze li s desnice ili s ljevice, uništavaju institucije i rastaču vrijednosti. Njihova glavna meta su izbori u SAD, EU i UK.

Rezultati ovih izbora odrediće da li će gore – pomenuti uspjesi u vezi sa Ukrajinom i Izraelom zaista predstavljati odlučan preokret u aktuelnoj borbi demokratije i autoritarizma. Izborni neuspjeh lidera koji principijelno vjeruju u evro – atlantske vrijednosti i uspon pristalica “politike traženja krivaca”  olakšao bi Rusiji, Kini i Iranu da ostvare svoje ciljeve – u Ukrajini i šire, uključujući i Balkan.

U tom slučaju, vojni uspjeh Izraela protiv Irana i desetine milijardi dolara pomoći koju SAD i evropske države šalju u Ukrajinu bili bi uzalud. Upravo je zato ovogodišnja sezona izbora toliko važna, ne samo za zemlje gdje se izbori održavaju, nego i za čitav svijet.