Crnogorska lakoća odricanja od najboljih

Za Antenu M piše: Željko Perović

Zbog čega zemlje Balkana, preciznije onog koji se naziva zapadnim i obuhvata zemlje bivše Jugoslavije, minus Slovenija plus Albanija, većinski i u kontinuitetu vuku u politici uglavnom pogrešne poteze koji se, sa kraćim periodima progresa, kreću u pravcu suprotnom njihovim vlastitim interesima i idejama razvijenog demokratskog svijeta. Kako to da im je suštinski strana svaka ideja modernizacije prema kojoj se roguše i skoro sa gnušanjem pa i zadovoljstvom je odbijaju?

Pored mnogih protivurječnih procesa i ideja, koje se prepoznaju u korijenu ovog fenomena, ipak ona krucijalna, najdublja i razarajuća po drštva ovih zemalja i njihove stanovnike je podjela na one koji se zalažu za modernizaciju i prihvatanje savremenih ideja sveopšteg razvoja i napretka i one vječito zagledane u prošlost, zarobljene u ustaljene, prevaziđene i u svakom smislu retrogradne norme i običaje. Ne samo u Crnoj Gori to se očituje pozivanjem na tzv. “tradicionalne vrijednosti” čiji temelj uspostavlja i glavni branitelj postaje Srpska pravoslavna crkva, to jest njeno agresivno svetosvsko krilo.

Zbog čega je u našoj Crnoj Gori danas vladajućoj nomenklaturi, nesumnjivo po uzoru na Srbiju, toliko bliska istočnjačka despotija, autokratski i diktatorski način vladanja i vraćanja u prošlost, a tako mrski ideali zapadne demokratije, ljudskih prava i sveukupne prosvijećenosti društva? Antizapadna histerija koja se već decenijama podstiče i podražava, poprimajući u Srbiji već čudovišne razmjere, ubrzano i sve agresivnije zapljuskuje i Crnu Goru.

Ideali ruskog carizma (naročito današnjeg), iranskih ajatolaha i kineskog “modernog” komunizma potiskuju ono što stvarno jesu zapadne vrijednosti - slobodan pojedinac (građanin), slobodno tržište, promjenljivost vlasti, istine zasnovane na nauci i sve ostalo što podrazumijeva liberalna demokratija koju se danas trude da omraze i sa i bez osnove karikiraju i napadaju.

Zar avgustovskim “oslobodiocima” u Crnoj Gori zaista Srbija u svemu mora da bude uzor i najvažniji susjed i partner? Dobrosusjedska politika koju je vodila suverenistička vlast bila je priznati primjer za sve u regionu. A na Zapadu se uzimala kao najpozitivnija pojava u odnosima među zavađenim balkanskim državama. Sa bliskom Srbijom treba svakako razvijati najbolje moguće odnose, ali to ne nikako na uštrb kvarenja odnosa sa ostalim takođe bliskim narodima i državama. A naročito ne na štetu svoje sopstvene spoljne i unutrašnje politike.

Maligna Miloševićeva Srbija i politika njegovog režima, vođena bez svijesti o značaju pada Berlinskog zida, a ponesena integralističkim i ujediniteljskim snovima (javno zasnovanim na teoriji “krvi i tla”) zaratila je sa većinom susjeda u regionu, povela četiri krvava rata i osramotila Srbiju koja je ostala izolovana, pogubljena i dezorijentisana. Odnosno odvela je na istorijsku stranputicu.

Na njoj se, nažalost, uporno istrajava. Sa kratkim periodom vladavine Zorana Đinđića, njegovim znanjem i pozitivnom energijom, činilo se da Srbija konačno kreće onim putem koji zaslužuju njeni građani, to jest svi narodi koji u njoj žive. Nada je bila kratkog daha. Nakon ubistva premijera reformatora i moderniste, kako je zapisala Latinka Perović, bio bi “nezabilježen slučaj u istoriji da se nastavilo sa reformama”. I nije ni u slučaju Srbije.

Nažalost, onaj koji se danas promoviše za nekakvog svesrpskog vođu nije shvatio ili nije želio da shvati značaj i posljedice dva velika rata, može se reći i dva aktuelna zločinačka poduhvata, onaj koji se vodi u Ukrajini i onaj na Bliskom istoku. Promjene koje su ovi događaji najavili poprimaju čudovišne razmjere i mijenjaju svijet “iz temelja”. Sve slobodne zemlje se ujedinjuju, a zapadni saveznici “zbijaju redove” u iznalaženju rješenja kako bi se zaustavio novi "svjetski mesija" u svom naumu preoblikovanja svijeta. Njegov beogradski sljedbenik prati ga u stopu i drži Balkan kao taoca zategnutih odnosa velikih sila i sopstvenih velikodržavnih aspiracija.

Zemlje Zapadnog Balkana, naročito dvije najveće, Srbija i Hrvatska, brzo su prenebregle i zaboravile činjenicu da je period druge, to jest socijalističke ili Titove Jugoslavije bio najprosperitetniji i najnapredniji period ikad za sve narode koji su živjeli i žive na tim prostorima. Ipak svjesni te činjenice udarili su svom snagom na ono što je bilo najbolje u toj zemlji, na antifašizam i proklamovano bratstvo među narodima koje je u jednim granicama okupila samo tzv. druga Jugoslavija .

Crna Gora se često kroz prošlost olako odricala najboljih među sobom, onih koji su je proslavljali i vodili naprijed. Dva posljednja vladara iz slavne dinastije Petrović-Njegoš, usmjeravajući Crnu Goru prema Zapadu i modernizmu platili su, jedan glavom (knjaz Danilo), a drugi doživotnim izganstvom (kralj Nikola). Zahvaljujući velikoj borbi i pobjedi nad fašizmom (1941 – 1945) Maršalova vojska i crnogorski rodoljubi, vaskrsli su Crnu Goru kao ravnopravnu republiku u jugoslovenskoj federaciji.

Na ruševinama druge Jugoslavije, nakon više od deset godina lutanja i plaćanja računa ujediniteljskim zabludama, zahvaljujući prije svega gradu heroju Cetinju i iskri slobode koja se uvijek prva budi u podlovćenskom kraju, neponovljivom Liberalnom savezu i istorijskom predsjedniku Milu Đukanoviću, obnovljena je nakon skoro devedeset godina nezavisna i suverena Crna Gora. Danas članica UN i svih najvažnijih međunarodnih organizacija.

U Crnoj Gori se najbrže zaboravlja i najlakše napada ono što je i najbolje. Zato ne treba da čudi što su danas u “oslobođenoj” Crnoj Gori tri pomenute ličnosti i najnapadanije. Prvi, nazivan “Zeko maniti,” a tako veliki knjaz Danilo, pobjednik nestvarne bitke na Grahovcu, za čije se vladavine, kraće od deset godina, Crna Gora iz teokratske pretvorila u svjetovnu državu i preduzela korake u pravcu izgradnje modernog građanskog društva.

Drugi, “krivonogi što je za po kila mesa zakl’o vola”, a u čije je vrijeme nakon velikih pobjeda na Vučjem dolu i Fundini, na Berlinskom kongresu 1878. godine Crna Gora dobila međunaordno priznanje nezavisnoti i postala suverena država koja je krenula putem društvenog ekonomskog i kulturnog napretka. Treći, danas najnapadaniji, živi je simbol obnovljene Crne Gore, Milo Đukanović kome se ne oprašta 21. maj 2006. godine. To je postao “dan neprebola” za srpske nacionaliste i pravoslavne fundamentaliste koji se ne mire sa realnošću i nastoje da svoje ciljeve ostvare kreirajući paralelnu stvarnost i pokušavajući da od Crne Gore naprave ono što ona nije nikad bila.

Prvi put u svojoj novijoj istoriji Crna Gora je za istorijski kratko vrijeme od nepunih petnaest godina, za vrijeme vladavine suverenista “sa obje noge” zakoračila prema društvima zapadnih i modernih demokratija. Očit je naum da se to po svaku cijenu spriječi i za sada se prilično uspješno sprječava. Istini za volju, određena nepočinstva i promašaji preduge vladavine jedne partije i njihovih raznih činjenja i nečinjenja, “oslobodiocima” su otvorili put za potpuno urušavanje Crne Gore čija je prva faza njeno obesmišljavanje. Vjerovatno do prve povoljne prilike koja bi bila zgodna za potpunu aneksiju i utapanje u neostvarivi “srpski svet”. Petnaestak godina nije dug period ali relativno ni prekratak.

Dovoljan da se npr. u najosjetljivijim i najvažnijim oblastima kao što su kultura i prosvjeta izvrše temeljne reforme, kako bi konačno te dvije važne oblasti ponudile građanima Crne Gore obrazovne i kulturne sadržaje oslobođene mitomanije i istorijskog revizionizma i čvrsto zasnovane na prosvjetiteljskim i naučnim premisama koje baštine zapadne demokratije.

A danas rektorov Institut za (ne)napredne studije, osnovan u okviru državnog Univerziteta, ne dozvoljava ministru inostranih poslova da iskaže jasne odgovore na tako važna pitanja kao što su prijem Kosova u SE, iako je Crna Gora Kosovo davno priznala i sa njim gaji odličnu saradnju i prijateljske odnose. Ili još eklatantniji primjer, ostaviti bez odgovora pitanje da li će Crna Gora glasati za rezoluciju Generalne skupstine UN o genocidu u Srebrenici, na šta današnju vlast obavezuje i presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu i odluka Skupštine Crne Gore. A još više moralna “obaveza” ne samo da glasaju već i da se prijave kao kosponzori te rezolucije, kao što su već učinile sve zemlje bivše Jugoslavije osim Srbije.

Crna Gora se još jednom, ko zna koji put, nalazi na istorijskom raskršću. U mnogo težim situacijama znala je da nađe pravi put, ostajući uvijek, uz kratka posrtanja, na pravoj strani istorije. Ovoga puta izbor nije težak jer su opcije pred nama jasne. Na jednoj strani je povratak u prošlost, na drugoj zajednički put sa najrazvijenijim i najprosperitetnijim zemljama svijeta, kroz članstvo u Evropskoj uniji.

Predsjednik Milatović i premijer Spajić, nosioci najznačajnijih državnih funkcija, imaju priliku da pokažu jesu li ili nijesu spremni za donošenje krupnih odluka bez straha i kolebanja, to jest da budu predvodnici političke elite koja ima znanja, snage i smjelosti da Crnu Goru povede putem prosperiteta za sve njene građane koje u evropskoj kući neće dijeliti ni obilježavati ni vjera ni nacija. Vrijeme pred nama vrlo brzo pokazaće da li su formatirani za istorijske ličnosti.