Bila je nedjelja, 4. maj: Tito je i svoju ‘vječnu kuću’ sam odabrao

Autor: Mirza Dajić

Imate ovdje više nacionalnosti: Srbi, Muslimani, Hrvati… Ne dozvolite da vam dolaze izvana, ne iz inostranstva, nego iz naših drugih krajeva – bilo iz Zagreba, bilo iz Beograda – pojedinci da ovdje mute i da razbijaju jedinstvo. Potekli su potoci krvi za to bratstvo i jedinstvo. Mi smo došli sa brigadama u Bosnu i sa parolama bratstva i jedinstva. Mi smo tada na dnu Drine vidjeli trupla i leševe poklanog muslimanskog življa. Mi smo spriječili svojim prisustvom da se to dalje dešava. (Josip Broz Tito, 1971. godina)

Prošle su 44 godine od smrti Josipa Broza Tita, ali njegove riječi i govori i dalje su popularni. I dalje, svako malo, osvanu na društvenim mrežama, uz mnoštvo poruka podrške, sjete…

Naravno, nije Tito svima drag ili barem jednako drag. Neki ga mrze, proglašavaju najvećim zločincem u historiji, drugi ga glorifikuju u sveca. Istinu, naravno, uvijek treba tražiti negdje između, ali ne baš na sredini. Jer, ovdje gdje to nije lako, gdje svako malo gori od mržnje, donio je pobjedu nad fašizmom, gotovo 50-godišnji mir, a onda opismenjavanje, gradnju, napredak i razvoj kakav ovaj prostor nikada nije doživio. O tome su napisane hiljade stranica, ali uvijek ostane mjesta za još jednu rečenicu, tekst ili knjigu.

Upravo će, uz podsjećanje kako je Kuću cvijeća na Dedinju kao posljednje počivalište doživotnog predsjednika Jugoslavije posjetilo više od 16 miliona ljudi, mnogi podsjetiti kako su na čelu Beograda nekada bili politički uglednici i velikani. To će, ukratko, biti njihov komentar na nedavnu najavu predsjednika Privremenog organa Grada Beograda Aleksandra Šapića o pokretanju inicijative da Kuća cvijeća, kao dio Muzeja istorije Jugoslavije, postane muzej srpske istorije, a da se Josip Broz Tito “vrati u rodni Kumrovec”.

Veljko Smajević, nekadašnji kustos u Kući cvijeća, sin je uglednog revolucionara Vasilija – Vase Smajevića, koji je bio pomoćnik komandanta armije i načelnik Vojne oblasti za Beograd, sahranjenog u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. Po njemu i dan-danas nose ime 15 ulica u isto toliko gradova Srbije.

“Nikad nije bilo dileme da li to treba čuvati. Nikad se nije postavljalo pitanje šta raditi sa tim mestom. Da li je to mesto nešto što treba da bude trajno ili treba da se napravi neka druga situacija u vezi Titovog večitog boravka. Istina je da je Kuću cveća posetilo mnogo ljudi, da je najviše posetilaca bilo iz Bosne i Hercegovine i Slovenije, da su dolazili iz svih krajeva sveta – Japanci, Kinezi, Amerikanci, Rusi…”, kaže Smajević.

Državnici i danas obilaze Titov grob

Ovaj sedamdesetogodišnji profesor historije iz Beograda radni vijek je proveo kao kustos Muzeja istorije Jugoslavije, u sklopu kojeg se nalazi Kuća cvijeća, gdje je grob maršala Tita, dugogodišnjeg jugoslavenskog predsjednika i vrhovnog vojnog zapovjednika u Drugom svjetskom ratu te jednog od utemeljitelja Pokreta nesvrstanih.

“Uz posao u Muzeju istorije Jugoslavije, nekada Memorijalnom centru Josip Broz Tito, gde sam imao zadatak kao kustos da se bavim pedagogijom, bio sam domaćin delegacijama iz zemlje i sveta. Upoznao sam Mihaila Gorbačova, posljednjeg čelnika Sovjetskog saveza, koji je obišao Titov grob i odao mu počast. Bio je jedan od najuticajnijih političara 20. veka [dobitnik Nobelove nagrade za mir, podnio ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a u decembru 1991. godine, preminuo u augustu 2022. u Moskvi; op.a.]

Dolazili su i mnogi poznati svetski državnici. Verujte da i dan-danas državnici zemalja koje su nekad pripadale Pokretu nesvrstanih ili Trećem svetu, prilikom posete Beogradu dođu obavezno do Kuće cveća”, priča Smajević.

Dolazili su, kaže, i proslavljeni sportisti. Izdvaja plivača Milorada Čavića, svjetskog i evropskog prvaka te srebrnog sa Olimpijskih igara 2008. godine, bivšeg svjetskog rekordera na 100 metara delfin, kao i Ivana Ćurkovića, nekadašnjeg predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije i Crne Gore i bivšeg predsjednika Fudbalskog kluba Partizan.

“Sećam se kolika je tuga u celoj zemlji bila kad je Tito preminuo 4. maja 1980. godine. Prekinuta je prvenstvena utakmica na splitskom Poljudu između Hajduka i Zvezde, gde su se igrači oba kluba zagrlili i plakali. Takvu harizmu nije imao nijedan političar na ovim prostorima. Tito je bio komandant u Drugom svetskom ratu, bio je predsednik Jugoslavije. Pasoš nam je bio visoko rangiran, cenjen, mogli ste putovati bilo gde u svetu”, naglašava Smajević.

Posljednju štafetu mladosti, koja se nosila Titu u čast, Smajević je primio od mladića koji je trebao štafetu predati na sletu na stadionu Jugoslovenske narodne armije u Beogradu 1987. godine.

Za Tita kaže da je zaslužio da njegova “večna kuća bude onde gde je želeo, u Cvećari gde je provodio vreme dok je bio živ”.

Kazuje da je radio stvari iz “dobre namere” i da “nije bio ni Hrvat, ni Slovenac, nego Jugosloven”, ali i da je bio proleter i komunista. Vjeruje i, da je Tito bio mlađi, kako se “ne bi desile ove stvari koje su nam se desile”.

“Aleksandra Šapića cenim kao izuzetnog sportistu, ali on misli da mu je dozvoljeno sve jer je pripadnik vladajuće stranke. Želi da bude upamćen po tome da maršala, čoveka koji je bio predsednik Jugoslavije 37 godina, ko je pokrenuo postojanje novog sveta – sveta Nesvrstanih, protera iz Beograda. Tito je bio ispraćen kao niko u svetu. Titov grob je bio najposećeniji državnički grob u 20. veku”, naglašava Smajević.

Ćiro tražio mjesto u Kući cvijeća

Prisjetio se anegdote sa “trenerom svih trenera”, legendarnim Miroslavom Ćirom Blaževićem koji je u telefonskom razgovoru šeretski tražio od Veljka da mu “nađe mjesto u Kući cvijeća”. Snašao se i odgovorio Ćiri da nema potrebe jer je on besmrtan, na šta su se obojica nasmijali.

Glumac Željko Ninčić, koji živi u Beogradu, kaže da je “Tito simbol jednog vremena i svako na svoj način to komentariše”.

“Za razliku od drugih, mi smo skloni tome da mnoge stvari zaboravljamo. Umjesto da lijepe stvari koristimo za neku budućnost, mi se vraćamo vječito u ružnu prošlost. Treba sve stavljati na pravo mjesto.

Imate primjer Lenjina u Rusiji. Mnogi se ne slažu sa onim što je radio, misle o njemu svašta, ali njegov spomenik visok 22 metra još se uzdiže nad trgom Kalug u Moskvi. Velika nacija se tako odnosi prema svojoj istoriji. To je samo jedan primjer. Imamo mnogo primjera ljudi koji zaslužuju neko obilježje svog vremena. Valjda ne mogu svi doći na red. Pogotovo ovi novokomponovani”, kaže Ninčić.

Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, kaže da su gradonačelnici Beograda u ranijim razdobljima bili “ozbiljni ljudi, političari od formata”.

“Sjećam se nekih od nekadašnjih gradonačelnika Beograda, koji su bili izuzetno cijenjeni. Čovjek koji je sad na čelu Beograda je nedorastao dužnosti koju obnaša. Neozbiljna je njegova izjava oko mogućeg preseljenja ostataka Josipa Broza. On je to lupio i ost’o živ”, poručio je Habulin.

Sead Đulić, predsjednik Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini, smatra da “ideja poput ove čovjeka koji je na čelu Beograda već ima 30 godina”. Smatra da je to “zabava za kafane”, ali da od toga “nema ništa” jer “u Beogradu i Srbiji ima mnogo ljudi koji znaju šta je Tito bio i šta je predstavljao”.

“Da Tito u Plahovićima kod Kladnja gdje se oporavljao nakon Sutjeske, krajem juna i početkom jula 1943. godine, nije rekao delegaciji bosanskohercegovačkih članova i partije i rukovodilaca Narodno-oslobodilačkog pokreta, da spremaju brzo skupštinu, odnosno ZAVNOBiH, mi ne bismo bili republika unutar jugoslovenske federacije. Analogno tome, danas vjerovatno ne bismo bili država.

Obnovljena državnost Bosne i Hercegovine isključivo se može vezati za Josipa Broza i njegovu odluku i podršku Rodoljubu Čolakoviću, Hamzi Humi, Pašagi Mandžiću koji su na tom istrajavali. Prema tome, Josip Broz u bosanskohercegovačkoj modernoj historiji sigurno je jedno od najznačajnijih imena, tvrdi Sead Đulić.

Upravo su čelni ljudi Sarajeva javno poručili da je Sarajevo svojim antifašizmom, ako se premještanje iz Beograda ikada realizuje, spremno biti posljednje Titovo počivalište.

U blizini rezidencije u kojoj je živio

Kuća cvijeća sagrađena je 1975. godine, na osnovu projekta arhitekte Stjepana Kralja, kao zimska bašta sa prostorijama za rad i odmor Josipa Broza. Njena površina je 902 metra kvadratna i nalazila se u neposrednoj blizini rezidencije u kojoj je Tito živio. U njenom centralnom dijelu, po sopstvenoj želji, Tito je i sahranjen 1980. godine.

Od 1996. godine Kuća cveća se nalazi u sastavu Muzeja istorije Jugoslavije, koji je osnovan spajanjem Memorijalnog centra Josip Broz Tito i Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije.

Njegov fond obuhvata više od 200.000 eksponata koji ilustruju jugoslovensku historiju tokom 20. vijeka, sa posebnim akcentom na život i djelo Josipa Broza Tita.

(Al Jazeera)