Staro pismo, nova zebnja

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis

Dragi sarajevski Prijatelju!

Mi, djeca Arkadije, kojima je, navodno, sve jasno, ostajemo usamljeni, vjerni principima jednostavnog suživota i tolerancije. I što sada? Da li da šekspirovski jeknem: sit svega toga, vapim smrt smirenja, ili da se djetinje nadam da će neki drugačiji talas u budućnosti i našoj starosti pokazati da se valjalo boriti za bolje odnose među ljudima, među narodima.

 Moja želja je jednostavna, zato je valjda i teško ostvariva. Poštovati razlike, oplemenjivati sličnosti! Takvu želju za mirom među ljudima naslijedio sam od svojih roditelja, oca Grko-Cincara koji je volio Albance i majke Crnogorke koja je voljela sve ljude. Obožavala je svoju Crnu Goru. Znala mi je reći za Srbe: “Žȃ mi ih je, mnogo su nagnuti zemlji, cipan cijeli vijek rabȍtaju, te rijetko u nebesa gledaju - nisu ka mi, Crnogorci, kojima je, iako su sirotani gologa prkna, vazda pogled u daljinu i visinu stremio; niko bolje od nas ne umije da živi o malome, a sanja o velikome, zato nam je i država mala, a snovi dugi.”

Znala je albanski da govori kao svoj maternji i kad bi joj ko prigovorio što miješa oba jezika dok govori sa svijetom, drčno je odgovarala: bolje bi i vama bilo da naučite arbanaški, sa njima da živimo na mir i dobro. Otac je takođe tečno govorio albanski. U jednoj svesci što mi je od njega ostala, crvenoj buđavoj bilježnici (nestala je netragom nakon mog bjekstva iz Sarajeva, zajedno sa rukopisima i knjigama, kad su naš stan opustošili Srbi iz okolnih sela), pored bilježaka na grčkom, i kasnije na našem jeziku, najviše je bilo rečenica na albanskom; od prvog zapisa, novembra 1904. do posljednjeg (drhtav rukopis starca iz 1954-e), kada otac konstatuje: ‘djeca su me se odrekla’, njegov albanski je pravopisno korektan.

Poslovao je i družio se sa mnogim Albanacima. Takve veze su majci i meni, nakon njegove smrti, ublažile ljutu sirotinju u kojoj smo bili: žena i dijete ‘kulaka’. Bijasmo ostali na goloj ledini, na milost tobože-komunistima, podrepašima iz UDBE i brzometnim činovnicima iz vlasti: bili smo žigosani! Nije nam pomagalo što je početkom rata jedan od sinova prognan u njemački logor, ni što se drugi, od prvih dana italijanske okupacije, aktivno uključio u ilegalni  pokret.

Prijatelju moj! Osjećaj za koegzistenciju meni su u život unijeli roditelji, a druženje sa albanskom djecom i kolegama Bošnjacima u Bosni, potvrdilo je to osjećanje u prirodno svojstvo. Dok sam sa njima i rastao i živio nikad nelagodu nisam osjetio. Mogli su biti primitivni, zatvoreni, strašljivi, fanatično religiozni, a osorni, svadljivi i nadmeni nisu bili, za razliku od srbocrnogorkih kukavaca, nadmenih strašljivaca: ljudi-vjetrenjače, navikli da mijenjaju ubjeđenje ‘za vreću brašna’. I sam manjinac bijah slobodan, živjeli smo s voljom sve vrijeme jedni za druge.

 Potom sam odselio u Bosnu, u Sarajevo. Tamo, među tvoje, potvrdila se valjanost moga drugovanja među Albancima: zajednički život u Bosni ja sam živio bez ograničenja, bez zadnjih misli, bez uslovljanja i bez kompleksa. Juče jednako kao i danas. U Sarajevu sam suštu slobodu prepoznao i usvojio. Bosna je oplemenila moj duhovni život, to drago kamenje prijateljstva čuvaću kao posebno iskustvo. Zato mi teško pada naša muka, koju danas jednako trpimo od istog dušmanina. Čujem povike ostrašćenih, čitam imperijalne koncepte, iz medija mračnu slutnju na jauke iz prošlosti. Opet vampiri štekću iz polumraka: to Srbija sanja suludi san da će steći teritorije mongolskim jurišima na tuđe, na uštrb ostalim narodima Balkana.

 Pitam se: gdje u takvoj raspolućenoj državi, raspolućenom nacionu, zavađenoj braći, zakrvljenim rođacima, ušančenim plemenima - gdje naći potvrdu o miru, ljepoti i nužnosti multinacionalnog i multikonfesionalnog života?  Ko će sve to da objasni, dokaže, nametne mahnitanju srpskog nacionalizma? Zar opet, nakon režanja i klanja u Bosni, da nam se desi mračna ideologija, opresivni diktat fašizma? Ne, neću u to da vjerujem, ma kako bila naivna moja vjera da rata neće biti. Rata neće biti!