Spava li to Crna Gora?

Za Antenu M piše: Milorad Popović

Nakon produžetka pritvora polumrtvom šezdeset sedmogodišnjem Milivoju Katniću poslije mjesec dana štrajka glađu, s obrazloženjem da bi mogao pobjeći i uticati na svjedoke, premda su mu već dvije godine najavljivali hapšenje, bjelodano je da Specijalno tužilaštvo, tačnije njihovi nalogodavci, žele da on umre u zatvoru, ili da ostane trajni invalid, koji neće biti sposoban da se brani na montiranom političkom suđenju. Za one koji dobro poznaju prirodu velikosrpskog nacionalizma, kao i osvetoljubivost Kremlja, zbog neuspjelog državnog udara 2016. koji je trebalo da spriječi ulazak Crne Gore u NATO, nemilosrdna egzekucija Katnića ne može biti iznenađenje. Naime, Specijalno tužilaštvo je topuzina velikosrpske policijsko-teokratske hunte, kojoj je cilj konačno rješenje crnogorskog pitanja: asimilacija Crnogoraca i pretvaranja Crne Gore u treći entitet Velike Srbije, svim raspoloživim sredstvima.

Svoje nacionalne ciljeve velikosrbi ostvaruju brutalnom srbizacijom medija, kulturnog i obrazovnog sektora, egzistencijalnom i statusnom diskriminacijom nacionalnih Crnogoraca. S druge strane, spektakularnim hapšenjima  istaknutih funkcionera bivše suverenističke vlasti, žele uplašiti protivnike režima i prikazati, urbi et orbi, da osnova crnogorske nezavisnosti nije bila istorijska težnja naroda da obnovi staru državnost nego interes jednog kriminalnog kartela, koji je htio svoriti privatnu državu.

U potonje tri godine, uz medijsku iživljavanje, koje je tipično za staljinistička i fašistička društva, i s druge strane, uz fatalističku skrušenost prozapadne opozicije, svjedoci smo „spektakularnih hapšenja“ vremešnih činovnika, univerzitetskih profesora, direktora javnih preduzeća... U ovim koordiniranim akcijama policije i tužilaštva – bez sudskih epiloga – sa suspektnim i bizarnim optužnim prijedlozima svjedoci smo očiglednih kršenja ljudskih prava: Saše Čađenovića, koji godinu i po leži u pritvoru sa optužnicom veoma nalik onima iz doba Staljinovog tužioca Višinskog; mučenja i poniženja Veselina Veljovića, kojega bolesnog vežu metalnim lisičinama za bolnički krevet(!); raspisivanje potjernice za Nenom Kaluđerovićem, jednim od organizatora Belvederskih demonstracija.  

Elem, svaku totalitarnu ideologiju i njenu organizovanu silu, obilježavaju nekontrolisana moć i opsesivna potreba da proizvodi  strah i osjećaj trajne nemoći svojih stvarnih i potencijalnih političkih protivnika. No, i najmoćnijim imperijalnim ideologijama, mnogo sofisticiranijim represivnim sistemima od primitivne, neuke provincijske strukture koju personalizuju Marković-Novović-Šoškić, dogode se stvari koje nijesu mogli predvidjeti. Junačko i nepokorno držanje Milivoja Katnića – njegov štrajk glađu do smrti – neminovno će poremetiti isprazne rituale u crnogorskom parlamentu, u kojima se takoreći abolira diskriminacija i teror nad političkim protivnicima i fingira nekakva politička normalnost. Jer, upravo Katnićeva drama pokazuje koliko je naše društvo – crnogorski kodeksi, osjećaj slobodoljubivosti i lične časti – moralno i mentalno degradirano. Po već ustaljenoj praksi, još od Antibirokratske revolucije, Katnićevo hapšenje horski su pozdravili, i unaprijed presudili, velikosrpski političari i njihovi uslužni mediji, koji se u maniru notornog cicvarićevskog novinarstva – u čemu prednjači portal Ć. Bećirovića, ruskog agenta-provokatora – neopisivo vulgarno iživljavaju i u vrijeme njegovog štrajka glađu.

Dakle, ponašanje vladajućih kleronacionalista moglo se predvidejti. Ali, je li se očekivao muk ambasada Zapadnih zemalja, OEBS-a, ombudsmana za ljudska prava, naročito poslije objave snimka saslušanja u kojemu je Katnić potpuno razotkrio nevješte laži i konstrukcije na kojima su se temeljile optužbe za udruženi kriminal, kao i „lik i djelo“ tužioca Šoškića? Reakcija predstavnika demokratskih zemalja očekivala se upravo zbog toga što Crna Gora treba da dobije pozitivno mišljenje, takozvani IBAR, iz domena vladavine prava, pa i poštovanja ljudskih, u kontekstu integracije u Evropsku uniju!?

Ipak, ne treba  se toliko žestiti na diplomatske predstavnike, jer oni nemaju potrebu da se udubljuju u probleme zemlje u kojoj službuju, ukoliko se ne pojave znakovi ozbiljne političke nestabilnosti koja se može odraziti na širi politički kontekst. Zašto onda ćuti, ili se stidljivo oglašava,  suverenistička opozicija, koju su građani glasali upravo zbog  javnog zalaganja da će braniti ljudska prava, građansko društvo i suverenitet Crne Gore. Misle li partijski apartčici da su još uvijek vlast ili da su možda opozicija u engleskom parlamentu? Zašto ćute partijski lideri, koji suznim očima recituju deseteračke pjesme o stradanju Šćepana Mijuškovića? Zašto ćute i  nacionalne kulturne institucije, liše PEN centra? Spremaju li partijski lideri tamna odijela za pogreb Milivoja Katnića, kad se već nijesu udostojili da dođu na protest pred državnim tužilaštvom, dok  se još mogao praviti pritisak na ovu slabu i korumpiranu vlast, koja je prinuđena da sluša naredbe Beograda i Moskve, a da se Zapadu prodaje kao proevropska i pronatovska?

Spava li to Crna Gora? Što se to dogodilo s Crnogorcima? Jesu li postali nacija poslušnika, koja je izgubila  one osobine po kojima su naše pretke kroz vjekove, prepoznavali prijatelji i neprijatelji?  

Ergo, nijedan politički lider nije došao na proteste – niti pozvao svoje stranačke aktiviste –  zbog tamničenja i progona Milivoja Katnića, koji se bori i za njihova prava. Nekako bi se moglo razumjeti da se ovo događa 1919, pa i  1991. godine. Da se moraju odmetnuti u komite, ili da se boje poziva na dubrovačko ili hercegovačko ratište. Jer, dovoljno je bilo  samo da pozovu svoje aktiviste, i s rukama u džepovima, prošetaju do ulice Slobode, kako bi pokazali   solidarnost s jednim nevinim čovjekom. Konačno, ako im nije odgovraralo proljećno sunce, mogli  su  poslije arogantnog odbijanja vladajućih poslanika da se pred skupštinskim odborom saslušaju Marković i Novović, makar zaprijetiti da će napustiti parlament, i na taj način svojim partnerima u NATO i EU, poslati poruku da režim sistematski krši ljudska prava.

Jer, danas se ne brane samo ljudska prava Milivoja Katnića, već i svih građana ove zemlje da hoće da žive u demokratskoj, pravno uređenoj zemlji, u kojoj neće niko moći samovlasno – bez obzira da li mu se dopada vaše političko opredjeljenje, nacionalnost, stas, način na koji hodate, držite cigaretu – optužiti vas da ste član zločinačke organizacije,.

Obaška to što je Milivoje Katnić, 2016. godine, spriječio krvavi građanski rat u Crnoj Gori: zbog toga je, uz Mila Đukanovića, najomraženiji pripadnik bivše suverenističke vlasti.

„Junaku se češće putah znade/vedro nebo nasmijat grohotom.“ Milivoje Katnić upravo zbog tog patriotskog i hrabrog djela koje bi u svakoj suverenoj zemlji imalo posebno poštovanje, samim tim poseban društveni status –  bio odlikovan najvišim državnim znamenjima – danas je surovo kažnjen: od onih koji su 2016. godine bili naumili zapaliti Crnu Goru. 

Ova jednako bizarna i tragična činjenica upravo  najrječitije govori o dubini moralnog i mentalnog posrnuća Crnogoraca i građanske Crne Gore. Jer, iz istorije znamo da su narodi koji više nijesu u stanju slijediti svoja moralna i kulturna načela i simbole slobode, osuđeni na nestanak.  

U centru Praga 1968. godine, u znak protesta protiv sovjetske okupacije samospalio se  Jan Palah. Česi su ćutali u strahu od sovjetskih okupatora, ali je na kamenom trotoaru, gdje se Palah gorio, bio izdignut jedan kamen, poput kiljana između seoskiih imanja. Mirni Česi su ćutke podnosili okupaciju Sovjeta, ali i u najvećoj dnevnoj gužvi, nijedan Čeh nogom nije zakačio ili ugazio na taj kamen, koji im je postao simbol slobode i otpora.

Danas Milivoje Katnić, u svojoj spuškoj ćeliji, ne brani samo svoju čast i dostojanstvo, nego i pravo svih Crnogoraca, i građana Crne Gore,  da žive u demokratskoj zemlji, u kojoj će biti uvaženi i ravnopravni građani.

I ukoliko on – kao zatvorenik savjesti – umre u Spužu, a ovaj montirani proces postane dio tekovina sadašnjeg režima, to će biti nesumnjivi dokaz da su Crnogorci izgubili svoj istorijski i politički razlog postojanja, i da će Crna Gora trajno ostati bijedna provincija rusko-srpskog sveta.