Povodom jedne neslavne posjete

 Piše: Blažo Sredanović 

Uobičajeno je da se kaže: svakog gosta - tri dana dosta. Od našeg nedavnog gosta u Kotoru iz Srbije i jedan dan bio je dosta i preko vrh glave. Od njega smo mogli čuti komentare upućene Crnoj Gori i njenom narodu, koji se po sadržini i tonu ne razlikuju mnogo od blesavluka, koji se može čuti na fudbalskim utakmicama. Vućić se ljutio i vrištao kao Damjanov zelenko u narodnoj pjesmi, čim bi se spomenula Rezolucija o genocidu u Srebrenici. Jer je on  smatra potpuno nepotrebnom i suvišnom, kad su individualni počinioci zločina vec kažnjeni. Za njega je tu kraj priče o Srebrenici koju treba staviti ad acta! Svako drugo definisanje odnosilo bi se na srpski narod u cjelini, po njegovom ubjeđenju.

No, priznati da se u Srebrnici desio zločin, a odmah poslije toga  precć na veličanje i slavljenje zločinaca na sve talambase, bez ikakvog osjećanja griže savijesti, vrhunac je hipokrizije i najotrovnijeg cinizma. Još nastaviti voditi potpuno istu politiku, koja je predhodila tim zločinima, a javno isticati svoju privrženost Evropi i njenoj civilizaciji i humanizmu, nije samo bacanje rukavice u lice svjetske javnosti, vec i totalna degradacija i nipodaštavanje suda koji je izrekao presudu tim zločincima.

Aleksandar Solženjicin je neđe napisao: Mi znamo da oni lažu. Oni znaju da mi znamo da oni lažu. Mi znamo da oni znaju da mi znamo da oni lažu. A oni ipak nastavljaju da i dalje lažu. Lažu u ime svega između neba i zemlje. A u ime boga najvise. A davno je rečeno - ko laže u ime boga u njega ne vjeruje. No, Srbima je njihov duhovni otac Dobrica Ćosić dao lažima literarnu gotovo poetsku auru, kao vrhovnoj duhovnoj vrlini. Zato treba lagati svaki dan da se ne bi ispalo iz forme. Posebno se istiću laži o “obespravljenosti” srpskog naroda u raseljenju. Ne onih pola miliona Srba u Njemačkoj, koji su morali da odu da bi kod “mrskih” Njemaca  našli uhljebljenje. Ili onih mnogobrojnih u Americi. Po njima najugroženiji su oni Srbi u neposrednom okruženju. Za njihovu sudbinu kao naroda stalo im je isto koliko i za Srbe, koji su do nedavno živjeli u Krajini u Hrvatskoj, ili sada žive na Kosovu. Ali, njihove teritorije već odavno su ucrtane na mapama buduće velike Srbije. Iz istih razloga treba im Crna Gora, ali bez Crnogoraca, koje treba posrbiti ili protjerati. Samo se čeka pogodan momenat da zatrube srpske ratne trube, da bi Srbija, kako to stalno naglašavaju u ratu povratila ono što je izgubila u miru.

To je ta fatamorgana srpskih stratega, ideolga i kleronacista, koja ih preokupira već blizu dvjesta godina, uprkos tome što Srbija postaje sve manja i sve više okružena evropski orijentisanim novim suverenim državama.

U sprezi sa klerofašistima koji su se “specijalizirali” nad nevinim narodom u Bosni, sad je Srbija usmjerila i intenzivirala svoju monstrouznu propagandu i politiku prema Crnoj Gori. Još glasnije i agresivnije tvrde da ne postoji jedan hiljadugodišnji narod i njegova država. Uništavaju i prisvajaju njegovo duhovno i kulturnom blago i krčme sa njim na malo i na veliko. Na djelu je očigledno kulturocid, što je generalna proba i prethodnica genocidu. 

U želji da prikaže da je nedavno loše primljen u Crnoj Gori i da samo što nijesmo objavili rat Srbiji, Vučić izmišlja nekakvu tupavu priću o udaranjiu lopatom po glavi, što može izmisliti samo jedna karakterno izopačena i moralno deformisana osoba. Njega i članove njegove političke kamarile treba udariti po glavi knjigom "Iz krvavog albuma Karađorđevića",  zajedno sa kvazi istoričarima Rakovićem i Antićem. Ne samo jednom već svaki dan tri puta, dok ne uvide kakva su zvjerstva počinili u Crnoj Gori prije više od sto godna. No, bojim se da će biti uzalud. “Što se crnim zadoji đavolom obesta se njemu dovijeka”.

Zato se moramo osloniti na svoje snage i koristiti ulicu za mirne, ali uporne i intenzivne demonstracije, jer se slabe vlade, kao što je ova sadašnja, a istorija to pokazuje, mogu iznenada početi “kotrljati “ po ulici. To Vučicćvo jahanje na dva konja ranije ili kasnije ipak će završiti njegovim padom u procjep. 

Dolazi vrijeme da se polažu računi. To što će se datum genocida u Srebrenici obilježavati  svake godine uz najavu mogucih ekonomskih sankcija Srbiji od Zapada, posebno Njemačke, znak je da se konaćno počelo misliti na ućerivanje pameti u glavu Vučiću i njegovoj kamarili. Postoji i nada da će se probiti medijska blokada u Srbiji i istina stići do srpskog naroda, kada neće više biti upotrebljiv da po diktatu slijepo slijedi monstrouzne laži i propagandu na kojoj bi i Gebels zavidio.