Svako ima svoga Milutina

Piše: Dušan Ičević
             
Knjiga je svakako pogodna da se kroz pišćevo umijeće prometne mnogolikost čovjekove egzistencije, ili sam pisac nadgradi svoje doživljavanje svijeta i života kroz pričanje “običnog čovjeka”, da pokuša “stvarati” novu stvarnost iz puke zbilje. Prijemčive postaju za čitateljstvo osobito knjige koje ispisuju kolektivne sudbine pojedinih naroda. Tako “Knjiga o Milutinu” (zapisao Danko Popović, NIGO, “Književne novine”, Beograd, 1985. godine), koja priča o stradalništvu srpskoga naroda, već bilježi 14. izdanje u velikom tiražu. Književna kritika je o njoj izrekla svakovrsne sudove: ili je hvale, ili je kude, što znači da je “uznemirila duhove”.

Prilika je sada da svako na svojstven način iskaže tegobe i težnje u prošlosti i u sadašnjosti. “Knjiga o Milutinu” daje povoda da se pokušaju uopštiti određena duhovna stanja kod nas.
         
a) Nesrećni i – neslovenski
         
U JUGOSLAVIJI izgleda žive sve sami nesrećni narodi. Svaki je tlačen u prošlosti, zakidan u ovovremenosti. Krivci za hudu sudbu, međutim, nijesu samo strani porobljivači i tlačitelji, bar kako se slika usmenim i pisanim pričama, oni koji su između sebe dijelili i sukobljavali jugoslovenske narode, nego baš oni, jugoslovenski narodi, jedni drugima. Milutinu su više zala nanosila slovenska i južnoslovenska braća, nego turski, austrougarski, italijanski, njemački i drugi osvajači i porobljivači. Jer, oni će kad – tad otići, a braća ostaju zavazda. Ne sporeći ničije stradalaštvo, dala bi se konstruisati i statistika “čistih računa”, recimo: ko se više za koga žrtvovao, ko koga oslobađao, a ko je čekao ishode bitaka drugih, ili: koliko ko kome daje i uzima odnosno ko koga više pomaže ili izrabljuje, koliko košta bratska ljubav.

A možda i nijesu baš toliko, bar etnički, braća. Naime, obnavljaju se nekadašnje ili obznanjuju nove etnogeneze u kojima se saopštava da su jugoslovenski narodi odvajkada – nesrodni. Kao da svako hoće da se odvoji od drugoga, da dokaže svoje neslovnsko porijeklo ili svoja veća, po rasi ili istoriji, prava – nekada i sada. Tako se izvori rodoslovlja traže u Sorabima, ili u Irancima i Gotima, ili u Etrurcima, ili u Zakavkascima i Ilirima, u Trojancima ili... Što tek može da se, u navedenoj logici i optici, očekuje u neslovenskim narodnostima?

Svako sada može, po istoj ili podobnoj ikonografiji u stilu Milutina da ispiše i izjada svoju tragičnost. Bile bi jednako uzbudljive pripovijesti Jokaša iz Katunske nahije, Stefa iz Zagorja, Janeza Kranjskoga. Kirčeta iz Kruševa, Muja s vrha Bosne... Svako ima dovoljno obdarenih i pobuđenih spisatelja da uzvisuju svoj nacion. Već se dovoljno iskusilo da niko nije bez onih koji plačevno bdiju nad sudbinom svoga naroda. Još ako je unosna takva dejateljnost, onda se valja još više žrtvovati za dobro naroda, a “narod će sve pozlatiti”!. Za svakog bi bilo pravedno da bez vremenskoga ograničenja priziva prošlost, probira ono što daje pravo odabranosti ili suznosti nad sopstvenom sudbinom. A svako ima svoju istinu, koju neće ni s kim da dijeli.
 
b) Pakao uvek drugi
 
U SVAKOM narodu se nataložene mnoge “istorijske nepravde”, koje su interiorizovane u ličnost, u kolektivno pamćenje i u ovovremene odnose. One tinjaju, sabijaju se u podsvijest, ponekad, naizlged bez pravog povoda, probijaju iz ljudi, ili se preokreću u netrpeljivost i osionost prema drugima. Obznanjene nagonski ili podstaknute, oslobađaju, bar za trenutak iz čovjeka mnoge napetosti, otkidaju se u čin za sebe, postaju javne i mjerljive. One “pročišćavaju” ljude iznutra, čine vidljivim ono što ih je stješnjavalo, oslobađa ogromnu socijalnu energiju, koja se daje upotrijebiti za različite svrhe. Kada nacionalne frustracije dobiju samostalnu javnu egzistenciju mogu biti pretvorene i u “odapete strelice” prema drugima, koji uzvraćaju, u samozaštiti, “oštricama noža”. Tako se pravda sopstvena nasrtljivost na druge ili presabira ko je kome kada u istoriji kakve i kolike štete nanio. Ponekad se zaboravljaju zajedničke oslobodilačke borbe, i previđaju potrebe savremenoga slobodnoga, ravnopravnoga, demokratskoga i humanoga života. Umjesto otvorenoga ljudskoga razgovora zastaje se na treptajima koje u “tamnim vilajetima” ljudske duše izazivaju utvare prošlosti i pozivaju na odmazdu za nekad učinjena ili neučinjena djela.

Poznati su, uostalom, mehanizmi emotivno-psihološkog poistovjećivanja i srastanja ljudi sa svojom nacionalnom grupom kao izgledom za izbavljenje iz svih nedaća. Prosječna svijest tzv. običnog građanina se – kroz raznovrsne literarne, likovne, medijumske itd. tvorevine, pa i “ideološke aparate države”, – puni nacionalnom veličinom, zasićuje temama iz prošlosti, iz koje se probira ono što daje sjaj i povlašćenost svojoj naciji, a uvijeno ili, ponekad, razgovijetno omalovažavaju ili okrivljuju  d r u g i  za nepravde koje su nanijeli “mom nedužnom narodu”. Sve što je izvan mog nacionalnog kruga dobija posebnu odbijajuću intonaciju ili se u podtekstu nagovještava neprihvatanje drugih. Tako se podešava nacionalni zov da se u njoj-naciji, zbiraju i zbijaju svi pripadnici, kako bi opstali i postali otporni na sve spoljne pritiske i ugroženosti.

Večernje novosti, 19. 9. 1986, str. 2
 
VARIJACIJE nacionalnih sudbi, osim nacionalističkoga naklona, mogu biti i odsjaj nacionalne romantike nedoživljenih neproživljenih i neiživljenih istorijskih doga'aja, naknadni pokušaji uzdizanja nacionalne veličine ili podnošenja računa istoriji za davnašnje postupke U svijesti valjda ima i zaostataka one narodne dosjetke: Što bi bilo da je bilo...

Vjerovatno se smatra i da je neotuđivo pravo svake nacionalne zajednice da bez ikakvih ograničenja ispoljava i ispunjava svoje nacionalno biće. Zbog slojevitosti nacije moguće je da se u njoj odjednom nađu povodi i porivi za svakojako mišljenje i djelanje. Možda može na sve da se nehajno odmahne rukom, kao na prolaznu i uzgrednu dnevnu “vježbaonicu duha”. No, pošto u svemu ima i nekakvoga reda, nije dovoljno samo sa blagim osmjehom ili podsmješljivo se osvrnuti na retoričko uzvikivanje naciona. Jer, ako se  nacija zadaje kao svevrijednosti u zamjenu za čovjekovu individualnost ili kao naknada za sve njegove prikraćenosti i nedaće u svakodnevnom životu, onda je moguće da se manipuliše i pojedinačnim pripadnicima i nacionalnim kolektivitetima za svakakve svrhe.
 
c) Romantika, kriza i – osvajanja
 
“MILUTINI” nijesu samo izum i mora onih koji ih prepričavaju ili opisuju, nego su i odsjaj vremena i tjeskobe ljudi u svakodnevnici. Oni se mogu pojavljivati u svakom vremenu, ali su krizna stanja pogodna da se kroz njih promeću stremljenja određenih grupa ili opravdaju određeni postupci, ili kroz nacionalni predznak objavljuju “više istine”. Iz “pene života” izranjaju oni koji diraju u iracionalno-osjećajni sentiment pripadnika svoje nacije dovitljivom obradom. Valjalo bi, ipak, tragati za razlozima zašto nema vrhunskih umjetničkih djela koja proiznose “istorijsku punoću” iz obzorja čovjekovog svijeta.

Makar što izgleda da su “pjevanije” nacionalno-romantičarskoga stila neugodne nacionalnim zvaničnicima, po svoj prilici oni ponekad priželjkuju takav “glas naroda”. Jer, time se oni prizivaju da pokažu svoju nacionalnu odabranost i odbranu, da se, u trenucima, zbližavaju sa osjećanjima “prostoga puka” ili da se svi zbijaju oko zajedničke volje i vođe. Kad ustreba, takva se raspoloženja uzimaju za osnovu pogađanja sa istovrsnim nacionalnim vrhovnicima drugih nacija i narodnosti.
Svi “Milutini” nijesu jednaki, niti je svaka priča podjednako razorna za zajednički život. “Kritična masa” nastaje onda i tamo gdje se mase obuzmu zovom naciona za sukobe sa drugima.

Za savremen, slobodan i demokratičan razvoj socijalističke Jugoslavije posebno je pogubno i razorno zatvaranje u svoj etnos i omotavanje nacional-etatizmom. I slovenski i neslovenski narodi, odnosno njihovi samozvani nacionalistički zastupnici snuju svako svoju i za sebe veliku nacionalnu državu na “starim svetim pravima”, na ideologiji “krvi i tla”, na “čistom etnosu”, sve do – Panislamske konfederacije od Une do Persijskog mora. Svaka od njih  može nastajati samo teritorijalnim širenjem, “zaokruženjem”, osvajanjem tuđih “životnih prostora”. Osionost velikodržavlja i svevlasti nacionalnih država objektivno vodi ka stvaranju državica koje će se gložiti između sebe, ili potpadati pod velike sile, ili biti dijeljene među njima, interesnim sferama, blokovskim kombinacijama i fizičkim cijepanjem. 
 
d) Nacija i vlastodršci
 
SVAKOME izgleda da tek može da odahne i iskupi sve istorijske grehove, naknadi sve istorijske nepravde ako se zatvori svojom vajnom veličinom, ako ima sve samo svoje i sve samo za sebe. Dok se svijet ekonomski integriše, nadnacionalno ujedinjuje u planetarnoj naučno-tehničkoj galaksiji, dotle se kod nas prizivaju duhovi i obrasci balkanizacije do razlaza, svako na svoju strnau. Kao da se hoće da vrati predrevolucionarno stanje, ili “da pogase lampe”, pa u  mraku...
Kada se nacija posvoji i prisvoji kao jedino mjerilo vrednovanja, onda je “samorazumljivo” da se u njoj svi mire, bez obzira na klasne i socijalne pripadnosti ili političku i ideološku opredijeljenost. Nacija kao sudbina okuplja sve pripadnike. Jedino svoja nacija nudi slobodu i jednakost svima, naspram i nasuprot drugima, koji hoće da je istisnu, da je koriste. Pokušava se da se univerzum nacije pretvori u jedini mogući svijet, izvan koga nema ništa. U tu svrhu se upotrebljavaju sva sredstva, do književnih tvorevina da se stvori nacionalni monolit, koji navodno sve izjednačuje, a praktično daje sva prava nacionalnim birokratijama i vrhovnicima da naciju drže kao svoj posjed sa vlasničkim i vlastodržačkim moćima i imaju monopol posredovanja i predstavljanja prema istovrsnim nacionalnim zastupnicima drugih nacija i narodnosti.  
 
Večernje novosti, 29. 9. 1986, str. 2.
 
Tekst iz 1986, uvršten je u rukopis Trica i kučine, pripremljenoga za štampu 2005. godine. Čami i čeka milostivoga štampara.

Povod je izvrsna kolumna Tomislava Markovića “Knjiga o Milutinu” Kako svrgnuti Vučića i sačuvati nacionalističku ideologiju?

Tekstovi koje navodi Marković teku od 2003. godine.