Loptanje genocidom

Piše: Heni Erceg 

Ravnatelj Spomen područja Jasenovac podnio je neopozivu ostavku. U Ujedinjenim narodima izglasana je Rezolucija o genocidu u Srebrenici. Parlament Crne Gore sprema se donijeti Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, ali s brojkom od 700 tisuća ubijenih Srba. I kakve međusobne veze imaju ti događaji? Oh, imaju itekakve, jer eto bratski narodi opet igraju utakmicu, samo umjesto lopte koriste trule ljudske kosti.

Ravnatelj Jasenovca povukao se jer je nekakvo kvazipovjesničarsko, a državno, tijelo „otkrilo“ kako nije bilo dogovora vlasti NDH s njemačkim okupatorom o pogromu srpskog naroda u Hrvatskoj ’41. godine, pa shodno tome ni genocida nad pretežno srpskim stanovništvom u logoru Jasenovac nije bilo. Nego da je tamo – prema „znanstvenim“ tvrdnjama – umrlo tek nekoliko stotina ljudi, i to zbog lošeg zdravlja.

Znači, shvatili smo: genocida u vrijeme NDH nije bilo i Hrvati nisu genocidan narod. O moralnoj ili Jaspersovoj metafizičkoj odgovornosti nekog kolektiviteta za masovni zločin za kojega su znali, a odšutjeli, ili onako, malčice i u njemu sudjelovali, nećemo ovom prilikom. Svakako, možemo lako dočarati reakciju hrvatske vlasti i građana ukoliko bi itko ikada zahtijevao donošenje Rezolucije o genocidu u Jasenovcu, ne one crnogorske ili srpske s nebuloznom brojkom od 700 tisuća tamo pobijenih Srba, nego one s realnom, ali, ne manje strašnom brojkom od preko 80.000.

S obzirom na novu, u desni, opasni radikalizam skliznutu hrvatsku vladu, ne bi trebali iznenaditi svjetleći panoi s natpisom: „Hrvati nisu genocidni!“, poput onih „Srbi nisu genocidan narod“, kakvi su danima blještali po Beogradu, a pred izglasavanje UN-ove Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Rezolucija je izglasana i na prvi pogled čini se beznačajnom. Ali nije. Zato što je pitanje Srebrenice, gdje je tadašnji vojni i politički vrh Srbije naredio pogubljenje više od 8.000 Bošnjaka, i dalje otvoreno, nacionalistička je to mantra za svakodnevnu upotrebu, a protokom vremena ono što jest bio genocid, kao pokušaj istrebljenja čitave jedne etničke zajednice, proglasit će se u srpskoj historiografiji tek epizodom u kojoj je manji broj Bošnjaka u Srebrenici umro od upale pluća ili gripe. Baš kao i Srbi zatočeni u Jasenovcu, sve prema zlogukim revizionistima, desničarima i dakako uz pomoć Crkve.

Ipak, nikakve rezolucije, osim u smislu pijeteta prema žrtvama kojeg je i do sada bilo izvan nacionalističkih krugova, neće pomoći srpskom narodu na putu ozdravljenja i priznanja odgovornosti za ratove i zločine u BiH, Hrvatskoj i Kosovu, dok njima vladaju ljudi koji su poput Vučića i sami bili dionici vlasti koja je prije 30 godina osmislila genocid u Srebrenici. A kao i svaki, i srpski se nacionalizam, ne manje opasan, pretvorio u vulgarnu karikaturu, s glavnim likom zaogrnutim u zastavu na zasjedanju u UN koji plačljivim tonom serucka protiv Rezolucije, iako se u njoj nijednom riječju ne spominje srpski narod. Ali svaki je politički poen važan za toga spasitelja srpstva, naročito onoga iz mučnog, zločinačkog razdoblja srpskog režima koji je i proizveo masakre u Srebrenici, Vukovaru, Prijedoru…

Zato je srpski predsjednik grlio i ljubio zastavu, s njom suze otirao, zato je cirkus bio potpun kada se čitava njegova vlada tamo u UN „obukla“ u srpsku trobojnicu, a posebno ironično bilo je među dvorjanima vidjeti zastavom ogrnutog ministra iz redova hrvatske manjine, Tomislava Žigmanova.

Tako je Aleksandar Vučić, sve šmrcajući u zastavu, opet mobilizirao najgori nacionalistički ološ oko jednog strašnog zločina, uz snažnu podršku srpskog patrijarha Porfirija kojemu je pred polazak u New York otišao po blagoslov, a ovaj od onoga gore, Boga to jest, zatražio da Vučiću podari „mudrost, snagu i odlučnost“. U svojoj poslanici pak Porfirije je podučio Srbe kako predlagači Rezolucije o genocidu u Srebrenici „pokušavaju srpski narod proglasiti genocidnim“, te da se „ne obaziru na zločine počinjene nad srpskim narodom između ’92. i ’95.“, zatim laprdao o stradanju Srba u Drugom svjetskom ratu „čiju istinitost nisu morale da prosuđuju nikakve amoralne Rezolucije“. „Njih su svjedočila sama stradanja bez lažnih svjedoka, potomaka i posrednih sljedbenika izvršilaca stvarnog genocida.“ To prevedeno znači da su preživjeli svjedoci iz Srebrenice lagali o trodnevnom ubijanju više od 8.000 muškaraca i dječaka u toj enklavi, za razliku od „istinskog“ stradanja 700.000 Srba u konclogoru Jasenovac.

I tu Porfirije nije umuknuo, nego poručio da „snažno dižemo svoj glas i ukazujemo na apsolutnu neistinu i pokušaj nebivalnog istorijskog revizionizma u kom se nastoji prostom inverzijom da srpski narod, žrtva višestrukih genocida i etničkog čišćenja, bude proglašen za počinioca genocida“.

Ima li onda spasa građanima Srbije s takvom crkvenom i političkom vlašću? Ima li spasa Hrvatima kojima su filoustaše postale važan dio vlasti, a stratište Jasenovca opet se odvratno relativizira? I treba li uopće zamišljati scenarij ukoliko bi se dogodilo nemoguće, donijela Rezolucija o genocidu u Jasenovcu? Uh, vidimo ih već na East Riveru – šmrcave, sa zastavama ili bez, ali duboko povrijeđene članove hrvatske vlade. Baš poput braće im preko Drine.