U šta vjeruješ, Kvinto

Piše: Darko Šuković

Minimum pola decenije Zapadni je Balkan, a Crna Gora pogotovo, groblje zapadnih principa i vrijednosti. Za nijansu bi bilo pretjerano reći da je zločin počinjen po biblijskom obrascu – (prebacite u plural) „ja sam te stvorio, ja ću te ubiti“. Ali o saučesničkoj ulozi tvoraca koncepta multikulturnog društva i demokratske države koja štiti pojedinačna i kolektivna prava građana u njegovom ubistvu u ovom regionu - ni izviđaj nije potrebno otvarati. Očigledne stvari se ne dokazuju. Crna Gora je, na žalost, corpus delicti.

Rusija i Srbija 2016, a onda Srbija i Rusija 2020. pljunule su na princip nemiješanja u unutrašnje stvari drugih država. Na princip poštovanja suvereniteta drugih država. I u lice UN, SAD, EU i ostalih čuvara vrijednosti na kojima (bi trebalo da) počiva svijet. I zbog kojih su, tvrde, i ratovali. A oni su samo olizali lice i nastavili da ćutke posmatraju kako jedna, megašovinizmom i mikroimperijalizmom zaražena država, gazi jedinog susjeda od kojeg je dovoljno veća da može da ga, privremeno, savlada.

(Crna Gora je na surov način spoznala pogrešnost svoje demografske politike u prethodnim vjekovima. Borba za slobodu zakonomjerno je išla na vodenicu mortaliteta, a recept za natalitet na krvlju okupanom kamenu još nije izmišljen. Ispostavilo se da je strpljivo čekanje glasačkog prava i principa jedan čovjek-jedan glas, mudar istorijski izbor. Dobrim marketingom se prošlost itekako može učiniti slavnom. Ili toliko obesmisliti da neki Vasilije Čarapić dobije pravo da deložira spomenik velikom vojvodi Mirku Petroviću Njegošu.  Konkretan slučaj, ipak, primjer je urnisanja crnogorskog etičkog kodeksa, apsolutnog poništenja ideje o samosvijesti i samopoštovanju. Samo nekoliko dana nakon što je, barem smo se nadali, Milan Knežević postavio konačnu granicu u toj disciplini.)

No, vratimo se sahrani zapadne civilizacijske agende na brdovitom Balkanu. Ambasadorka OEBS Dominik Vag odbila je da primi delegaciju CHO! Od osobe na tom radnom mjestu ne očekujete da odbije razgovor o ljudskim pravima čak ni kada znate da je Francuskinja, ni kad znate da je ambasador te države doskora bio Kristijan Timonije (koji sada, koliko čujemo, mastiljari u nekoj, za karijernog diplomatu, birokratskoj pripizdini na jugu Francuske) i, nadasve, ni kada znate da je, liše predsjednika Širaka u doba Vojne intervencije NATO 1999, Francuska iskoristila svaku priliku, a bilo ih je dosta kroz istoriju, da nanese zlo Crnoj Gori. Ne očekujete, jer Dominik Vag u Podgorici obnaša dužnost ambasadorke OEBS, a ne Francuske.

Zapravo, ne očekujete ako i nakon pola decenije slušate šta pričaju, a ne gledate šta (ne) rade povodom kršnja elementarnih ljudskih prava i pomenuta ambasadorka Vag, i njene kolege iz ambasada tzv. Kvinte. Kako, cinično nam vrijeđajući inteligenciju, ćute ili čak drsko ohrabruju podvaljivanje procesa koji opasno zaudaraju na politički revanšizam za iskorak u vladavini prava! Đe i od kada su izviđaji i beskonačni pritvori - „rezultati u borbi protiv kriminala i korupcije“? Zar to ne bi trebalo da budu pravosnažne presude?

Dvostruke aršine imali smo priliku da spoznamo još na referendumu, kad je za fer rješenje „ponuđeno“ (čitaj – nametnuto) pravilo po kojem je glas za nezavisnost vrijedio 10% manje od glasa protiv. No, po dokaze da za Crnogorce ne vrijede zapadni standardi ne moramo se vraćati toliko unazad. Zakon o slobodi vjeroispovijesti dočekan je na Zapadu kao „ugrožavanje prava hrišćana u Crnoj Gori“. Ta interpretacija primila se u SAD i EU i zbog uvjerenja tadašnje vlasti u Podgorici da niko normalan ne može povjerovati u toliku stupidariju.

Da objašnjenje nije (samo) u neznanju „naših zapadnih prijatelja“, nego (i) u tretmanu Crne Gore (i Zapadnog Balkana) kao prostora za koji ne važe zapadni principi i vrijednosti, shvatili smo nakon poništenja ključnih normi Zakona o slobodi vjeroispovijesti i potpisivanja Temeljnog ugovora. Na činjenicu da su pravoslavni vjernici koji imaju crnogorski nacionalni identitet ostali bez mogućnosti da ispunjavaju svoje duhovne potrebe; na činjenicu da su prekršena vjerska prava desetina hiljada građana; na činjenicu da su marionete Beograda prepisale Crkvi Srbije kompletno pravoslavno sakralno nasljeđe Crne Gore i praktično falsifikovali DNK crnogorskog istorijskog identiteta – „naši zapadni prijatelji“ nijesu mrdnuli prstom! Ni progovorili riječ! Ni zbog kršenja prava onog dijela crnogorskog društva koji je iskreno prozapadno orijentisan. Ni zbog obaveze da brane principe kojih su im puna usta i brošure koje štancuju u Briselu.

Nabrajanje svih primjera zakopavanja zapadnih vrijednosti u crnu crnogorsku zemlju, poput frekventnih sastanaka evropske ambasadorke Oane Kristine Pope sa šampionom presuđene uzurpacije funkcije Borisom Raonićem ili američke nagrade sve neodbranjivijem od optužbi da je pod političkim uticajem, Vladimiru Novoviću – dovelo bi do višetomnog izdanja Sabranih nedjela EU i SAD u CG.

Sve to, međutim, može da zamijeni jedna, i to upitna rečenica – u šta vi, uopšte, vjerujete, naši bivši zapadni prijatelji?