Svesrpski sabor i anatomija velikosrpskog nacionalizma

Piše: Emir Hadžikadunić

Srbija je u nacionalnom klimaksu. Deklaracija svesrpskog sabora od 9. juna ove godine predstavlja kulminaciju njene historijske regresije. Hrabriji bi napisali da je ona vrhunac primordijalnog ludila od pada Slobodana Miloševića. Deklaracija u svom sadržaju nije eksplicitno najavila nove sukobe, kao što je Milošević najavio 1989. godine na Gazimestanu svom milionskom auditoriju da "smo pred bitkama i u bitkama."

Možda je to očekivano jer danas na prostoru bivše Jugoslavije nema samo jedne organizirane vojne formacije koja je prosrpska, kao što nema ni praznog geopolitičkog prostora za koji je Srbija Miloševića vjerovala da ga može popuniti bez većih posljedica. Međutim, deklaracija, kao i sam svesrpski sabor, širi opasan nacionalni virus da Srbija nije trajno omeđena postojećim granicama.

Ovdje nije toliko važno komentirati sadržaj političke deklaracije. Mnogo je važnije razobličiti njenu izvornu pamet, onako kako ta pamet piše i govori ili kako njeni politički autori intimno govore iza zatvorenih vrata. Akademska velikosrpska elita već neko vrijeme pušta duhove prošlosti, priprema teren, protura kvazi-naučne teze da postoji "samo jedna" moderna nacija na postjugoslovenskom prostoru, ona srpska. Također, samo je srpska nacija "izvorna", "prirodna" ili "organska". Mada se moderno i primordijalno poimanje nacije logički, empirijski i znanstveno isključuju, velikosrpska ideologija nema problema da spaja nespojivo.

Sve druge nacije na postjugoslovenskom prostoru, poput bošnjačke, hrvatske, makedonske ili crnogorske, su "sintetičke" i "dogovorne". One su "izmišljene" i "oživljene". U političkom velikosrpskom vokabularu nekada su slobodnije govorili da su svi drugi narodi na Balkanu "plemena jednog te istog naroda". Osim Srba, svi su drugi bili "guske u magli". Za sintetičke nacije srbijanski profesori i naučni saradnici pišu da su nastale u kratkim historijskim intervalima, nekada uz pomoć velikih sila, Turske, Austrije ili Vatikana, a danas kolektivnog Zapada, Sjedinjenih Država, Velike Britanije ili Njemačke. Te velike sile, prema njima, uskraćuju Srbiji samoproklamovano "prirodno pravo" da vlada postjugoslovenskim prostorima zarad svojih geopolitičkih interesa.

Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci ili Makedonci su "artificijalni" jer, prema velikosrpskom nacionalizmu, nemaju izvorne kulture koja se stvara generacijama. Nemaju osjećaj postojanosti i jedinstva u vremenu. Bošnjaci tako "nisu imali" nacionalnih heroja, neznanih junaka, nemaju bosančice, Hasanaginice, Preporoda, nemaju Zemaljskog muzeja, Kamenog spavača, nemaju ni mitova koji su svojstveni svim drugim nacijama, niti zajedničke svijesti o svojoj prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Nemaju ni svoj bosanski jezik.

 Protagonisti velikosrpske ideologije smatraju da su sintetičke nacije izvedene iz "religijsko-konfesionalne" ili "lingvističke" sfere. Ističu "da su Srbi pravoslavne, rimokatoličke i muhamedove vjere bili povezani jedinstvenim srpskim jezikom". Zatim su sintetičke nacije "otele" vjekovni srpski jezik, "preimenovale" ga u hrvatski, crnogorski ili bosanski. Za njih su bošnjačka, hrvatska, crnogorska i makedonska nacija "autošovinističke". Njihov fiktivni identitet baziran je na isticanju "razlika i mržnji" prema "izvornoj", "organskoj" ili "prirodnoj" srpskoj naciji.

Kako je "samo" srpska nacija moderna, tako je i njena nacionalna država odraz nacionalnog, pravno-političkog, odnosno državnog identiteta. Druge države nastale raspadom Jugoslavije su "incidentne". One u teorijama velikosrpske ideologije nisu prošle prirodnu transformacije kroz koju je prošla Srbija. Te države su "dogovorne". One su nastale vojno političkim angažmanom vanjskih sila. Kao takve, nemaju pravo na prostor koji "prirodnim pravom" pripada Srbiji.

U slučaju srpskog nacionalnog korpusa, postoje prirodne granice, ističe Srđa Trifković. Međutim, prirodnost tih granica nije uslovljena topografijom, rijekama ili planinskim lancima, već predstavlja odraz sposobnosti nacije i njene države da ih osvoji, zacrta i zadrži. Pravo na prirodne granice također nije "podložno moralnim ili pravnim normama". Trifković naglašava da postojeći ishod iz 1990ih ne smije biti pravno i politički verifikovan, da su države nastale raspadom bivše Jugoslavije privremeno izgubljen prostor. "Srbija ne treba da prihvati arbitrarno povučene granice preko srpskih zemalja od 1945. godine. Ne treba ih tretirati kao legitimne i trajne, niti gubitak teritorija, ni srpskog življa u njima, kao nepovratan i nepromjenjiv".

Granica, dakle, nije fiksna međa koja trajno razdvaja države, već je vojno politički aranžman podložan promjenama u zavisnosti od odnosa moći. Ako i kada se promjeni nepovoljan odnos moći, promjenit će se i postojeće granice Srbije na štetu njenih susjeda. Primarno naspram Albanaca na Kosovu, prema Trifkoviću, ne zato što Albanci nisu organska nacija, već zato što oni naseljavaju prostor na kojem Srbija polaže "prirodna prava". Ove teze ne proizlaze nužno iz škole realizma, koja afirmira ideje balansa moći, već su primarno povezane s idejama Lebensrauma, prirodnih granica i stvaranja panregije pod srpskom dominacijom. On su eho njemačke nacističe geopolitike u srpskoj geopolitici.

U uslovima nepovoljnim za Srbiju, Milomir Stepić, Miloš Ković, Dragomir Anđelković, Goran Petronijević, Darko Tanasković, Nenad Kecmanović, Aleksandar Pavić, Predrag Ćeranić, Željko Budimir, Slobodan Reljić i Đuro Bilbija sugerišu strateško "strpljenje", "tihi otpor", "razne vidove opstrukcija", kombinaciju "vojne i političke neutralnosti", "jačanje borbene gotovosti" itd. Kad Rusi "prođu Odesu" i "dođu do delte Dunava", što je prema ovoj grupi vidovnjaka gotova stvar, onda je to trenutak za srpski geopolitički obrt, to jest "simboličko okretanje Primakovljevog aviona iznad Atlantika", koji je kao i Srbija letio na Zapad.

Francuski filozof Ernest Renan je sugerirao da nacionalni identitet nije utemeljen samo na etničkoj ili političkoj pripadnosti, već se stalno obnavlja kroz "dnevni plebiscit" ili svakodnevni izbor pojedinaca da se identificiraju s određenom nacijom.  Možemo se samo nadati da će Srbija na nekom budućem plebiscitu odbaciti ideje poludjelih velikosrspkih ideologa, te izabrati progres umjesto regresije. U protivnom, razum nalaže da ne treba čekati promjenu geopolitičkih okolnosti na koje računa svijest srednjovjekovne Srbije. Treba se spremati, znajući "da jaki rade šta žele, a slabi trpe šta moraju".