Spajićev ikigai

Za Antenu M piše: Nana Berger

Usvajanje seta zakona neophodnih za dobijanje pozitivnog IBAR-a prema ocjeni premijera Crne Gore Milojka Spajića nesporni je rezultat ulaganja nesebičnog truda samo onih njemu bliskih ministara i poslanika koje je okupio na, kako je nazvao, „otsukaresama koktelu“. Otsukaresama je japanski izraz koji se koristi kako bi se nekome odalo priznanje i izrazila zahvalnost za ulaganje truda i napora, kao i za upornost da u nečemu istraje.

Japanski jezik i evropske integracije – zašto da ne? Engleski nekad zna da stvori konfuziju. Evo, na primjer, riječ party ujedno znači i žurka i partija. Takođe, znajući koliko se u japanskoj kulturi cijeni doprinos prethodnih generacija, makar dok traje slavlje nikome neće pasti na pamet da dovede u pitanje odnos Spajićeve vlade prema dostignućima svih onih otkako je Crna Gora dobila status kandidata. Ipak, baš i neće biti da je ovoliki posao urađen za 220 dana. No, za odabrani dio „zaslužnih“ koktel je organizovan ni manje ni više nego – u zgradi Generalnog sekretarijata Vlade, koji je na fotografijama sa tog događaja više ličio na noćni kliub nego na državnu ustanovu.

Izgleda da se premijer nije sjetio još jednog važnog japanskog koncepta – kejime, koji se odnosi na sposobnost razdvajanja pravilnog od pogrešnog, javnog od privatnog, a u koji spada i važnost održavanja odgovarajućih granica i ponašanja u različitim okruženjima. Srećom pa se niko nije sjetio ni karaoka – doduše one su među političarima na ovim prostorima, a kada je nešto japansko u pitanju, ipak bliže onim Srbija-do-Tokija priredbama, jer mikrofona najviše vole da se late Dačić i Dodik, pa se ovako na lokalu sve svelo na partijsku žurku (za EU: party party) s dodatkom ligvističkog ekscentrizma.

Malo party party, malo paf-paf – sve u svemu, Spajić je dostigao svoj ikigai. Iako nema doslovnog prevoda ovog izraza sa japanskog, ikigai označava ono zbog čega ustajete svakog jutra, razlog postojanja i radost življenja. Takođe, ovaj izraz se već decenijama koristi u poslovnom svijetu da bi označio savršenu karijernu ulogu nekog pojedinca koja ispunjava četiri kriterijuma – ono što neko voli, ono u čemu je dobar, ono za što je dobro plaćen i ono što je okruženju potrebno.

Da voli ovo što radi – ne sumnjamo, jer pretvarati se da uživa u ovakvoj ulozi ne bi mogao, bez obzira na snažnu moć manipulacije. Biti dobar u nečemu – kada se nisko postave kriterijumi znači izbjegavati odgovore na konkretna pitanja i kreirati ekonomske reforme smanjujući doprinose na zarade. Iako i nije plaćen koliko na poslovima koje je ranije obavljao, beneficije premijerske funkcije, kako materijalne tako i nematerijalne, ipak nijesu zanemarive. Da je ono što radi potrebno društvu – pa, onima koji su mu omogućili da bude premijer izgleda i jesu bila potrebna samo obećanja i najave programa „Evropa sad 2“ koji je i dalje pod velom tajne – ili himitsu, kako bi rekli u Japanu.

Na Spajićev večernji kurs japanskog jezika i geografske svestranosti nijesu stigli oni koji su se spremali da ranim jutarnjim letom krenu kod velikog učitelja. Komandanta Aleksandra, kako ga nazvaše u pjesmi. Na prvi mah učinilo se da hitaju na časove njemačkog, jer ih je dočekao slogan „jedan narod...“ koji je tako podsjećao na, znate, onaj „ein Volk...“, ali se ipak ispostavilo da je u pitanju čas matematike.

Porfirije je istakao da je „sabiranje obaveza“. Poručio je to svima onima koji su godinama ukazivali na problem dijeljenja, govoreći da se srpski narod uporno dijeli umjesto da se množi. I sad odjednom odlučiše da prednost daju sabiranju. Čini se da su izgledi da narod prestane da se prepire na društvenim mrežama, makar oko toga je li 2+3x4-5 jednako 9 ili 20, sada još manji.